Sveta zemlja biciklistička

Piše: Emilo Labudović

Obradovah se tvome pismu, mada u njemu i nema mnogo čega za radost, a i otkud bi kad je malo čega za radovanje. Ali, svaki glas od tebe je glas moje nade, a nada je još jedino što nam je ostalo i za šta se, kao davljenici za slamku, držimo.

Pišeš kako si me „našao“ u CD(mu) gdje sam, kolor na bijelom, uhvaćen i uslikan u vršenju nezapamćenog i u sudskoj praksi nezabilježenog zločina. Jer sam, možeš zamisliti, zgazio na svetu zelju biciklističku!? I to ne nešto malo nego sam njome gazio cijelih 27 metara. Užas, kažem ti. U cik zore, naširoko obilazeći poveću baru u Bulevaru Mihaila Lalića, a pamteći kako sam na tom mjestu nekoliko puta bio okupan od glave do pete „vodoskokom“ ispod točkova obijesnih vozača, taksista naročito, zagazio sam na biciklističku stazu.

Da sam na Sveti grob većeg grijeha nije moglo biti. A onda me je, tako grešnog, neko uslikao i javio ni manje ni više nego pravo CD(mu). Bilo je to još prije tri – četiri godine ali, koliko vidim, to je toliko pogodilo CDM – ovce da ne zaboravljaju.

Divim se tvojoj, što bi rekao Sveto Marović, „demokratskoj kondiciji“ koju treniraš prelistavajući taj kominternovski bilten. Ali, koliko god puta da ga prelistaš, ni riječ nećeš naći o zemlji izvan biciklističkih staza kojima gaze osvjedočeni zločinci poput mene, a koja je i zgažena i spržena. Nema tamo ni riječ o hiljadama kvadrata stanova „kupljenih“ u bescijenje kojima je kupovana lojalnost. O vilama i dvorcima veće kvadrature od svih biciklističkih staza u Crnoj Gori. Nema riječi o milionima kvadrata uz more na koje su stavljene tapije ili su „zakupljeni“ na 99 godina. Ni slova o najljepšim plažama i hotelima, o Mamuli, Svetom Stefanu, Kraljičinoj plaži… Ni da guknu o Gorici, Ljuboviću…

Ćute tamo, rode moj, o stotinama i hiljadama hektara šuma na koje su razni „brkovići“, „bojovići“ i ko zna ko još stavili šapu pa sjeku i nište kao da im je babovina. Zavjetom ćutanja obavezane su te stranice kada je riječ o zatočenju najljepših rijeka i vodotoka koje se, zauzdane i sjargane u cijevi „fi100″, sada ulivaju u Blažove džepove. Kao ni o skoro pet milijardi evra kojima su nam i čukununučad zadužili ovi čuvari biciklističkih staza. Jer, za razliku od mog bezakonja oni su sve to… „po zakonu“!

Kažeš, na CD(mu) me ima i mimo biciklističke staze da se opet digla kuka i motika jer sam, kažu, „uvrijedio ženu“! Uvrijedio toliko da su se sve organizovane, neorganizovane i dezorganizovane osjetile uvrijeđenim i digle… glas toliko da sam, sa sve slikom, dospio i na udarni dnevnik Ja(d)nog. A znao sam da hoće, jer ništa ne može da zaboli kao istina. A od nje se ne može spasiti ne saopštenjima nego ne bi pomogla ni Savina Treća divizija. Ti znaš da ja nijesam i nikad ne bih mogao da uvrijedim ŽENU. Jer tada bih uvrijedio majku, sestru… sve one drage žene i prijatelje sa kojima sam imao privilegiju da dijelim život. Ali, rode moj, da bi se bilo Žena sa velikim Ž, nije dovoljno samo biti žensko. Takva Žena prije svega, mora biti Čovjek, ljudsko biće najuzvišenijih moralnih vrlina.

Da bi se bilo Dama, ona Žena pred kojom se skida šešir, kojoj se otvaraju vrata i ljube ruke, treba mnogo, mnogo više. Za takav status nije dovoljno samo obući suknju i natakariti se na štikle, tu ne pomažu diplome, titule, predsjedničke (a ni potpredsjedničke) funkcije. Dok sam karakterisao dotičnu, a evo je ispalo da je „nedotična“, nijednom nisam imao na umu njenu ženstvenu već njenu javnu i društvenu pojavu. Samo sam definisao ono što cijela Crna Gora zna i vidi, uključujući i one organizovane, neorganizovane i dezorganizovane, predsjednice i potpredsjednice, koje digoše ustanak da odbrane ne toliko dotičnu koliko neku idealizovanu žensku satvar koja kao duh kruži nad svima nama.

Tim prije što biti žena na javnoj sceni nikako ne znači biti zaštićen kao mečka u lovostaju, još manje dozvolu da se ista ponaša kao MMA borci u „ oktagonu“, da mlatinja čim stigne i posprema koga stigne. Takođe, ja dotičnoj, a, eto, ispade nedotičnoj, nijesam ni pomenuo ime, a prepoznala se i prepoznali su je. Ni riječ nijesam rekao o stanovima, autima, ušteđevini… jer je, tvrde, sve to stečeno „po zakonu“! Samo ne znam po kojem se to „zakonu“ od plate koja i nije neka može toliko steći i još pride – uštedjeti, pa sve da ni zalogaj u usta nijesu stavljali.

