Sveti Sava Bokeški
1 min read
Sveti Sava
Piše: Bogić I. Bulatović
Pomislih da će to potrajati koliko rosa jutarnja, koliko dim, koliko grom iz vedra neba. Da će ćeranje Onoga koji je davno zamirisao Kotorskim zalivom i podigao Zetsku episkopiju Žičke arhiepiskopije, u blizini Katara, čiji spomenik je Savina u Hercegovom gradu, da će ipak, kao Prosvjetitelj i Svetitelj, sačuvati svoje mjesto i u Kotorskoj gimnaziji. Ipak, vidim, bez obzira na razboritost i čestitost divne direktorice ove škole, kao da vrag je odnio šalu.
Kabinet Gimnazije „Slobodan Škerović“, u kojem sam proveo najznačajniji dio svog školovanja, krasio je portret jednog naučnika oko kojeg se otimaju narodi planete. Naročito na njega, sa najmanje razloga, a sa najviše drskosti pretenduje Republika Hrvatska. Rođen je u selu Smiljanu, u Vojnoj krajini – cordon sanitaire, podignutoj od strane Habzburške, crno- žute monarhije, ne bi li se zaustavila najezda Otomanske imperije na sjeverozapad Kontinenta. Portret je bio takav da je odista bio preteča čuvenog portreta Dragana Maleševića, sa kojeg lik ovog Čudotvorca rasipa nebesku svjetlost.
Na portetu, glava Sveca među naučnicima, imala je oblik žarulje. Moram ovdje istaći da me je taj portret svojim pogledom odvlačio u mistiku, ezoteriju, alhemiju, tajnu Teslinog porijekla, u njegove poroke i čednost, u njegovu raskalašnost, hazard i pokajanje, u njegovu tugu neprolaznu, dječačku, slovensku, u dominantnost njegovog uma u odnosu i na one što će mnogo, mnogo kasnije doći i što dolaziće. Futurista je davno nadišao našu budućnost.
Kroz taj potret učio sam o naizmjeničnoj struji, Edisonu i korporativnom duhu epohe koja umire pred našim očima, o Pupinu i najtragičnijem nezboru u našoj istoriji, o Banjanima i Draganićima, o Prečanima, Idvoru, Čongradu, Gracu i o Banaćanima, o pijanoj čaši Banatu, koji proslavio Habzburg sanjajući Rusiju, o emigraciji prije i nakon svih naših stradanja, o pismima koja su završavala sa „je li niklo žito“. O Njegošu i Geteu koje zanesenjak recituje naizust, o Perunu iz Pješivaca pred kojim genije prosipa dječačke suze, o nekoj majci Georgini, protinoj kćeri Đuki Mandić i Budisavljević koja ga uspavljuje pjesmama iz Vukovih zbirki, o Nikolaju Mandiću, mitropolitu dabrobosanskome.
O nekom nećaku, kontroverznom Savi Kosanoviću i nekoj masoneriji koja će od pravoslavnog dječaka ostaviti samo urnu oko koje će se nakon skoro jednog vijeka okupiti društvo crnomagijaša, okultista, ka kojem danas hrli neosvješćena i pogubljena, anti-Crna Gora. Naučih iz tog nevinog, bezazlenog portreta slikanog rukom slabo vještog, samoukog adolescenta, kojoj kulturi pripadam, kroz koji civilizacijski krug treba da prođem, kojem Bogu da se molim i gdje se nalazi crkva Svetog Đorđa iz devetog vijeka od koje me je dijelio samo zid kojim je Gimnazija opasana. Na koncu, naučih kroz taj portret koji je možda slučajno i nehajno stavljen i koji prošao inspekcije i nadzore, ondašnje, Šuvarove reforme…Stipica naš dobri…
Kroz taj portret, naučih najpotresniju pjesmu jednog naroda Izrailja na Balkanu, naučih Solun gdje je, Albanija, taktove i violinu uz koju je usnuo Nikolaj Tesla – Tamo daleko, i čuh za neku Crkvu koju je tako volio, jer bio sin učenika Svetoga Save Nemanjića. Čuh za Srpsku Crkvu Svetog Save na Menhetnu, jer od profesorice srpskog, tužno, to nisam mogao čuti. Ćutala je netalentovana profesorica, ali pripovijedao je jedan slučajni portret sa zida gimnazijskog.
