Strasni ribar ali neplivač Mihailo Petrović Alas

Piše: Vojislav Gledić

Život znamenitog  srpskog matematičara Mihaila Petrovića Alasa u njegovom okruženju je tekao na više kolosjeka zbog čega nije  bio usmjeren i ograničen  samo na uskostrustručni i naučni rad. On je, ipak, bio čovjek širokog interesovanja i uporedo radio na mnogim područjima. U Beogradu je, u širim krugovima, bio  mnogo  poznatiji kao vrstan i strastan ribar.

Njegovo bavljenje ribarstvom  datira još od mladalačkog doba, od vremena kada je njegov djed  Novica Lazarević odlučio da svoga unuka uputi na što češći boravak na obalama velikih  rijeka  i tako ojača njegovo zdravlje. Mudri i pronicljivi djed Novica je uvidio da u porodici Petrović, u kojoj je bila udata njegova kćerka jedinica Milica, vladala gotovo genetski sklonost prema tuberkulizi. Od te teške i tada neizlječive bolesti (u narodu poznata kao jeftika i sušica) rano je umro i njegov zet Nikodin Petrović (1843 – 1875) , otac slavnog matematičara. Stoga je Novica nastojao  da svoju unučad  što više upućuje na boravak na  svježem i zdravom vazduhu, a to se u Beogradu moglo na najbolji način ostvariti na obalama velikih  rijeka Save i Dunava u čijoj blizini se  nalazila  njihova kuća.  Naime, Mihailov rodni dom je bio smješten blizu Kalemegdana, na Savskoj padini, u neposrednoj blizini tadašnje Mitropolije, odnosno sadašnje Patrijaršije i Saborne crkve. U njoj  je protojerej (prota) Novica  bio paroh i  u susjedstvu  imao sopstvenu kuću, da bi se potom u njoj  nastavio,  pored Mihailovog,  život njegove kćerke Milice i njene porodice.

Sa uzvišice na kojoj je Mihailo živio mogao je stalno da gleda na velike rijeke i ogroman vidik koji se prostirao sve do dalekih vojvođanskih polja. U vrijeme njegovog djetinjstva Sava i Dunav su bile pogranične rijeke. U porodičnoj kući svoga djeda Novice je najpre živio sa majkom i braćom, a kasnije sa svojom sestrom Marijom  i njenim mužem (zetom), poznatim univerzitetskim profesorom i pravnikom Živojinom Perićem (1868 – 1953).

Znatižaljni Mihailo je kao dječak silazio na obalu Save i tu posmatrao rad mnogobrojnih ribara koji su se tu uvijek nalazili i obavljali mnogobrtojne pripreme prije odlaska u  ribolov po raznim mjestima duž velikih rijeka.  Ribari su marljivo  radili svoj posao i bili gotovo u potpunosti vezani za ta mjesta u dosta uskom području oko rijeka. Nisu se voljeli družiti sa ostalim stanovništvom tako da su oni, zapravo, predstavljali jedan poseban i specifičan sloj radnog   naroda. Mihailo je rano  upoznao i zavolio taj svijet, a i ribari su brzo uzvratili,  prihvatili i zavoljeli tog malog i inteligentnog unuka izuzetno  cijenjenog i naočitog prote Novice Lazarevića. Naklonost i ljubav koju je  od dječačkog doba imao preme ribarima i njihovom poslu su ga potpuno prekupirali i postali  sastavni dio njegovog života. Dobro je upoznao te ljudi i njihovo zanimanje i sam postao jedan od najpoznatihjih majstora tog zanata, što mu je donijelo i nadimak Mika Alas po kome je postao mnogo poznatiji i popularniji od  njegovog  pravog imena i zanimanja.

Mali Mihailo je silazio na obale susjednih rijeka i provodio sve svoje slobodno vrijeme uz ribare. Upoznao je njihov način života, ali se ubrzo počeo zanimati i za njihovu vještinu hvatanja ribe. Ovi ljudi su prihvatili  malog Miku kao sopstveno dijete i prema njemu postupali veoma blagonaklono. Počeli su ga upućivati i u tajne svog zanata što je za malog znatiželjnika bilo posebno značajno. Tako se od djedove ideje da će za njegovog malog unuka biti od neprocjenjivog značaja po zdravlje boravak na rijekama, jer  „vazduh pri vodi cementira pluća“, kod Novičinog mezimca  razvila velika ljubav prema svemu onome što je bilo vezano za Savu i Dunav i ljude koji su na njima živjeli i profesionalno se bavili ribarstvom. I sam je kasnije postao jedan od najstrastvenijih i najpoznatijih ljudi koji su se aktivno i znalački bavili ulovom ribe i od nje imali veliku finansijsku korist. U tom poslu  je prošao sva ustaljena zvanja, da bi na kraju stekao i titulu majstora, ali i reputaciju čovjeka koji je ribarstvo poznavao kao i svoje profesionalno zanimanje  univerzitetskog profesora matematike.

