Sunovrat evropske ljevice: Od revolucionara do zaštitnika „prava na poroke“
1 min read
"Slabašna" ljevica; foto: REUTERS/Susana Vera
Piše: Sergej Černjahovski/FONDSK
Sa evropskim ljevičarima odavno se dešava nešto čudno. Njih, nasljednike velikih evropskih revolucija, danas karakterišu apatija i odsustvo želje za borbom u direktnom i prenesenom smislu. Oni, koji su nekad motivisali narod na bitku sa ugnjetačima i tiranima i bili spremni da sa oružjem u rukama štite potlačene, oni – koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata osnivali partizanske odrede i borili se protiv nacista, sada su čitav svoj politički temperament „zaogrnuli filantropijom“.
Danas su predstavnici evropske ljevice sposobni samo za jedno: da dijele novac koji nisu sami zaradili svima odreda, uključujući marginalce-parazite. Dok su nekad bili žive slike širokog društvenog protesta protiv bogataša-parazita oni danas vide svoju misiju u izdržavanju parazita na drugom društvenom polu. I, potpuno je nepoznato da li uopšte išta smislenije mogu predložiti svojim narodima.
Kada su komunisti 1990 poraženi u skoro čitavom svijetu mislilo se da će njihovu štafetu podići socijalisti. Mislilo se da će oni dokazati ispravnost svojih pozicija u sporovima sa desničarima. Ipak, sve se završilo sramotom i njihovim porazom. Stavši na čelo političkih procesa evropska ljevica nije umjela da ukaže kuda treba ići. Štaviše, njihova politika pokazala se slabijom u odnosu na njihove prethodnike.
U Francuskoj su se povukli pred fašistima, u Engleskoj su se pretvorili u satelite SAD-a. Neuspješni su bili i u Italiji kao i u Njemačkoj. Čitava njihova agenda svedena je na bezličnu „tolerantnost“, apsolutizaciju prava svih i svakakvih manjina, a lik potlačenog proletera i seljaka u njihovom djelovanju zamijenjen je likom homoseksualca koji uživa u marihuani, ili muslimana-huligana. U 18. vijeku su ustajali u zaštitu prava čovjeka na slobodu i napredak, a danas su se pretvorili u zaštitnike „prava“ manjina na poroke.
Umjesto borbe za stvaranje pravednog i slobodnog društva oni su postali glasnici očuvanja poruka.
Moguće da određenu ulogu u ovom procesu igra i istorijski „zamor“… Dok su jedni razmišljali o tome kako promijeniti svijet, drugi su razmišljali kako ga popraviti, reformisati. Savremeni socijalisti na zapadu skoro su neprimjetni. Oni su se mogli kretati naprijed samo dok im je put krčio ruski komunizam koji je poput ledolomca čistio puteve prema budućnosti, preuzimajući na sebe težinu kretanja i postavljenog cilja. Socijalisti su im nekad pomagali, ali su se češće bunili za pomaganje tog pokreta da bi se na kraju pridružili njegovim protivnicima. Kasniji procesi su pokazali da oni umiju „da plove samo tamo gdje leda nema“.
Socijalisti su pokazali da nisu sposobni da ostvare svoju viziju budućnosti.
Zagnjureni u postmodernizam od svih ideja starih evropskih ljevičara oni baštine samo jednu – pravo svakog da živi onako kako hoće; naslijedili su ideju pluralizma istine. Kao rezultat dobili su odustajanje od projekata za budućnost vrhunskih vrijednosti, smisla koji pokreće…
Da paradoks bude veći evropska ljevica u nekim svojim aspektima pretvorila se u desnicu, a desnica – skoro u ljevicu. A evo i jednog primjera – socijalistička partija francuske danas je vatreni podržavalac ukrajinskih nacista, dok istovremeno Nacionalni front Marin Le Pen podržava antifašističke borbe Donbasa.
Pročitajte još:
Odlican tekst. Kratko i jasno.
Zabluda je da su levičari (revolucionari iz naslova) „nekad bili žive slike širokog društvenog protesta protiv bogataša-parazita“, oni su uvek bili istinski rušioci svega što je do tada bilo stvoreno na „revolucionisanom“ prostoru – rušili su naraštajima razvijanu ljudsku duhovnost, moralna iskustva… sve što je ljudsko, a zavodili bezumlje.
Da je tako, potvrđuje i najnoviji „revolucionarni“ izum – ljudskome rodu nametnuti „pravo na poroke“.
Evropa je samu sebe uništila oduzimanjem prava na samoodbranu sopstvenom građaninu. I ideološki i faktički Evropljanin je razoružan čovjek koji jedinu nadu u svoju materijalnu i fizičku bezbjednost ima u naddržavnom sistemu zvanom EU. Širenjem i opštim prihvatanjem priče o apsolutnoj jednakosti i sistemskoj ravnopravnosti građana ljevica je izgubila sami smisao postojanja jer joj je izbijen osnovni adut iz ruku, jer zvanično u Evropi ne postoje potlačeni, izrabljivani i ugroženi. Ljevica bi mogla da se obnovi jedino kontra sistemu, odnosno borbom protiv EU, borbom za njeno ukidanje, a ta borba svakako ne može biti povedena iz redova političke i birokratske klade, jer tu klasu upravo finansira sama EU glumeći pluralističko uređenje i demokratiju.