Otkuda god da kreneš po okeanu srpskog jezika, nemoralno usitnjenog na sve i svašta, ipak ćeš doploviti do Itake, Hilandara, Vatopeda i onog poznog, djetinjeg udara zvekirom na manastirska teška vrata, do onog Kamena golog ispod carske Nemanjine glave. Do nekog Beograda, pjesnika Ilića, i tako sve ukrug…Šta sve može vidjeti u jednoj slici, naročito adolescent koji se traži?!!!
Kada na početku duhovnog života djetetu ponudite Svetog Savu, Teslu, Njegoša, ono nikada više ne može biti sebično vaše!!! Ono onda postaje dijete Gospodnje koje vam dobacuje: Roditelj moj i braća i sestre moje, u Duhu su Gospoda moga!!!
O, tuge, prijevarne, inspektorske. Opasni su portreti!!! Opasne fotografije, posebno onih ličnosti što nijesu pljosnate, dvodimenzionalne, već reljefne, istorijske i univerzalne. U pravu su ti inspektori koji su sve osim prosvjetni i prosvjetiteljski. To su više inspektori udbe. U pravu su inspektori udbe.
To inspektori su epogoni kojih ima u svakom kružooku i pokretu raznih ždanovizama koji su slali svoje drugove u razna progonstva, egzile, Sibire, Aljaske i otoke Gole, samo da bi ućutkali Istinu! Takva inspekcija temelji se na potrebi iskorjenjivanja i samoporicanja, na potrebi vaspostavljanja društva duhovnih slijepaca u kojem bi svako mogao biti Bog. To je ta novo- stara elita kojoj ni stričevi, ni đedove nadgrobne ploče i oporuke nijesu svetinja. E zato i stoga, prvo i osnovno pitanje i zadatak Crne Gore, prvo i osnovno, prije svih tranzicija, suficita i reformi: Na proljeće – na Lovćen! Svaki koji je Njegošev, sa klesanikom na Lovćen da se ispenje!!!
Svaki kojeg Njegoševa Riječ obavezuje, dužan je da ponese kamen na Lovćen i sa sebe strese prokletstvo. Kapelom se brani Istina, Kapelom se brani Sloboda i naš Ideal Neba, Kapelom se preziru verige, Kapelom se čuva sjećanje i bolje vidi naš put, sa našeg Vidikovca kroz vjekove, sa Jezerskog vrha. Ukoliko ne ispoštujemo Njegošev amanet i ne vratimo Kapelu na Lovćen, sljedeći korak bezumlja će biti, ne inspektorsko i NVO uklanjanje slika prosvjetitelja i Svetitelja iz škola, već uklanjanje manastira iz gradova. Jer borba oko Kapele, borba je za i protiv amaneta! Pa neka se podijelimo, kada se već dijelimo, neka se već jednom smisleno, i hrabro, i ozbiljno, i definitivno podijelimo: za i protiv Njegoša!!! Ove dosadašnje podjele su politička mimikrija!
Do devetnaestog vijeka, u Crnoj Gori jedine škole su bili manastiri. Čak su i komunisti manastire koristili za učionice!!! Najčuvenija je, možda, onaj morački kabinet Nemanjića nad Svetigorom. Znači li to, da bi zadovoljili rigidno tumačenje sekularizma od strane neukih i zlonamjernih predstavnika novo – stare elite i NVO, da se moramo odreći naše pismenosti starih vjekova. Da slučajno ne zaluta kakav dijak tužni i crnorizac u novocrnogorsku čitanku. Koji god školski zid da se zagrebe u CG, koju god dušu da zagrebemo, otvoriće se, svjesno i nesvjesno, dveri srpskog Panteona.
I gdje god da taknem, u koju god ranu, evo ga mladić iz Potkamiena da zagrmi: U Serbii, zornjaču tražim!
Kome su potrebne zgrade „čistih“, bijelih zidova, bez slika naše savjesti kroz vjekove. Bez naših orijentira i svjetilnika, bez naših Zejtinlika ? Takve zgrade su ludnice.
A šta bih sve vidio i gdje bih sve stigao da je u kabinetu fizike i biologije, iliti srpskoga jezika, namjesto Nikolajevog porteta, visila slika- ikona Svetoga Save?!!!
Sljedeća „slučajna“ subverzija koju bih spremio oveštalom, srozanom, boljševičkom crnogorskom školskom inspektoratu, utemeljenom i programiranom na Titovim biografima i istoriografima, bila bi fotografija neuredne sobice u Siminoj 9a, preko puta „Glavnjače“. Takva jedna fotografija bi konačno srušila školske bunkere u kojima se čuva laž, glupost i oportunizam.