Godine 1882. kada je  imao svega 14 godina i bio učenik  IV razreda gimnazije, Petrović zvanično postaje šegrt pojedinih iskusnijih ribara na obližnjim rijekama. Volio je, takođe,  da sluša zanimljive i neobične priče o doživljajima  i zgodama  ribara u čijoj sredini je provodio veoma lijepe i njemu neobično drage časove. Prije   početka njegovog „šegrtovanja“ jedan od najstarijih i najiskusnijih ribara na Savi i Dunavu, alas Gašpar (Šandor) zvani i „Čuklja“, pozvao je mališana koji je često bio u njihovom društvu i kratko ga upitao: „Ako baš hoćeš da budeša alas, ‘ajde da budeš moj šegrt pa ću da te svemu naučim.“

I tako je Mika postao najmlađi beogradski đak jednog specifičnog zanimanja koje se nije moglo naučiti u redovnoj školi u kojoj je on, inače, bio uvijek među najboljim  učenicima. To Mikino „šegrtovanje“ je trajalo punih šest narednih godina, da bi tek nakon toga,  po ustaljenim pravilima tog esnafa, mogao da pređe na sljedeći „stepen“ obrazovnog nivoa. Put do sticanja zvaničnih kvalifikacija u tom poslu je bio veoma dug i  postepen jer je trebalo dobro savladati sve „finese“ tog posla.  Takav  je bio i njegovog put do  sticanja  zvanične „diplome“ ribara  na koju  je Mika bio veoma ponosan tokom čitavog života. Juna mjeseca 1888. godine, u  vrijeme kada je položio ispit iz minerologije na III godini Velike škole, Mihailo je  istovremeno kod čika-Arse Ilića uspješno položio  i ispit za  kalfu ribarstva.

Mihailovo  dalje usavršavanje u ribarstvu je teklo uobičajenim putem kako bi na kraju mogao i samostalno, čak i profesionalno, da se bavi ovom vrstom djelatnosti. Sredinom 1895. godine, u vrijeme kada je već bio afirmisani  i istaknuti mladi redovni profesor Filozofskog fakulteta Velike škole, Petrović uspješno polaže ispit za majstora ribarstva. Možemo zamisliti situaciju da jedan uvaženi intelektualac, fakultetski profesor u Beogradu, polaže „običan“ ispit za majstora ribarstva,  dok u isto  vrijeme studenti matematike, budući profesori srenjih škola,  polažu najteže ispite iz najapstraktnijih  oblasti kod ovog svog nastavnika. Inače, ispit je Mihailo  položio kod majstora-alasa i bivšeg ustabaše ribarskog esnafa Vlade Bogdanovića. Dobio je zvaničnu diplomu, koja se zvala majstorsko pismo, a koju je on veoma ljubomorno i pažljivo čuvao tokom čitavog života. On je, naime, dobijeno „pismo“ u kome se naglašava da je i zvanično postao „ovlašćeni  zanatlija“,  uramio i okačio o zid svoje   radne sobe. Ta diploma mu je zaista bila mnogo  draža od raznih drugih diploma,  plaketa  i priznanja  dobijenih od najznačajnijih akademija i naučnih društava.  Od te 1895. godine Mihailo se počeo i profesionalno baviti ribarstvom tako da su Sava i Dunav zapravo postale u neku ruku njegovo drugo „radno mjesto“ pored onog što ga je imao na  Velikoj školi a kasnije i Univerzitetu u Beogradu.

U vrijeme  Petrovićeve  mladosti, pri kraju XIX vijeka, posao alasa se veoma ozbiljno shvatao i njime su se profesionalno mogli,  bar zvanično, baviti samo izučeni i osposobljeni ljudi. U okviru te „osposobljenosti“  se nalazilo i navedeno „ribarsko pismo“ koje je garanovalo da je dotični ribolovac položio propisane ispite i da je prethodno prošao kroz  sve faze „usavršavanja“ u tom odgovornom i osjetljivom poslu. Kao što se vidi iz načina i uloženog vremena kako je Mihailo Petrović stekao pravo da se bavi ribarstvom  i na profesionalnom planu, do tog stepena je trebalo da protekne više godina i da se mladi čovjek mora dobro upoznati sa mnogim praktičnim pitanjima tog zanata. Pored ulova, trebalo je naučiti i mnoge druge stvari, posebno vještinu spravljanja raznih jela od ribe. O Petrovićevom životu kao ribara i iskusnog poznavaoca kulinarske vještine spravljanja jela i specijaliteta od riba postoji veliki broj zanimljivih priča koje ga prikazuju i sa jednog mnogo drugačijeg i za širu publiku prijemčivijeg stanovišta nego kada se on portretiše kao veliki i cijenjeni naučnik koji se bavio teškim i apstraktnim pitanjima iz egzaktnih nauka.  Ovdje ćemo se zadržati, kako bismo ovaj naš napis  učinili zanimljivijim i pristupačnijim, na prikazivanju  nekih interesantnih pojedinosti iz knjige ,,Mika Alas“  čiji su autori Milutin Milanković i Jelenko Mihailović.

