Stožer i Zatarje kroz teška i slavna vremena (FOTO)

Piše: Svetislav Šestović

Znak ljubavi i dužnog poštovanja prema rodnom Stožeru, pokušavam da otrgnem iz čeljusti zaborava zbivanja i događaje kroz koje je Stožer, sa cijelim Zatarjem i svojim narodom prošao. U redovima koji slijede osvrnuću se na jedan od mnogih teških i krvavih perioda iz prošlosti ovoga kraja. Bila su to mučna i zla vremena. Narod trpio muke Isusove. Nažalost, vrijeme stvara duboki ponor zaborava, a on guta sjećanje na teške, ali slavne događaje.

Baš takva je bila, u narodu poznata po imenu Raonička buna. Od 1903.  sa prekidima trajala je sve do mladoturske revolucije 1908. godine. Obuhvatala je krajeve Raške, Peštera, Polimlja, Starog Vlaha i Zatarja.  Postepeno se širila i rasplamsavala. Bio je to revolucionarno-agrarni pokret seljaštva protiv čivčijskog odnosa i nacionalnog porobljavanja. Raonička buna je nikla na tradicijama srpske nacionalne revolucije – Prvog srpskog ustanka, imala je sve odlike revolucionarne borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje.

Raoničku bunu, kao i mnoge druge, digli su seljaci, jer nijesu mogli trpjeti zulume, poreze i sva druge namete koje su morali plaćati vlastodršcima. Dodatno su age i begovi narod opterećivali i kulučili, do te mjere da su im uzimali „i crno ispodnokat“. Doslovice, narod je za njih radio i stvarao. Ako bi se neko usprotivio, najsvirepije je bio kažnjavan, proganjan, pljačkan, robljen i ubijan. Ako bi se masovnije pobunili, dolazila je vojska da ih silom umiri, i da im da do znanja da tako mora biti. Gomilali su se brojni problemi. Teški teror, visoki porezi, zavađenost i mržnja dostizali su granicu neizdržljivosti, gdje je srpskom narodu bilo jedino rešenje samoodbrana.Seljaci su najveći teror trpjeli, pa su i vođe najčešće bile iz njihovih redova, kao i sve komitske i ustaničke snagae do 1912.godina.

Raonička buna je dobila ime po raonicima koje su seljaci predavali vlastima kao upozorenje da pod postojećim uslovima neće obrađivati zemlju. Iz ovoga se može zaključiti da je seljaštvo u ovoj buni koristilo sve oblike borbe, kako protiv turskih vlasti i njihovih brojnih poreza i nameta, tako i protiv aga i begova. Od pojedinačnih ubistava aga i begova, preko raznih bojkota, izbjegavanja turskih vlasti, proganjanja iz sela poreznika i turskih činovnika, paljenja imovine, pa do oružane borbe i ljutih bojeva sa turskom vojskom i policijom. Borili kako su znali i umjeli. Ovu bunu nijesu željele niti podržavala ni Crna Gora, ni Srbija. Nije bio izgrađen jedan čvrsti način vođenja bune i komandni centar. Uz brojne nedostatke, nije donijela ni krajnji cilj – slobodu. Međutim, imala je  velike uspjehe jer je uzdrmala tursko feudalno carstvo i rastresla njegovu upravu u sjeničkom i pljevaljskom Sandžaku i ubrzalo proces raspadanja Turske na tim prostorima.

Pored ekonomske borbe, buna je uzdigla nacionalnu svijest naroda, osnove ustaničke vojske, i orjentisala ga na borbu za konačno oslobođenje.Zato su iz redova seljaka u ovim krajevima bila dva bataljona, koja su sa crnogorskom vojskom,učestvovala rame uz rame u Prvom Balkanskom ratu 1912.godine,i konačno oslobodili ove krejeve od turske okupacije. To su bili Prošćensko-barički i Premćansko- krupički bataljoni.

Prije turske okupacije  ovi prostori bili su Raška oblast, stara Srbija. Za vrijeme Raoničke bune oblast je podijeljeni na dva Sandžaka – sjenički i pljevaljski.

Vraneški (donjokolašinski) srez pripadao je sjeničkom Sandžaku. Sjedište je bilo u Šahovićima, današnje Tomaševo, bio je to srez bez gradskog naselja.  Imao je 34 sela sa 1.030 kuća i 6.337 stanovnika, od kojih 4.067 Muslimana i 2.270 Srba.

Spavalo se sa kladom pod glavu

Kričak-Zatarje i Donjo-kolašinski kraj bili su poprište borbi i obračuna na ovom prostoru. Bila je to krvava Krajina u kojoj je vladalo nezakonje i hajdučija. Ovaj predio nazvan je Krvava krajina jer se  tuda vazda krainilo ljuto i krvavo, pa otuda i naziv. Ovi planinski grebeni  danas svojom ljepotom krase tri opštine – mojkovačku, pljevaljsku i bjelopoljsku. Evo kako je Sreten Vukosavljević vidio život u Krvavoj krajini: „Spavalo se sa kladom pod glavu da se ne bi utvrdio san, a sa puškom pored sebe. Sačekivalo se da bude poviše družine, kada se išlo kud. Zatvarali vrlo pažljivo drveni kapci na prozorima, pre nego što će se upaliti svetlost. Mirni ljudi se radovali velikim snegovima, koji, kad zapadnu, onemoguće četovanja, krađe i plijen“.

Ovim prostorima uvijek su krstarile hajdučke i komitske družine. U to vrijeme bila je poznata jaka komitska četa Petra Azanca i komitska dužina Milije Jovanovića Masjaka. Turske vlasti slale su potjerne čete, koje su više služile za pljačku, otimačinu, zlostavljanje i hapšenje srpskoga naroda, nego za obračun sa komitima.Zategnute odnose pomeđu srpskog i muslimanskog stanovništva, turske vlasti ne da nisu smirivale, no su još više produbljivale i mržnju sijale.