Ali, CDM – ovce ti „zakoni“ ič ne interesuju, oni paze i vire samo na moje „bezakonje“. Kao što su sve ove organizovane, neorganizovane i dezorganizovane žene (sa malim ž) mukom mučale dok je dotična, pardon – nedotična žena (takođe sa malim ž) dirigovala „komitskim“ horovima koji su nam se nagonili mile majke do devet koljena. Svezale su usta dok su ti isti horovi i botovi, CDM – ovce i da ne pominjem, dvije Žene (sa velikim Ž), Bratićku i Borovinićku, poput Marije Magdalene kamenovali oni do grla ogrezli u grijehu. Jer, za dotičnu i nedotičnu, za organizovane i one druge, predsjednice i potpredsjednice… sve do onog političkog mrtvaca Markovića, naše žene, sestre, majke… nijesu vrijedne zaštite nego sva stokupljevina predvođena dotičnom može da ih pljuje i psuje do besmisla. Valjda samo zato što su – „četnikuše“. I to nije seksizam, mizogenija, muški šovinizam i napad na ženu kao društvenog činioca. A „alapača“, pojam koji samo objašnjava društveni manir i nema ama baš nikakve veze sa moralnom vrijednosnom skalom – jeste. E, nije nego.

Sreo sam u životu veliki broj žena dostojnih ne samo dubokog poštovanja već i najiskrenijeg divljenja. I nijesu bile samo naučnice, doktorke, predsjednice (i potpredsjednice)… bilo je i ima među njima najviše onih izvan svjetla reflektora društvene scene. A bile su i ostale heroine svakodnevnog života, stubovi i oslonci porodica, borci i žrtve, topla krila lastavica ispod kojih je sve mirisalo na jug. A sreo sam i ove druge koje mi ni po čemu, bez obzira na suknje, štikle i uvojke, nijesu ličile na ženu.

Pogotovo ne na onu sa velikim Ž, i bile su pravi prototip diva za „Velikog brata“, „Zadrugu“ i sliče programe. U vrijeme kad sam spoznao šta su alapače i ovladao instrumentarijem za njihovo prepoznavanje, dotična, odnosno nedotična, nije ni bila rođena. Ali se sama potrudila da se svrsta i razvrsta u tu kategoriju (društvenog ispoljavanja i manifestovanja) i tu sve moguće i nemoguće organizacije, udruženja, klubovi, pojedinci i pojedinke, CDM – ovce da ne računam, nijesu od pomoći. Ali, to je njen izbor i ja dalje od toga neću. Jer, dotična, odnosno nedotična, sa svim svojim titulama, zvanjima, stanovima, autima, ušteđevinom (a platica – profesorska) za mene je samo pojava. Društveni malignitet kojeg se za ko zna još koliko nećemo ratosiljati.

Ovdje, u ovoj nedođiji, daleko od svega što je ovih dana u žiži, nemamo biciklističku stazu, a, ruku na srce, ni bicikliste, pa hodam slobodno.

Hodam cestom pored rijeke koju su zatočili, šumom koju su sasjekli do zadnje palice, hodam zemljom sprženom, zgaženom i poniženom, zemljom zaduženom i prezaduženom, ograđenom i rasprodatom u bescijenje raznim Đukanovićima, Brkovićima, Bojovićima, Pejovićima, Popovićima, Statisima, Šinavatrama… A sve je, kažu, bilo po zakonu. Hodam zemljom koja je moja a nije moja, koju volim a koja me ne voli, koju branim a koja bi me u čaši vode popila. Hodam i pazim da mi kojim slučaje noga ne zgazi na biciklističku stazu, makar po cijenu da me opet istušira neki od užurbnih taksista. Hodam na prstima, da opet ne probudim one silne CDM – ovce, branioce sveukupnog biciklizma oko nas.

Hodam, jer su mi rekli da je zdravo, hodam da potrošim višak šećera kojim me nagradiše „biciklisti“, a i dotična tu ima svoj dio zasluga, a CD(mu) hvala što mi na toj slici docrtaše – bicikl. Jer, za razliku od dotične i nedotične, za razliku od mnogih organizovanih, neorganizovanih i dezorganizovanih braniteljki njenog lika i (naročito) djela, koje od skromnih platica uspješe da steknu i uštede, ja ne stekoh ni bicikl. Ali, nemoj ni da pomisliš da se nešto zbog toga žalim, daleko bilo. Mogao sam i ja kao i dotična, ali me je bilo sramota, što bi rekao Duško Radović.

Preporučujem i tebi da, umjesto što listaš i prelistavaš CDM – ovce, nazuješ patike i hodaš, hodaš, hodaš… do iznemoglosti. Zdravo je, velim ti. Samo pazi da ni u primisli ne zgaziš na svetu zemlju biciklističku jer ćeš se, taman kao da si otcijepio pola Morskog dobra, naći na nišanu CD(mu). A to kad uhvati, ne pušta.