„Stekao je mogućnost i pravo da može javno i samostalno voditi alaski zanat sa svim pravima, dužnostima i obavezama, koje su zakonom skopčane sa tim pozivom – podvlači Mihailović. –  On je imao sav  svoj vlastiti alat za ribolov, razne pređe (mreže) velike i male, čamce i drugo. Držao je i momke (kalfe i šegrte), koji su i sami ribarili, kad je on bio zauzet drugim poslovima. A kad je on ‘silazio na vodu’ – tada je sam rukovodio cjelolupnim poslom po nekoliko dana. Tada se ni u čemu nije razlikovao od običnog alasa. S njima je lovio, s njima jeo, s njima spavao noću pored obale i po vrbacima. Uopšte je živio u to vrijeme potpunim alaskim životom i svi su ga alasi neobično voljeli i poštovali.“

Na obalama  Save i Dunava, i na njihovoj vodi, Petrovii je često  rovodio  laski život pokoravajući se svim pravilima tog posla kao izuzetno dobar ponavalac  zanata ribara, ali i kao čovjek neobično posvećen  toj djelatnosti. Njega su  voljeli i cijenili, ali je i on, takođe, i te kako volio i poštovao  sve ostale alase i u njihovom  prisusustvu i društvu se veoma ugodno i toplo osjećao. Stoga je stekao veliki krug drugova i prijatelja među tim jednostavnim i čestitim ljudima, koji su veoma naporno zarađivali svoj   nasušni hleb. Osim toga, takvim načinom je istovremeno je stekao   i veliku   popularnost među širim građanstvom utoliko više što je   on ipak bio ugledni i poštovani akademik, profesor i svjetski poznato i priznato naučno ime. Kada je bio među svojim kolegama  ribarima on se ničim, po načinu ponašanja i rada, nije razlikovao od tih prostih i dobroćudnih ljudi. „Znate, to su obični, nepismeni ljudi“, rekao je jednom prilikom o svojim drugovima alasima prijatelju i kolegi profesoru Milutinu Milankoviću. „Kada se potuku, biva tu i mrtvih glava. Ali su, inače, pošteni i dobroćudni; ja ih volim, a i oni mene.“  Tako se, dakle, ovaj naš znameniti naučnik osjećao i ponašao kao i drugi alasi,  jednak  i ravnopravan ljudima sa kojima je provodio mnoge dane i noći i o kojima je  izuzetno lijepo, toplo i nadahnuto pisao.

U istoj navedenoj knjizi, koja daje jedan  veoma lijep, živopisan  i neposredan portret  slavnog Mihaila Petrovića, mogu se naći mnoge pojedinosti koje predstavljaju prave bisere jednostavnosti, skromnosti i čovječnosti pregaoca  koji je ostao zapamćen kao jedan od trajnih kamena temeljaca srpske  istorije. Evo kako Milanković, na primjer,  prikazuje neke karakteristične pojedinosti vrijedne da se i ovdje prenesu:

„Pitao sam se, ali njemu (Miki) ne  stavih to pitanje, kako je mogao da toliko dana provede u društvu nepismenih ribara, daleko od knjige i svog pravog poziva…

– Zimi sam – nastavi Mika svoju priču – zakupljivao nekoliko bara.

– Šta je to?

– Sad ću da vam ispričam. Kad se poslije jesenjih kiša Dunav i Sava razliju po okolini, s nastupom zime, vrate opet u svoje korito, ostavljaju u ovom plavom terenu pojedinačno bare, pune ribe. Tu ribu valja  pohvatati prije no što se u proljeće rijeka opet razlije i ribe u nju vrate. Ali se često dešava da su te bare za vrijeme zime pokriju debelim ledom. Onda valja taj led razlomiti i ribu pohvatati. Opasan posao, jer čim kročiš na santu takvog razlomljenog leda, ona se pod teretom nakrivi, ti sklineš po njenoj glatkoj strmoj površini, padneš u vodu, a ona se vrati ponovo u svoj horizontalni položaj i poklopi te.

– Ajojoj,  naopako!