Posle brojnih diplomatskih posredovanja Crne Gore i Srbije i zauzimanja njihovih diplomatskih predstavnika i raško-prizrenskog mitropolita, Porta je 1905. godine poslala Šemsi-pašu Biševca da sredi stanje i zavede red. Trebalo je da pronađe krivce, kazni i zavede red, ali on to nije htio, ni želio.Naprotiv, njegova misija napravila je još veći razdor i neslogu i produbila mržnju između Srba i Muslimana. Tada je Šemsi-paša sazvao sve narodne prvake muslimanskih i srpskih sela na sastanak u Šahoviće. Na tom skupu Srbi su tražili da se zavede red, da prestanu pljačke i nasilja i da zakoni važe jednakoza sve narodnosti. Turci su tražili još veću kontrolu nad Srbima i u ostvarenju toga predložili da se u Prošćenju osnuje srpska ispostava (mudirluk) u koju bi radio jedan beg iz Stožera, a u selu Stožeru i Baricama stražare. Taj predlog su podržali Muslimani, pogotovo vraneški begovi.  Srbi su bili protiv toga predloga.Tako se Šemsi paša vratio neobavljena posla, ostavljajući iza sebe još dublji jaz podjela i razdora.

Vođe Muslimana su radikalizovali odnos prema srpskom narodu, zatvarali im puteve i prolaze, onemogućili prilaze pašnjacima, pojilima, vodenicama i za nepunu godinu dana ubili su mnoštvo Srba i više njih ranili i isprebijali. Krađe i otimačine bile su redovna i svakodnevna pojava. Evo i konkretnih primjera nasilja i imena žrtava ubijenih, ranjenih i bijenih. Neka od imena, koje su Turci ubili u tim selima od Prošćenja do Maoča. Ubili su: Radosava Vlahovića, Šabana Ćorovića, Vukojicu Ćorovića, Miletu Moračanina, Pera Kneževića, Maru snahu kaluđera Damnjana, djecu od 12 godina Milosava Boškovića i Perku,kćerku Mila Rovčanina bacili su u Taru, Perišu Boškovića, Mića Žujovića, Rista Boškovića, Tadišu Zejaka, Radula Joksimovića, Mališu Bujaka, Ivana Bujišića, a ranjeni su učitelj Nešo Joksimović, Jovo Babić, Uroš Cvijović, Milan Petrić, i žena Stevana Grbovića.Tučeni su: Petar Filipović, Milovan Moračanin, Nedeljko Medojević, Gavrilo Jokić, Petar Vujičić, Milun Smolović, Milosav Brđo, Spasoje Jakšić, Savo Smolović, Jakov Brđo, Joko Šutović, Bećo Zejak, Mihailo Smolović, Tomo Jovanović, Aćim Brđo, Stevan Medojević, Mitar Vujičić, pop Pero Radović Cipor, kmet Jakov Mrdak, Poljak Miloš Bošković, Dobrija Bošković, Petar Leko, Radoje, Todor, Gruban, Milun i Jakov Bošković, Stanislav Cipor, Ilija Mrdak, Dimitrije Krgović, Vasilije Zejak, Milinko Krgović, Šaban Vuković, Ferat Čović, Pero Šestović, kmet Šupad Grbović, Nikola Cvijović, Perko Bujišić, Dobrica Peruničić, Mijat Peruničić, Uroš Čabarkapa, Mihajilo Babić, Novica Babić, Vuk Petrić, Đorđe Đosović, Milinko Zindović, Gile Potpara, Nikola Ristanović, Ilija Vojinović, Dmitar Vojinović, Rade, Sekule i Nikola Džambić, Milosav Novović, Jovo Perović, Filip Čurović, Novica Brajković, Kosta Vuković, Spasoje Rondović, Stevan Vuković, Nešo Damljanović, Ćiro Damljanović, Milivoje Kljajević, Milosav Peruničić, Aleksa Bojović, Gruban i Boško Knežević, Mato Kopilica, Bećo, Milivoje i Jakov Knežević, Jevrem Čović, Krsto Knežević, Periša Ćinćur, Jovan Čečović, Gledo  Vuković,  Rašo Moračanin… i drugi.

Početak Stožersko – baričke bune

Te 1905.godine krenuli su da popale selo Krupic, gdje je između branioca i napadačadošlo do krvavog boja na Gavanjama, iznad Krupica. Toga dana poginula su dva velika i proslavljena srpska junaka, Božo Šestović i Mirko Bošković, koji su bili strah i trepet za sve muslimanske nasilnike. Božo Šestović je bio četobaša iz Hercegovačkog ustanka, koji se slavom i junaštvom okitio na Vučjem dolu. Toga dana je poginuo i Rustem Rapović, jedan od muslimanskih vođa, koji je poveo vojsku na Krupice.

Turski sreski načelnik (kajmakam) iz Šahovića naredio je da se počnu graditi karaule u Prošćenju, Baricama i Stožeru. Naredio je turskoj vojsci da zatvori granicu na Tari i ne dozvoljavaju prelaz stanovništva ni sa jedne strane.Stanovništvo vraneško–prenćanskih sela imalo je za potrebu prelaziti preko Tare radi trgovine. U Crnu Goru bi tjerali voće, žito i rakiju, a otud dogonili so, do koje se u Crnoj Gori lakše dolazilo.So je bila mnogo važna namirnica, pogotovo za stanovništvo koje se bavilo stočarstvom.

U proljeće 1906. godine, turski stražari pripucaju na jedan karavan sa šest konja natovarenih sa džakovima soli, zaplijene so i konje, a kiridžije su uspjele  da pobjegnu. Seljaci okolnih sela sa oružjem su oteli so i konje od turskih stražara. Ovi povodi i težak ekonomski položaj, istinske su nevolje koje su natjerale srpski narod ovoga kraja da uzme oružje u svoje ruke i da tim putem traže svoja prava od nepravde.

