Stradalim rudarima u rudniku “Soko“
Milan Knežević
Piše: Milan Knežević
Na radnom mjestu najbliže grobu
Kopali ste dnevne planove
Štedjeli za auto, dječju sobu
I kad bi na suncu oprali dlanove
Svaki je ratu života imao manje
Da bi pred Bogom razduženi stali
I kad bude pitao za bilansa stanje
Reći ćete: mi smo zemlji sebe dali.
I neće vam biti nepoznato ništa
Sa mrakom ste jeli istu koru hljeba
U crnom vagonu do zemljinog središta
Sada vas gledam predjelima neba:
Kako istom utovarnom lopatom
Dopremate zvijezde orošene zlatom.
Tako. Da u Crnoj Gori znamo svakodnevicu Srbije, Republike Srpske… Da ne živimo kao razdvojeni svijetovi.
SVAKA CAST DIKO NASA ! LJUDINO !
HVala Milane….
Sto OVe DiVne Stradalnike PodiZe….
Medju „Zvijezde Orošene Zlatom“….
Divan sonet.
Za vjecni život, od zemlje do neba.
Bravo Milane….
Dajte porodicama Po 1000-2-5 evra pomoci, daci stipendije… Sto rece majka od ministra Bulatovica ,,oce, oce,,
Bravo,Milane
I zaboravih reći: BRAVO, PJESNIČE NARODA MOG!
Pjesnici, ti odabrani rajetnici, su bliži Bogu od nas, običnih smrtnika, ali u njihovim stihovima stanujemo i mi, živimo ih, osjećamo, doživljavamo, oplemenjuju nas… Zaista sjajna poezija, ali više surov, opor i gorak život,
Milane ljudino