– Zato sam pronašao način kako da se ribe pohvataju iz bare, a da se njen ledeni pokrivač ne mora razbijati.

– Kako to?

– U ledu se izbuše nekoliko rupa kroz koje se ribarska mreža uvuče pod led i njome pohvataju sve ribe. Pokazaću  vam prvom rilikom kako se to radi.

– Kako ste  došli na tu ideju?

– Tako što sam se do danas jedanaest puta davio u Savi ili u Dunavu, i to obično u ledenoj vodi. Jedanput i sa princom Đorđem.“

Prijateljstvo koje je postojalo između kraljevića Đorđa Karađorđevića (1887 – 1972) i Mihaila   bilo je  ne samo u njihovom zvaničnom komuniciranju kao odnos profesora i učenika, koje je počelo 1904. godine,  već se protezala i na druga područja života. I sam Đorđe je zavolio ribolov i bio često u društvu sa Mikom na obalama Save i Dunava, ali  i kao dio posade pojedinih putovanja ili organizovanja ulova na određenim bogatim lovištima.

Treba navesti podatak da  je tokom Prvog svjetskog rata  Mihailo bio lični ađutant kraljeviću kada  su njih dvojica  boravili  u Švajcarskoj. Kada je princ Đorđe uhapšen i hospitalizovan  i Petrović je imao mnogo problema od strane  tadašnje vlasti. Ne samo što mu je to dugogodišnje prijateljstvo onemogućilo izbor za predsjednika SKA poslije  smrti Jovana Cvijića (1865 – 1927), već je i sam dom slavnog matematičara na Kosančićevom vijencu bio temeljito pretresen od strane policije. Princ Đorđe je, inače, bio u zatočeništvu punih šesnaest godina, da bi,  nakon što je izašao  iz bolnice za psihičke bolesti u Toponici (kod Niša) i povratka u Beograd, bilo nastavljeno prijateljstvo između tih dvaju ljudi sve do Mikine smrti u junu 1943. godine.

Iako je Mihailo Petrović dobar dio  života proveo na obalama i vodama Save i Dunava, odnosno bio trajno vezan za te velike rijeke, ipak nikada nije naučio da pliva! Zaista je teško povjerovati činjenici da taj veliki poznavalac ribolovačke vještine i pasionirani svjetski putnik, čovjek koji je kasnije plovio po svjetskim morima i okeanima, nije bio vičan sopstvenom održavanju na površini vode. Stoga je dobro pazio da se ne nađe u vodi kada je njena dubina bila iznad određene, dosta male njegove visine. Ipak, bilo je i neočekivanih teških situacija kada mu je prijetila opasnost  od davljenja. Srećom, sve te nezgodne situacije je prebrodio, ali je gorak ukus i osjećaj  straha od vode  bio prisutan kod tog velikana do kraja života.  Čak je i njegov veliki drug, kolega  i poštovalac Milutin Milanković nastojao da svoga prijatelja Miku nauči plivanju. I pored velike želje i uloženog napora, nije u tome, nažalost, uspio. Evo kako to slikovito opisuje Milutin Milanković u svojim sjećanjima na znamenitog kolegu Petrovića:

„Vi ste, majstore, sigurno odličan plivač?

‘Ja ne umijem da plivam; ne znam ni sam kako sam se dosad nekako spasao (od davljenja, V.G.).

‘Šta kažete? – Alas Mika ne umije da  pliva!’

On obori glavu i sleže ramenima. ‘Ne umijem.’

‘Ja ću vas naučiti!’

‘E, kad biste bili tako ljubazni!’

Ja učinih, zaista, pokušaj da ga naučim plivati kada je idućeg ljeta došao na nekoliko dana k meni u goste u Dalj. Baš te godine dao sam  po njegovim uputstvima sagraditi u Vukovaru vrlo zgodan čamac u  kome sam za vrijeme ljetnjeg raspusta provodio sa svojim bratom svako po podne na Dunavu koji teče pored mog očinskog doma. Na drugoj obali Dunava pronađosmo izvanredno  lijep peščani sprud koji se sa obale blagim nagibom spuštao u rijeku. Onamo dovedoh svog đaka Miku da ga naučim vještini plivanja. On uđe hrabro u vodu, ali samo do koljena. kad mu rekoh da se tu, u plićaku,  ispruži po vodi da mu pokažem osnovne plivačke pokrete, on pokaza, iako zabrinuta lica, namjeru da me posluša, no čim skvasi trbuh i grudi, on pobježe iz rijeke glavom bez obzira. Sav moj trud da ga u rijeku vratim ostao je bezuspješan. Od svih đaka koje sam u životu imao, Mika je bio najslabiji, a ja sam bio njegov najlošiji učitelj.“