Zbivanja u Potarju dostigla su tačku ključanja kada je šahovićki kajmakan izašao u Stožer, odabrao mjesto za podizanje karaule i počela je gradnja. Okupljeni Stožerani usprotiviše se gradnji karaule. Sreski načelnik, šahovićki kajmakan, koji je zastupao vlast i trebalo narod daštiti, on u liku silnika, uhvati iz gomile dvojicu Srba i na očigled svih strijelja ih. Tu je prelila čaša, brojni problemi, teški teror, visoki porezi, zavađenost i mržnja dostigli su granicu neizdržljivosti, i srpskom narodu jedino rešenje bilo je samoodbrana. Iskupljeni narod razišao se sa skupa, otrčaše kućama po oružje i tu je borba počela i trajala cio dan. Stožeranima u pomoć su stigli i Baričani, pa je kajmakan sa svojom vojskom bio prinuđen da se povuče u Šahoviće. Mnogi ovo nazivaju Stožersko-barička buna.

Ova buna jeste planula u Stožeru i digli je Stožerani i Baričani 11. maja, ali se ona brzo proširila na ostala vraneško–premćanska sela i trajala mjesec dana i zove se Vraneško – premćanski ustanak. U isto vrijeme kad i u Stožeru, počele su gradnje karaula u Baricama i Prošćenju. Tada je u hanu u Premćanima ubijen vlasnik hana Mile Radović. Ustanicima iz Stožera i Barica odmah su se pridružili Prošćenci, Premćanci, Vaškovci i Krupičani. Tako se buna rasplamsala i zahvatila donjokolašinska i neka sela pljevaljskog kraja – Krička. Pobuna je zahvatila i borbe su vođene od Prošćenja, preko Sige, Lepenca, Cera, uz Vranešku dolinu, preko Gorica, Breze, Maoča, Podborova, Borova, sve do Tare. Zahvaćena sela postala su poprište svakodnevnih borbi za punih mjesec dana. Nekoliko stotina pobunjenih seljaka (njih oko 700), usta na oružje.

Sve što je moglo pušku nositi iz sela Stožera, Barica, Prošćenja, Oboda, Lekovine, Gorica, Vodnog, Bliškove i ostalih okolnih sela Vraneša, a iz kričačkih sela, iz Premćana, Vaškova, Krupica, Borove, Kotlajića, Maoča, Mijakovića, usta na oružje.Navešću primjer kako su se ovdje, za slobodu i krst časni, borile tri generacije. Ilija Šestović, jedan od vođa ovoga ustanka, u borbu je poveo pored brojne braće i sinovaca, šest sinova i sedmoga unuka Mihaila. Jer ovdje niko nikome priznavao nije, da se sloboda braniti nesmije. Ustanici su odmah protjerali turske straže iz karaula pored Tare. Ustanicima je iz Crne Gore, preko Tare došlo u pomoć oko 150 dobrovoljaca. Turske vlasti su objavile da je to regularna crnogorska vojska i da ih ima duplo više. Turska vojska, jačine dva bataljona (tabora) sa iskupljenom rezervom prvog i drugog poziva (ilavom i redifom) od Muslimana iz Vraneša krenula je na ustanike. Pri svom pokretu ova vojska ubila je više ljudi, žena i djece, silovali žene i palili srpske kuće i imovinu. Paljenje srpskih sela i pljačkanje imovine činilo je i lokalno muslimansko stanovništvo.

Paše su imale zadatak da uguše ustanak

Najžešće borbe vođene su na Stožeru i Baricama, a trajale su punih sedam dana. Samo nekoliko dana prije početka borbi, u Barice je iz Sjenice stiglo sto tovara municije. Zato su ustanici vršili snažne i i energične  napade i uporne juriše sve dokle nijesu zauzeli karaulu i zaplijenili svih sto tovara municije. Kada su se snadbjeli municijom, potisnuli su turske snage ka Šahovićima i Vraneškoj dolini. U ovim borbama na turskoj strani bilo je 15 mrtvih i 20 ranjenih, dok su ustanici imali 4 mrtva i 12 ranjenih. Kada su ustanici potisnuli tursku vojsku i počeli je goniti prema Šahovićima, onda su i oni palili muslimanske kuće. Ustanike u borbama predvodili su narodni prvaci i kodžobaše (kmetovi), seoski učitelji i sveštenici. Među njima su se istakli: Spasoje Vojinović iz Premćana, Ilija Šestović iz Stožera, Lazar Knežević iz Vaškova, Janko Čović iz Stožera, Mićo Vojinović iz Premćana, Šaban Vuković iz Stožera, Jakov Mrdak iz Barica,  Milentije Varaga,  Nikola Čović iz Stožera, Petar i Lale Joksimović iz Stožera,  Mališa i Mićo Leko iz Stožera,  Marinko Madžgalj iz Pisane Jele, Todor, Gruban i Jakov Bošković iz Barica, Jovan Šutović iz Prošćenja, učitelj Nešo Joksimović iz Gorica, učitelj Jakov Vojinović iz Premćana, pop Pero Radović Cipor iz Barica, Jakov Sekulići Joksim Joksimović iz Gorica.Čim su počele borbe, nejač, žene, djeca i starci, počela se sklanjati u zbjegove i bježati preko Tare u Crnu Goru. Neki su se sklanjali i u pljevaljska sela koja nijesu bila zahvaćena pobunom.  Sa sobom su gonili stoku i nosili sve što se moglo ponijeti.