Budući, radoznali i čedni adolescenti nove Crne Gore će tako saznati i šta to znači „soba – višak udove generala Kraljeve vojske“ i mnogo, mnogo toga još.
Pročitajte JOŠ:
Nije Kataro, no Kotor, nije zarulja no sijalica, Nije Nikolaj, no Nikola, nije Kapela, no Crkva, nije crveno, no crno….to su batal price, pcelice moja malena. A sto se tice anonimnosti, mogu ti ostaviti i br.tel i ime i prezime, u redakciji. Anoniman sam, u ovom slucaju, jer Anonimnom odgovaram i sa Anonimnim polemisem. Da sam odgovarao autoru koji je napisao svoje ime i prezime i kojeg sasvim slucajno poznajem, i koji vjerovatno i ne prati ovo nase nadgornjavanje, i cije znanje ne bih bas tako potcijenio, jer ga odavno pratim, ja bih mu otpisao javno! Ovako, ti si vaspitan, uredan, kulturan i opsiran, autor se prosipa i promasuje temu ( koja inace uopste nije tema – Podrska je povod, tema je Slika), a ja sam krme pred kojim ne zelis da prosipas blago! Oprosti, bisere! Pritom sugerises da znas ko sam i u osjecanju nadmocnosti srljas! Halal ti vjera – ako ti se smijem obratiti turcizmom.
Lepo je, ali je moglo i preciznije, bilo bi još lepše, a i ubedljivije, ako bi izostali takvi propusti! Monarhija je bila crno-žuta, a ne crveno-žuta, obično kažemo Osmanska carevina, osnivač je bio Osman, Osmanlije! Termin „otomanski“ je uobičajen u stranim jezicima, zapadnim, ali mi, nažalost, znamo bolje o kome se radi i kako smo ih zvali. Šta je trebalo da znači „… koji proslavio Habzburg sanjajući Rusiju“ ostalo je nejasno!?
Anonimni, ocigledno, sto se kaze, kupis trunje! Covjek govori o Sustini, o Sumi, a ti o listu na drvetu! Crno- crveno, ocita permutacija – karakteristicno za portalske objave. Otomansko, tursko, sultansko, seldzucko- suvisno je komentarisati…O paradoksu koji je u osnovi onoga zasto ratujemo, a koga sanjamo, nije potrebno trositi rijeci. Glavu gore, Anonimni!!!
Pa, trunje, kažete, a može biti i balvan! Da bi se govorilo o Suštini, o Šumi, mora se znati jako mnogo činjenica, uključujući i lišće! To mu dođe, znate, kao temelj! Ako se ne zna tako poznat simbol kao što je crno-žuta zastava (kakvu Vi tu permutaciju vidite), onda logično posumnjamo da se o toj državi ne znaju i važnije stvari! O kakvoj se suštini može razmišljati ako se ne znaju osnovne činjenice! A da bismo mogli, kao što Vi govorite – da shvatimo suštinu – da razumemo zašto ratujemo, koga sanjamo itd. moramo valjda znati kako sa tim stoje stvari, ili ćemo baš zabasati! Kada se napiše da je neko „proslavio Habzburg sanjajući Rusiju“ ne bi bilo baš uputno krenuti za njim! Ne bi umeo da odredi pravac, a to je vrlo važan korak, prvi!
Da se i ne pominje da do kraja ovog teksta čitalac zaboravi šta je bila glavna tema – potrebna i opravdana podrška hrabroj direktorki!
Anonimni, ocigledno, na jednom portalu i u jednom uzbudljivom, impresionistickom, stivu punom nadahnuca, trazis vodju i akademika! Takve picajzle, da se ne uvrijedis, kao sto si ti, najcesce nemaju sta da ponude pa love zapete. Sto portalu ne ponudis svoje visoke standarde i izadjes iz anonimnosti. Rado bih za tobom krenujo. Tvoja ozbiljnost i temeljitost obecava.
