Sveti Vasilije Ostroški

Pred kapijom Manastirskom ostarjeli dječak jeca
k’o kad domu roditeljskom odbjeglo se čedo vrati,
izmučena duša žudi da dotakne Mošti Sveca,
ali stid joj sačuvani ne da k njemu… mora stati.

Evo Ti se Oče vratih prljaviji od svih ljudi,
al’ prag Sveti ne smijem preći, strah mi Božiji kročit` ne da
i smatr’o bih izbavljenjem da mi Gospod višnji sudi,
ali strepim nedostojan od pravednog Tvog pogleda.

Nebo si mi Oče Sveti u nasljedstvo ostavio,
legije si nečastivih, da sačuvaš mene sreo,
rad mene si čašu meda čašom žuči zamijenio,
bezumnog me blagosilj’o kad bi svako drugi kleo.

I sad… mjesto da se Rajem zasluženim naslađuješ,
danonoćno brižan stražiš moju dušu izgubljenu,
mjesto divnih Rajskih Dveri Vaskrsenje njeno snuješ,
Svetošću je Oče svojom osvjetljavaš pomračenu.

A ja vijek svoj potroših ošamućen ništavilom,
odrekoh se ognja Svetog da me grešna strast ogrije,
pa zar smijem rane vidat’ roditeljskim Tvojim krilom,
zar Te smijem ocem zvati, Sveti Oče Vasilije.

Pa okrenu glavu svoju uplakani dječak sijedi,
htjede da se paklu vrati, da od Oca svog se skrije,
al’ u trenu izliječen, opet rođen, smjerno stanu,
dodirnu ga rukom Svetom sami Sveti Vasilije.

Pa zar Oca da se bojiš, bogomdano čedo moje,
zar očinsku ljubav smije slabost tvoja da pomuti,
dovoljna je suza jedna da okaje grijehe tvoje,
dovoljan je jecaj iskren Oca tvoga da razljuti.

U mraku si, čedo milo, čitav život tavorio
al’ si Oca sačuvao domu svojem da te vrati,
ljubavlju si svojom sine put do svjetla prokrčio,
Ostrog će se danas Sveti tvom povratku radovati.

Zazvoniše zvona Sveta k’o da Nebo samo poje,
Krst zasija spasonosni k’o što nikad sjao nije,
zaplakaše svi prisutni krijuć’ vrele suze svoje
kad viđeše kako slavi Sveti Otac Vasilije.

Neven Milaković