Kako bi opravdala upotrebu brojne vojske i velike pokrete iz dubine turskoga carstva, Turska je vršila propagandu da se na stranu pobunjenika bori crnogorska, srpska, pa čak i italijanska vojska. Kroz svoju štampu i preko vlasti širila je propagande svakakve vrste, pa čak i da je buna dignuta po nagovoru Austrougarske. Za gušenje ustanka odabran je general Šemsi-paša Biševac, zakleti neprijatelj srpskoga naroda. Dato mu je 14 bataljona pješadije, artiljerija i konjica. Porta je poslala divizijskog generala Šukri-pašu, inspektora artiljerije Trećeg korpusa, za koga se smatralo da je najsposobniji turski artiljerijski general. Pored ove dvojice, poslati su još i sledeći generali: iz Bitolja divizijski general Osman Rifat-paša, divizijski general Anveri-paša, divizijski general Nuri-paša i brigadni general Hasan-paša. Šest odabranih turskih generala, sa ogromnom  vojskom, krenulo je na šaku pobunjenika put Vraneša i Stožera. Plan i zadatak je da se ustanak u krvi uguši, da se sve sprži, razori i poruši, da se ustaničke vođe pohapse, kazne i slobodarski narod obezglavi, kako im nikada više nebi palo na pamet da se bune i dižu ustanke proti velike turske carevine.Turskoj je već dodijalo da se dvije godine nosi i bori sa seljacima po sjeničkom i pljevaljskom Sandžaku. Nastali su pokreti turske vojske iz udaljenih mjesta duboko u turskom  carstvu.

Evo kako su tekli mobilizacija i pokreti turske vojske. Pokreti su zahvatili brojne garnizone od Pljevalja do Soluna, a u pljevaljskom i sjeničkom Sandžaku izvršena je opšta mobilizacija stalnog kadra i rezerve. U Solunu su mobilisana dva rezervna bataljona sa šest topova i odmah upućeni vozom do Mitrovice. Iz Prištine su krenula dva bataljona.Sva rezerva u Avdet Hisaru mobilisana je i poslata na ustanike. Iz Skoplja je krenuo jedan bataljon, dok su iz Mitrovice na Vraneš otišla dva bataljona. Sva regularna vojska u Novom Pazaru,Sjenici, Novoj Varoši, Prijepolju i Pljevljima izvedena je iz kasarni i poslata u Vraneš i Premćane. Objavljena je opšta mobilizacija prvog i drugog poziva (ilave i redife) od Mitrovice do bosanske granice.Sa iskupljenom vojskom, topovima i konjicom, Šemsi-paša krenuo je 17.maja iz Novog Pazara, preko Peštera, za Bijelo Polje. Novopazarska rezerva usput je pravila nerede zlostavljajući srpski narod, a njih nekoliko su i pobili. Ostala iskupljena vojska kretala se iz Sjenice. Sjenička, novovaroška, prijepoljska, bjelopoljska i pljevaljska rezerva (ilava) sva je pokupljena. U Sjenici se skrcala velika ratna sprema. Nastala je opšta mobilizacija konja i komordžija. Komore se neprestano kupe, traže se konji i  delibaše (putovođe). Danju i noću idu žandari i sazivaju ljude za vojsku, traže se komore za prenos materijala.  U Sjenici, sjedištu Sandžaka, nastalo je pravo ratno stanje i uzrujanost.Redovi stajaće vojske, redife i ilave, u buljucima i taborima odlaze. Sve što može pušku nositi otišlo je da boj bije sa ljutim ustanicima.Bojeći se od proširenja ustanka, pljevaljskoj stajaćoj vojsci i rezervi naređeno je da ostane na položajima u okolini Pljevalja u slučaju da se ustanak proširi i na ostali dio pljevaljskog sreza. Slično je urađeno u rožajskom i beranskom kraju. Turske vlasti mobilisale su tri hiljade rezervista u okolini Peći i sa Isom Boljetincem poslali u beranski i rožajski kraj.

Teške borbe sa Šemsi-pašinim snagama

Sva ova brojna iskupljena vojska pristupila je opkoljavanju vraneških i premćanskig sela. Silna vojska i armada Šemsi-paše stalno pridolazi, po tim primjerima više je izgledalo da ide u osvajačke pohode, kao što je Murat nekada. Izgledalo je da su Turci odlučili da živa uva srpskoga ne ostave u toj krvavoj vraneškoj krajini. Da je Šemsi-pašu na Stožerskoj visoravani čekao Lazar Hrebeljanović sa svojim četama, nebi više vojske poveo. Zbog ovako velikog pokreta turske vojske među stanovništvom sela i gradova u Raškoj i Polimlju vladalo je mišljenje da se Turska sprema za rat sa Srbijom i Crnom Gorom, jer nije niko mogao da shvati i zamisli da ovolika vojska ide na nekoliko pobunjenih sela. Šemsi-paša je dolazio u Vraneš i prije, istina ne sa ovolikom silom i vojskom, ali dobro mu je bilo poznato skim i kako posla ima.Znao je on dobro da su na ove planinske visoravni savili gnijezda ljuti gorštaci koji su mrijet naviknuti. Kada im je prelila čaša i krvave im muke dodijale, digli su se da na bojnom polju i poprištu, sa oružjem, prava svoja od sultana ištu. Znao je on, kad od njih plaču i cvile Kaljići, Micanovići, Mušovići, Kajovići, Asanbegovići, Ljuce, Rapovići i druge muslimanske zlice i traže pomoć od turske carevine, da je muka živa.Ko bi mogao drugi dizati ustanak proti Otomanske carevine i boriti se protiv carske vojske, bez iđe ičije pomoći, iako su bili otomanski podanici i na njenoj teritoriji.Ovakvo nešto u istoriji nije zapisano, pa je zato i dozvoljeno da se zaboravi. Da li je bilo u svijetu igdje da šaka ljudi ustaje protiv silne turske carevine? To se ne može objasniti logikom, već onim silnim oduševljenjem srpskoga naroda iz ovoga kraja, koji je vjerovao u svoje pravo na slobodu i poput Karađorđa, zametnuo kavgu sa sultanom, i sa svog ognjišta pucao u državu koja nije bila njegova i narodna.Znala je to dobro Otomanska carevina, zato je i poslala ovoliku carsku vojsku i pred njome šest odabranih generala. S druge strane, Turskoj je išlo u prilog što Srbija i Crna Gora u to vrijeme nijesu željele nikakve ratne zaplete, pa je bila u mogućnosti da se svom snagom baci na pobunjenike.

