Stefan Mojsilović: Ponosni smo na našu dugu tradiciju i kontinuitet od preko 130 godina
1 min read
Dirigent „Sloge“ mr Stefan Mojsilović, rođen je 1988. godine u Sarajevu. Poslije završene bogoslovije Svetog Petra Dabrobosanskog u Foči, 2007. godine upisao je Smjer za crkvenu muziku i pojanje na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Istočnom Sarajevu, gdje je diplomirao 2011. godine. Kroz cijelo školovanje pjevao je u raznim horovima i vokalnim ansamblima, a najveće iskustvo stekao je u Horu bogoslovije i u Kamernom horu Smjera za crkvenu muziku i pojanje, pod dirigentskim rukovođenjem profesora Rada Radovića.
Uporedo sa studijama bio je pojac u hramovima Mitropolije dabrobosanke, te je po završetku fakulteta, pojačko i akademsko iskustvo spojio kao dirigent „Sloge“, na čijem je čelu od septembra 2012. godine. Sa „Slogom“ nastupa i uspješno diriguje na Liturgijama i koncertima u Sarajevu i šire. U isto vrijeme, nastavio je obrazovanje pa je u novembru 2013. godine odbranio master rad i stekao zvanje magistra crkvene muzike i pojanja.
Osnovani ste davne 1888. godine, imate dugu tradiciju sa kojom retko koje kulturno i prosvetno društvo može da se pohvali. Na šta ste najviše ponosni u Vašoj dugoj tradiciji?
Ponosni smo na mnogo toga, a ako bi se tražio kratak odgovor bila bi upravo ta duga tradicija i kontinuitet od preko 130 godina. Ta davna 1888. godina i čitav period s kraja 19. vijeka bili su specifični za Sarajevo. Sa njim i cijela tadašnja BiH okupirana od strane AU monarhije, dala je otpor kroz pjevačka i druga društva koji su sačuvali identitet Srba zapadno od Drine. Mnoga pjevačka društva pa i naša ,,Sloga“ bila su lučonoše kulture, pismenosti, čuvanja pravoslavne vjere. Kao takvi su bili i sabirali su u sebi više od pojma pjevačko društvo, jer su pored pjevanja imali razne sekcije, učili narodne igre i kola, osnivali pozorišta, biblioteke, čitaonice, orkestre i dr.
Nakon Ujedinjenja 1918. nastavili su da se bave samo umjetnošću i horskom muzikom, ne zaboravljajući onaj patriotski duh koji ih je proslavio do tada. Nakon Drugog svjetskog rata vlasti tadašnje SFRJ potpuno gase većinu srpskih pjevačkih društava i ubacuju novi pojam koji je ostao do danas, kulturno-umjetnička društva. Tim nazivom oni su na jedan suptilan način sklonili i ugasili društva sa nacionalnim predznakom, ali nisu ni mogli zamisliti da će nekih 50 godina kasnije upravo ti KUD-ovi biti novo žarište čuvanja nacionalne svijesti.
Do vraćanja starog imena ,,Sloga“ početkom 1990.g. hor koji je imao naziv ,,Hor Saborne crkve u Sarajevu“ bio je čuvar sjećanja i nade da će stari hor ponovo zasijati kao nekada. To sjećanje je najbolje oslikavano kroz proslavljanje krsnog imena Svetog Dimitrija koje se nikada nije prestalo slaviti.
Mnoštvo je događaja, koncerata, turneja kroz istoriju društva, nastupa pred austrijskim carem, srpskim kraljevima, crkvenim velikodostojnicima, osvojene nagrade i priznanja, a raduje nas i današnji rad i plod tog rada pretočen u jedini horski festival u Sarajevu ,,Dani Sloge“.
Kroz svoju dugu istoriju postojanja prošli ste kroz brojne nedaće. Šta Vam je davalo snagu da nastavite dalje, da se borite i opstanete?
Nedaće su nažalost konstanta i danas, pa i one sa jedne strane daju tu snagu. Ako se dotaknemo tog spoljašnjeg i vidljivog uspjeha koji se ogledao kroz prepune sale publike na našim nastupima, doživljaja vjernih u crkvi kada hor pjeva, tu je i onaj unutrašnji kojim su članovi hora, pjevači, dirigenti, pomagači iznjeli i pretrpili sve te nedaće. Na prvom mjestu pjevači su se učili pjevanju, razvijanju muzičkih sposobnosti, zatim kroz učestvovanje na bogosluženjima učili su više o svojoj vjeri i uzrastali u duhovnosti, sklapali prijateljstva i pleli jednu nit zajedništva koji im je davao snagu za dalje. Nedavno se upokojila jedna naša članica i na njenu želju, više puta ranije naglašenu, sahranjena je u svečanoj horskoj haljini. Takvi primjeri nam daju snagu veću nego što smo i sami znali da možemo imati.
