Svakog dana treba da ponavljamo – narod Crne Gore, priznao te nije, Kosovo je srce Srbije!

Crna Gora bez Kosmeta nema smisla. Naša stvarnost, naše postojanje, naša tradicija, sva naša uvjerenja, stavovi, predubjeđenja, sve naše misli, kolektivno nesvjesno i cjeloživotna iskustva, sve što se dešavalo i što će se desiti, bilo da nas zanimaju društveno-političke okolnosti ili smo prema njima indiferentni, bez Kosmeta, vidovdanske etike, lazarijade i milošijade naprosto — nemaju smisla.

I ako se u svijetu vrijeme mjerilo od Hrista, u Crnoj Gori se, ne kalendarski nego u etičko-simboličkom smislu temporalnosti, mjerilo od 28. juna 1389. i zato u govoru vladike Save u „Lažnom caru Šćepanu Malom” i imamo ono: „(…) sva junaštva naša od Kosova, s kojima se gore ove diče za slobodu i za ime srpsko”.

Dakle Kosovo je mjera svemu, čak i vremenu, zato i u dogmatskom smislu, u tadašnjoj Crnoj Gori, dolazi do izmještanja religijskih načela i sistema vrijednosti, pa se i vjera pretvara u „Vjeru Obilića”, i zato se onaj Vojvoda Batrić kune Turcima „vjerom Obilića” da će vjere „u krv zaplivati” ako se oni ne vrate u pradjedovsku vjeru.

Sintagma „vjera Obilića” je, po riječima Milosava Babovića, uslovno vjerska odrednica i još manje religiozno osjećanje. Ona ne prihvata praštanje izraženo u simboličnom Hristovom okretanju drugog obraza, i to je jedini „motiv kosovskog mita” koji nije našao izraza u Gorskom vijencu: „Nasuprot jevanđelskoj etici, vjera Obilića ne samo da ispoveda odbranu od zla, već i osvetu, koja se u spevu rangira u tri stupnja: ličnu, plemensku, narodnu” (Babović, 1990: 108). Ta je vjera nasljedna, i nosilac te vjere je i kralj Nikola koji je Kosovo osvetio i svi Crnogorci koji su, što bi reko pokojni otac Momčilo, znali da su Srbi.

Kosovo je najskuplja srpska riječ, i zato je priznanje Kosova 9. oktobra 2008. od strane zvanične Podgorice najveća crnogorska sramota. Tim činom Crna Gora je ukinula i samu sebe, i postala zemlja negacije i poricanja, postala je Crna Gora ili, ako želite, Montenegro. Ovaj nagli raskid sa tradicijom, vjekovima i precima, ostavio je prazninu, a na praznini je nemoguće temeljiti identitet.

E pa, da bi se nadomjestila pod nogama izmaknuta stolica, onda se poseže za alternativama, bilo kakvim i od bilo koga, i zato danas imamo crveno-zelenu lakrdiju, govor mržnje, kroatofiliju i srofobiju, više nije vidovdansko predavanje mjera svih stvari nego to koliko nismo Srbi. I ništa sem toga. E pa da bismo se vratili sebi, moramo se vratiti Kosmetu i etici predaka.

Zbog toga, a to nam je sitnica, bilo bi korisno da se svako od nas makar jedanput dnevno sjeti Kosmeta kao što se treba sjetiti Jerusalima, nije teško upaliti svijeću, pomoliti se, poslati poruku podrške ukoliko nemamo novca za djecu Orahovca ili narodne kuhinje na KiM.

I zato nam je važno, a nije teško, da makar jednom, svakog dana, na bilo kom mjestu i u bilo koje vrijeme, pa makar i sebi u bradu, ponovimo: narod Crne Gore, priznao te nije, Kosovo je srce Srbije!

Da se ne bi zaboravilo.

(Preuzeto sa Fejsbuk stranice „Mi znamo ko smo“)