Sela spaljena do temelja

Jedan dio turskih snaga kretao se uz dolinu Lima, zatim dolinom Ljuboviđe ušao u Vranešku dolinu i stigao u Šahoviće. Drugi dio, od Brodareva presijecao je preko Komarena i preko Kičave, spustili se u gornji dio Vraneša, u Pavino Polje. Lijevu stranu Ljuboviđe držala je turska vojska, koju su ustanici potisnuli od pravca Stožera i Barica. Pošto je bez većih problema ušao u Vranešku dolinu, počeo je opkoljavati ustanike, koji su bili na desnoj strani Ljuboviđe. Sa brojnom pješadijom, artiljerijom i konjicom, Šemsi-paša je svim snagama krenuo u napad. Ustanici su davali uporan otpor.Naročito su sačekivali prednja odelenja turske vojske i nanosili im gubitke i ujedno se povlačili prema planinskim visoviima Žubera,gdje su organizovali čvrstu odbranu. Žestoka i krvava borba vođena je 25. maja na Stožeru. To je bio prvi i pravo žestoki sudar sa novopristiglim snagama Šemsi-paše. Ustanici su organizovali jaku i upornu odbranu i borili se hrabro i herojski. Bile su to žestoko krvave borbe, gdje su bile velike pogibije, i sa jedne i sa druge strane. Navaljivala je turska vojska velika i jaka, ali čete ovih junaka nijesu odstupale ni jednoga koraka. Sa velikom upornošću i herojskom borbom ustanici su branili svoje položaje na Stožeru. Te krvave borbe trajale su skoro deset dana, a Stožer,taj bastion slobode, bio je krvavo poprište. Pred navalom brojne pješadije i artiljerijei neravnopravne borbe, ustanici su primorani da se povlače preko Barica prema Tari. Žestoke i krvave borbe vođene su 3.i 4. juna na Baricama sa redovnom vojskom i bašibozukom. Ustanici su čvrsto i uporno branili položaje i odbijali turske napade. Svojom upornom borbom štitili su odstupnicu neboračkom stanovništvu, kako bi moglo da pređe preko Tare i pretjera stoku, te da ga Turci ne robe i ubijaju. Raspolažući velikom nadmoćnošću u vojsci i u naoružanju, Turci su 4.juna zauzeli Barice. „U borbama poginulo je i ranjeno dosta naših, ali se nezna tačan broj, ali po opštem tvrđenju izvještaja, broj mrtvih i ranjenih na turskoj strani nije ni u kom slučaju manji“. Nažalost, te brojke nikada se nisu ni saznale.

Kako su Turci koje selo zauzimali, tako su ga u oganj pretvarali. Po selima spaljeno je sve što može da gori, kuće, štale, pomoćni objekti, sijeno. U Stožeru i Baricama spaljen je i pasji kolac. Gorjela je zemlja. Dim se dizao nad selima koja su bila u plamenu. Dim i tuga nadvila se nad cijelim krajem. Pucnjava i vriska, kuknjava i lelek razlijegao se popaljenim selima od onih koji nisu uspjeli da pobjegnu. Etika, čojstvo i viteštvo Šemsi-pašine vojske i njegovog bašibozuka oslikavalo se nad nejači, nedužnim narodom i njegovom nezaštićenom imovonom. Silovanje i ubijanje žena, nedužne djece, starih i nemoćnih, bilo je njihovo junaštvo.

Ustanici,prinuđeni,povlače se prema Tari, stalno sačekujući tursku vojsku i nanoseći joj gubitke. Položaj ustanika vrlo je težak, sila turska navalila, a pomoći nema niodkud. U Premćane se iskupili svi ustanici koji su odstupali i od Maoča i Borove, i od  Stožera i Barica. Na Premćanima 6. juna vođena je cio dan žestoka borba i uporna odbrana ustanika. Pored brojne Šemsi-pašine vojske, pljevaljski Sulejman Haki-paša poslao je još 150 nizama iz Pljevalja. Toga dana na Premćanima Turci su imali velike gubitke, a i kod ustanika bilo je mrtvih i ranjenih. Među poginulim ustanicima toga dana bili su Mićo, Ilija i Risto Vojinović, dok je teže ranjen narodni prvak Spasoje Vojinović. Poslije bitke na Premćanima, Šemsi-paša je ovladao cijelim krajem koji su držali ustanici. Premćane je zapalio 10. juna. Sa vojskom je izašao na Taru, od Mojkovca do Lever Tare. Naredio je da se poruše svi mostovi na Tari, kako ustanici ne bi prelazili preko Tare i napadali tursku vojsku, i da bi onemogućio prelaz zaostalog neboračkog stanovništva.