Ima jedna stara izreka, nećemo je citirati, ali otprilike kaže da se ne treba baš ni truditi i objašnjavati nekom ono što neće razumeti! Ovaj je tekst, naravno, vrlo nadahnut, po mnogo čemu i lična ispovest, lepa, ali… Vama je možda potrebno da vam neko objasni šta je suština, svojim uspomenama i nadahnućima! Odlično, i to je sasvim u redu! Nadahnuće je vrlo važno, ali više u poeziji, a manje u stvaranju planova u politici i javnom životu! Impresionizam je sjajan u umetnosti, a u životu baš i nije preporučljiv! Ne nudim ja ništa, samo opravdano očekujem da ljudi koji pišu o visokim temama, i to još opširno, pominjući i ono što ima veze s temom, a i mnogo toga što nema, imaju o svemu tome i odgovarajuće znanje! Sve bi bilo mnogo ubedljivije! A šta Vi nudite? Kakve velike podvige? Gledaćemo i divićemo se! Što se anonimnosti tiče, za Vas se zna ko ste i šta ste? Smatram za poštenije da kažem „Anonimno“, a ne da navodim tobožnje ime! To je bar lako! A biti nepristojan, to je tek lako, pogotovu kad se navede neko izmišljeno ime – to, kao, nije anonimno?!
«Az-buka»
I ima i nema, što se tiče oba kraja i sredine,
I (po)drške.
Pred one izbore, onomad — a izbor je vazda, dobar tekst, jasan taman,
Da, ko nije, pročita,
O smokvi, sa tokom
http://borbazaveru.info/content/view/12430/1/
Kućni red i u Raju je bio obavezan. Posledice trpe (i) deca.
Škola je i dalje druga kuća, prateći prvu (kuću).
D(ij)ete ovako, kako je opisano, ko je hteo da vidi — biva (jeste) istovremeno prezaštićeno i zapostavljeno.
Zajedničkim prosvetiteljskim trudom (u kući i) van kuće. U nekoj divljini, tamo gde ne radi (ni) mreža…
…“Ne vaspitavajte decu ako ne umete. Bolje je biti nevaspitan nego loše vaspitan…“, govorio je Duško Radović
(od onomad)
Prosvetitelj i prosv(j)etitelji,
idi, bre
+Majstori u kući, Aleksandar Sekulić
Majstore zatekoh
na krovu stare kuće
menjaju slomljen crep
majstori na krovu
majstori unutra
majstori, majstori
ko vas je zvao
zašto dirate moj crni krov
na kome stoji roda bela
na kome raste trava kudrava
moj krov u podnožju dugog veka
zašto ste mi kuću zauzeli
zašto ste napali
čekićima, ekserima
četkama, bojama
majstori, majstori
izlazite, pustite me
da sam kuću uređujem
Ne čuju oni
ukucavaju moje kosti
farbaju mojom krvlju
iznose iz mog srca
nameštaj stari
nepodnošljivi majstori
njih trideset sede na meni jednom
Doći će, kažu, čuven gost
loviće maglu po šumarcima
sa tvojom će se kućom sudarati
mora da bude kao iz bajke
evo tebi ogledalo
češljaj smeh u njemu
lice ti je poduprto
železnom tugom
Majstori, majstori
šta ste učinili
to nije moja kuća
to moj gost nije
to više nisam ni ja
Majstori, majstori, film, Berček i Zoki
https://www.youtube.com/watch?v=XE5zZe5uip4
Majstori u kući, Aleksandar Sekulić, stihove govori autor
https://www.youtube.com/watch?v=lncwGoSQQWA
Nadahnuta besjeda gdine Bulatovicu divnog imena !
Hvala Vam od srca.
Predivan tekst! Samo bih dodao da, uz nesporni kvalifikativ, „razboritost i česitost direktorice“ treba dodati i „kao i hrabrost, odlucnost i istrajnost profesorke/ profesora koji koristi kabinet u kojem je okacena slika prosvetitelja i sveca“ onda bi to bilo TOP. Jer zaludu je svo zalaganje direktorice kada predavač srpskog jezika, ili maternjeg svejedno, ne zeli i nece dozvoliti da se slika ukloni. Ovo zato jer kako ja vidim stvar, nepomenik od inspektorke moze dubiti na glavi i izricati novcane i druge sankcije slika ce i ubuduce stajati na mjestu gdje je stajala svih proteklih 38 godina.
80 godina se na tome radilo da se zabrani i zaboravi i Sveti Sava i pravoslavlje i srpstvo, ali nije im uspjelo.
Prošlo je godinu dana od dolaska nove vlasti, a ništa nije urađeno da se zaštite Srbi i Crnogorci.
Još su Milogorci i Montegrinci na svim pozicijama u školi, inspekciji i dalje kopaju i šire svoju mržnju.