Ustanici su, i pored toga što je Šemsi-paša zauzeo sve do Tare i kontrolisao teritoriju koju su držali, prelazili u manjim grupama Taru, ili upadali iz pljevaljskih sela, napadali turska odelenja i nanosili im ozbiljne gubitke. Srbija i Crna Gora nijesu smjele podržati oružanu borbu ustanika, kako nebi dale povod Austrougarskoj za nova okupiranja i prodiranje na istok. Ono Crnogoraca što je prešlo Taru i pomagali ustanicima bili su dobrovoljci, koji nisu dobili nikakav vladin nalog, niti pomoć u oružju i municiji. Sa onim što su imali kod kuće pošli su ustanicima u pomoć. Za vrijeme ustanka, knjaz Nikola nalazio se u Austriji i otud poslao je poruku da se ustanak smiri i dase ne proširi u ostali dio pljevaljskog kraja, kako nebi izazvao Austrougarsku. Za vrijeme Vraneško- pramćanskog ustanka, austrougarska vojska izašla je iz kasarni i zauzela položaje iza turske vojske. Iako nijesu stupali u borbu, ali su mnogo značili za moral i borbenost turske vojske. Sasvim drugačije bilo je boriti se kad vide da je i austrougarska vojska spremna na borbu sa pobunjenim seljacima.

Paša primijenio taktiku spržene zemlje

Opisat ove krvave događaje, herojsku borbu ovoga naroda i njegovo mučeničko stradanje, sa današnje vremenske distance nemoguće je, a baciti apsolutnom zaboravu veliki grijeh je. Ovom narodu hrabrosti nikada nije manjkalo. Pokazali su to mnogo puta i prije, a i poslije.U tako teškim i sudbonosnim istorijskim momentima, ne hrabrosti i junaštva, nego razuma, snalažljivosti i velike istrajnosti. Mnogo puta su pred velikom silom bili prisiljeni da kupe što se može ponijeti i što je neophodno za spas života u zbjegovima. Bježeći sa nejači, sa ženama i djecom, sa starima i iznemoglim, goneći stoku u pokušaju da se spasi što se spasiti može. Ove prilike, mnogima je utočište bilo na lijevu stranu Tare u Šarancima. Trebalo je skloniti bolesne, stare, djecu i trudnice. Kako ponijeti neophodno? Gdje i kako sakriti, zakopati ono što se nemože ponijeti? Nije bilo lako otići i pobjeći. Ostaviti i prepustiti neprijatelju i ognju sve što je mukom i znojem u teškim uslovima stvoreno. Borba za opstanak gologa života nije imala alternativu. U svakom slučaju, tovarna snaga je nedostajala i manjkala. Jer je bilo mnogo više toga što bi se natovarilo i potjeralo koje je neophodno za život u izbjeglištvu i što bi valjalo spasiti. S druge strane, bio je veliki broj starih i iznemoglih koji nijesu bili za pješačenje, već su morali jahati. Majke su nosile kolijevke na leđima, dok su za ruku vodile malo odrasliju djecu, koje još nije odraslo da može valjano hodati, a uz dijete u rukama još dodatni i neophodni prtljag.

A kada se umori dijete, koje drži za ruku, i njega uprti u naručje, ako ne bi našlo mjesta konju u antrešalj. Kolone naroda i stoke od Krupica, Stožera, Barica i ostalih okolnih sela, kao pritoke slivale su se u jednu veliku rijeku koja je bujala od Rivina, preko Borisavljevica, ka Premćanama i Tari. Druge kolone su stizale od Prošćenja i Crvene Lokve, preko vaškovskoga brda. Treće su od maočkogkraja, preko Kosanice, hitale prema Tari. Tara sa njenim vrletnim i nepristupačnim kanjonom je kolone usmjeravala samo na određena mjesta, jer se Tari nemože bilo gdje prići i pregaziti je. Iz toga razloga pravile su se kolone i odmicalo se sporo. Prelazi na Tari bili su tijesni. Ličili su na mravlje puteve uoči kiše. Prelazile su kolone naroda, natovarenih konja i stoke. Pri svemu ovome, svako je imao svoj zadatak, ko da tjera stoku, ko da prati tovare i ostalo. I smiješana stoka je negodovala, odjekivala je rika i buka govedi, vriska konja, bleka ovaca, lavež pasa, sve na svoj način je negodovalo. Dok u pozadini odjekivale puške i plotuni, vodila se borba na život i smrt, ustanici su obezbeđivali  narodu ostupnicu. Mnogi nijesu mogli i nijesu uspjeli izmaći turskoj sili, njihova sudbina bila je teška. Pošto su potisnuli branioce, monstrumi su dohvatili noževe i ugarke i rastrčali se po vraneško-premćanskim selima, a sve uz aminovanje Šemsi-paše, sve je predato ognju i maču.

Njegova strategija je bila politika spržene zemlje. Kako je zauzimao koje selo, Šemsi-paša ga je ognju predavao. U toku borbi, i kada je potisnuo ustanike preko Tare, popalio je sledeća sela: Stožer, Barice, Prošćenje, Gorice, Brezu, Vodno, Maoče, Podborovu, Borovu, Kotlajiće, Krupice, Premćane, Vaškovo i druga sela i zaseoke do kojih je došao. Spaljene su kuće i sve u njima što se našlo i što je za život sirotinji potrebno bilo. Imovina je pljačkana, paljena i beskorisno uništavana. Od srpskih kuća i ognjišta napravljena su zgarišta, što nije moglo izgorjeti, dalo se srušiti. Pored paljevine sela i uništenje imovine, zaplene stoke, turska vojska je počinila grozne i svirepe zločine nad nejači, ženama, djecom i starima. Zulumi su nečuveni i nezapamćeni, zločini i svirepost grozni i užasni. Pojedini slučajevi su stravični da se pri kazivanju čovjeku krv u žilama ledi. Najstravičniji zločini napravljeni su u Stožeru, možda zbog toga što je tu bilo žarište bune. Turska vojska nije poštovala, ni štedjela obraz žena i djevojaka. Sva nejač koja nije uspjela i nije mogla pobjeći, bila je na svirep način, onaj pravi zločinački, ubijana i klana. Ponašali su se kao najkrvoločnije zvjeri, čojstvo su izgleda mjerili po broju silovanih žena i zaklane djece. Dvije žene iz Stožera, Turci su ubili kamenjem. Kćer Boška Furtule iz Stožera, i jedna žena Brajkovića, pokušale su da se sakriju ispod jednog ambara. Turska vojska ih je spazila, nabili bajunete na puške i obadvije izmasakrirali.  Silovane žene u Stožeru turski vojnici su posle ubijali i nad njima se iživljavali. Jednoj ženi su prosjekli dojke i kroz prosječene dojke provukli joj ruke. Majku Mališe Leka, Sandu, nemoćnu staricu zapalili su u ambaru, zajedno sa djetetom Janka Brđa. Ubili su u bježanju snahu Jakova Sekulića iz Gorica.

Kada su ubili ženu, ranjeno je i dijete u kolijevci sa kojim je bježala, a koje je kasnije, samo i napušteno, umrlo. U Stožeru ispod Vrhova, zarobili su dva maloljetna mladića, jedan je bio Diko, sin Mila Šestovića, a drugi je bio Vojinović, oba iz Stožera. Prvo su ih žive odrali, a onda im je Ragib Kaljić odsjekao glave. Na muke su dušu ispustili i tri brata Markovića iz Vodnoga, koje su Turci bili zarobili.To su bili Šemsi-pašini junaci koji nisu imali obraza, ni straha, ni poznavali Boga, ni Alaha. Zlodjela koja su počinjena su brojna i stravična, koje je danas prekrio veo zaborava. Plan je bio da se srpski živalj progna, zatre i uništi, a da se tu nasele muslimanske porodice koje su bježale iz oslobođenih krajeva Crne Gore.

Izgraditi život u opustjelom kraju

Stanovništvo okupiranih sela uglavnom je prebjeglo preko Tare. Po nekim podatcima, preko Tare je izbjeglo oko 3 000 duša, sa blizu 100 000 grla razne stoke. Jedan manji dio pobjegao je u pljevaljske krajeve, koji nisu bili zahvaćeni pobunom. Neki su uspjeli da prebjegnu u Srbiju. Pored svih nastojanja mjesnog stanovništva i crnogorske vlasti da izbjeglicama obezbijedi uslove za život, izbjeglicama u Crnoj Gori život je bio težak. Nije imalo dovoljno hrane, pa je nastupila glad i nemaština. U Crnoj Gori narod je bio oskudan sa hranom i bez izbjeglica. Stanovništvo koje je bježalo nije moglo prenijeti hranu, jer je spašavalo goli život, a hrana je propala, popaljena i zaplijenjena od Turaka. U vremenskom dobu kada se odvijao ustanak, i pod normalnim okolnostima nema dovoljno žita i hrane. Da bi se pomoglo i bar malo ublažile nevolje postradalom narodu, po Srbiji je počelo prikupljanje pomoći za postradale.Pomoć je prikupljana širom Srbije, a u Požarevcu je za jedan dan prikupljeno 1400 dinara i uputilo preko Crne Gore izbjeglom narodu. Izbjegli narod, koji je prebjegao u Srbiju, primao je novčanu pomoć.

Kao što je prethodno rečeno, da ovaj ustanak niti su željele, niti ga pomagale ni Srbija, ni Crna Gora, one su preduzele diplomatsko posredovanje kod turske vlade da se povrati mir, garantuje povratak stanovništva i da ga po povratku turske vlasti ne pozivaju na odgovornost, jer su ustanak izazvale turske vlasti. Takođe su zahtijevale da se Šemsi-paša sa vojskom povuče iz Vraneša i pljevaljskog kraja. Šemsi-paša je postavio uslov, tražio je da mu se preda 12 narodnih prvaka da im sudi. Poslije predaje narodnih prvaka, vođa ustanka, narod se može povratiti u njihova sela. Ustanici na ovo nijesu pristali, znali su da Šemsi-paša ubija nevine ljude, pa čak žene i djecu, a ne da ne pobije vođe ustanka. Tražene zahtjeve podnio je Porti poslanik Srbije Simić. Crnogorski poslanik Matanović tražio je prijem kod sultana. Sultan ga je primio i obećao Matanoviću da će mu izaći u susret i nastojati da se povrati mir. Međutim, stvari su se otezale, jer se stavu sultana protivio veliki vezir. Srpski konzul u Solunu protestvovao je kod Hilmi-paše, inspektora za balkanske vilajete, tražeći da se stanovništvo povrati u svoja sela, da prestanu borbe i da se nad vraćenim stanovništvom ne vrše nasilja. Uspio je da za posredovanje privoli i italijanskog konzula u Solunu, koji se za pobunjenike zauzeo kod Hilmi-paše.

Diplomatska posredovanja urodila su plodom i Porta je odredila valiju kosovskog vilajeta da krene na crnogorsku granicu, sastane sa crnogorskim predstavnikom i da se povrati mir. Vlada Crne Gore odredila je ministra vojske Janka Vukotića za pregovore sa Turcima. Dvije pregovaračke strane sastale su se u rejonu Mojkovca, gdje su postigli sporazum da se ustanici i izbjegli narod vrati u svoja sela, a da ih turske vlasti ne uzimaju na odgovornost zbog učešća u buni. Ovaj mirovni sporazum imao je karakter međudržavnog ugovora sklopljenog između Crne Gore i Turske, to je bila garancija ustanicima da se mogu povratiti, a da turske vlasti ne mogu divljati nad njima.Tako se od 10. jula narod počeo vraćati u svoja sela. Sirotinja se vraćala na svoje ogoreline u popaljenim selima, bez igdje ičega za život. Bila je to spržena zemlja, gdje je trebalo iz pepela graditi život nanovo. Stočni fond bio je znatno uništen, mnoga sirotinja upropaštena i ostala bez igdje ičega, sklanjajući mal (stoku) po zbjegovima odakle su Turci pljačkali, sada se nisu imali ni s čim, ni gdje vratiti. Bilo je to vrijeme strave i užasa. Razorena im je i uništena sva imovina.

Sloboda nije imala alternativu

Naredna 1907. bila je nerodna i gladna godina. Narod je krenuo iznova i sa nule da pravi i obnavlja popaljene kuće i pomoćne zgrade. Pravio savardake i manje brvnarice da bi imao gdje da glavu skloni. Zemlja se morala obrađivati, njive sijati kako bi se obezbijedila kora hljeba za porodicu, jer pomoći nije bilo niotkud.Turske vlasti su počele sa ponižavanjem i osudama zbog masovnog učešća u buni. Sve naoružane su razoružali, zabranjivali im da nose drage kape, a naturili im bijele kečeva. Ponovo su počeli da grade i obnavljaju karaule. Turske vlasti, i pored potpisanog ugovora da neće nikoga hapsiti, pohvatali su narodne prvake iz vraneških i premćanskih sela i osudili ih na dugogodišnje robije. Na sto jednu godinu robije osudili su kodžobašu Lazara Kneževića iz Vaškova, a na dugogodišnje robije osudili su: Janka Čovića, Iliju Šestovića, Nikolu Čovića, Šabana Vukovića, Milentija Varagu, Petra Joksimovića, Lala Joksimovića, Mališu Leka, Ćosa Furtulu, Mića Leka i Krsta Čovića svi iz Stožera, učitelja Neša Joksimovića iz Gorica i Marinka Madžgalja iz Pisane Jele. Njih su okovane u teško gvožđe, povezane među sobom lancima, turske vlasti dotjerale u Sjenicu. O vrat su im okačili revolvere kao znak da su buntovnici. Iz Sjenice su proslijeđeni u Skoplje i Solun. Uzalud se za pohapšene zauzimao crnogorski i srpski poslanik u Carigradu, srpski konzul u Solunu i Skoplju i mitropolit raškoprizrenski Nićifor, ali sve je bilo uzalud i bezuspješno. Srpski konzul u Solunu zauzimao se i kod Hilmi-paše, a srpski konzul iz Prištine kod valije kosovskog vilajeta u Skoplju, kao i mitropolit Nićifor. Međutim, ništa nije pomoglo, na sva ta posredovanja turske vlasti pravile su se gluve. Zaludu je bilo svo diplomatsko posredovanje, pohapšeni narodni prvaci ostali su u zatvoru u Skoplju i Solunu, sve do mladoturske revolucije u ljeto 1908.godine, kada su opštom amnestijom oslobođeni.Turske apsane bile su pravo mučilište kroz koje su prošli pomenuti vraneško-pramćanski prvaci. Nikola Čović slobodu nije ni dočekao, već je otrovan u zatvoru. Ilija Šestović zbog teške robije umro je nakon pola godine kada je kući došao. Svi su oni bili dovedeni do tih granica, da ih ni porodice nijesu mogle prepoznati.

Ovaj gorštački narod, po svojim osobinama izvrstan vojnički materijal, bio je vazda spreman žrtvovati se za slobodu i boriti se za svoja prava. Za njegovu hrabrost, otpornost, požrtvovanost i herojsku borbu zaslužio je svako priznanje. Bez ičije pomoći, bez vojne organizacije, bez čvrste vojničke discipline, bez jasno utvrđenih starješina i starješinskog kadra, ustali su na oružje i uspijevali su da nedjeljama pružaju oružani otpor turskoj regularnoj vojsci. Malobrojne čete ustanika, sa malo naoružanja i municije, udarale su na mnogobrojnu, dobro opremljenu  i savremeno naoružanu tursku vojsku. U toj herojskoj borbi, uporno su držali svoje položaje, junački ulijetali u bojeve, hrabro napadali, a herojski se branili. Svojom hrabrošću, sa slabim naoružanjem, bez dovoljno municije razgonili su turske regularne bataljone.Takvoj hrabrosti, riješenosti i upornosti možemo se samo diviti. U tim borbama mnoge su pogibije bile, a koje su danas u zaborav pale, na žalost, umjesto priznanja, dobili su zaborav. U vrijeme trajanja borbi, stradale su mnoge porodice, stradala je narodu imovina i potpuno je bio raskućen. Sloboda nije imala alternativu i za tu borbu ništa žalili nijesu. Porodice sklanjali u zbjegove i borbu dalje nastavljali. Sa teškim bolom, stegnuta srca, podnosili su gubitke, ali odustajali nijesu, otporni, naviknuti na težak život i nemaštinu, stojički su podnosili sve nevolje. I kada su prinuđeni da prestanu sa bunom, smatrali su je samo odloženom „za bolja vremena“. Posebno priznanje zaslužuju seoski prvaci, te vođe i organizatori bune i ustanka koji su trunuli u turskim prljavim, mračnim, i memljivim apsanama.

U talasu pobuna od 1903.do 1908. godine, najžešći i najkrvavi bio je Vraneško-pramćanski ustanak, koji je buknuo u maju 1906. godine, u narodu poznata i po zlu zapamćena ŠEŠIN-PAŠINA GODINA, koja se i danas po zlu pamti i tako naziva. Koje bio Šemsi-paša? Šemsi-paša Biševac iz Biševa kod Rožaja, islamizirani Kuč Čolovoć, a prozvao se Fejzović, brzo je napredovao – od turskog askera do paše (generala), pročuo se u gušenju pobune i kod nas u krvi ugušio Vraneško-premćanski ustanak 1906. godine. Poginuo je 1908. godine u Bitolju, ubio ga je turski oficir, pristalica mladoturaka. Raonička buna je ubrzala raspadanje i nestajanje feudalne Turske. U tome je i najveći revolucionarni i oslobodilački značaj raoničke bune.