Citiraću ovdje riječi našeg člana i velikog sarajevskog dramaturga Marka Markovića o nama iz 1938. godine:
… ,,Slozi“ nije bilo uvijek do njegovanja umjetnosti radi umjetnosti. Njena umjetnost je uvijek bila nadahnuta plemenitom, čovjekovom težnjom ka slobodi, duhovnoj i materijalnom. Ona je zato pjevala i kad joj se plakalo i kad joj se radovalo; ona se sa pjesmom borila, ona je pjevajući trpila, ali je uvijek pjevala!
Kroz čitavu svoju istoriju ,,Sloga“ se držala svoje Crkve i siguran sam da je to jedan od najvećih razloga za ovako dug kontinuitet. U periodima kada je imala svoju zgradu, mecene koji su je pomagali, mogla je u bilo kom trenutku da ode u neki svjetovni i građanski pravac, ali to se nikada nije desilo.
U današnjim uslovima kako se odvija kulturni život našeg naroda koji je ostao u Sarajevu?
Kulturni život Srba u Sarajevu pored našeg hora oslanja se na još nekoliko srpskih institucija i društava (SPKD ,,Prosvjeta“, SHU ,,Dobrotvor“) koji čine da se srpsko ime ne izbriše u gradu na Miljacki. Takođe kulturni život usko je vezan za našu Srpsku Pravoslavnu Crkvu, njenu Mitropoliju Dabrobosansku na čijem je čelu danas Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit Hrizostom koji svesrdno pomaže rad hora, a to se najbolje moglo vidjeti u veličanstvenim proslavama 800 godina SPC u 2019.godini.
Pored pomenutog festivala ,,Dani Sloge“, tu je naš tradicionalni Vaskršnji koncert u Preobraženjskoj crkvi, ,,Noć muzeja“ u Muzeju Stare crkve, te niz manifestacija, nastupa i događaja koji u toku godine čine kulturni život raznovrsnim.
Nemjerljivu pomoć i podršku imamo u Istočnom Sarajevu, srpskom dijelu Sarajeva bez čijih žitelja koji su naši članovi i publika, ,,Sloga“, a možda i naša Crkva, ne bi opstali u današnjem Sarajevu. Veliki je pomak u razvitku kulturne scene, a njime i rada našeg hora, koji je dostigao jedan vrhunac u periodu nakon poslednjeg rata, a posebno pred početak pandemije. Uz zajedničku pomoć Crkve, određenih državnih i kulturnih institucija, prijatelja i dobrotvora našeg hora uspjeli smo da ostvarimo zavidne rezultate koje se nadamo da će se nastaviti i kada pandemija virusa prođe.
Kako da probudimo interesovanje kod mlade srpske populacije za očuvanje svog identiteta?
Veoma dobro pitanje, a vjerujem da su se sa time susretale i sve ranije generacije kulturnih radnika. Moje iskustvo dok sam radio kao nastavnik sa osnovcima i kroz sekcije dječijih horova da se zajedničkim snagama na prvom mjestu roditelja, zatim škole i Crkve može dosta toga postići.
Iako je mnogo urađeno od 90-ih do danas, i dalje se patriotizam smatra za nešto primitivno i nazadno. Tome je doprinjela velikim djelom i nekvalitetna šund muzika koja je danas postala stil života, a njeni protagonosti kao novi heroji i čuvari. Kvazi-patriotski tekstovi, ikonografija preuzeta i zloupotrebljena iz našeg bogatog folklora, preko muzike i scene koja to propagira dovela je do srozavanja i muzike i patriotizma. Samo je uspjela da napuni džepove tih ljudi koji sistematski zatupljuju našu omladinu. Ako se samo zaustavi jedna takva scena (npr.Grand produkcija) učiniće se mnogo. Današnje generacije su u zabludi ili rođeni i rasli uz takvo okruženje da oni u njemu ne vide ništa loše, čak žele da budu dio toga.
Moraju se na jednom frontu sabrati svi koji rade na pravoj srpskoj kulturi i ponuditi omladini ono što će ih pravilno usmjeriti u obrazovanju, patriotizmu, kulturi. Na tom frontu da se dobije medijski prostor, sredstva i sve ono što nam se sada ne dozvoljava, to interesovanje bilo bi potpuno drugačije.
Kako uticati na opšte podizanje svesti o izvanrednom bogatstvu srpske kulture?
Još većim i kvalitetnijim radom svih koji se bave ovim pozivom. Zatim jasno definisati šta je srpska kultura i čuvati je na sve načine i uz pomoć države koja mora da bude prvi zaštitnik te kulture. Danas nažalost vidimo da to nije tako. Država ima načine da zaustavi sve te loše sadržaje koje sam pomenuo, ali neće jer od njih dobija najveći profit. Kad bi država povećala ulaganje u prave i kvalitetne programe koje rade većina naših učitelja, nastavnika, dirigenata, za kratko vrijeme vidjeli bi veliku promjenu.
Samo sloga Srbina spasava je himna Vašeg Srpskog pevačkog društva Sloga. Da li mislite da dolazi vreme ujedinjenja i sloge među našim narodom u zemljama regiona?
Mislim da dolazi, sjajan primjer nam je Crna Gora sa svojim litijama koja je na jedan način obnovila taj patriotski duh Srba ma gdje se oni nalazili. Ali to ništa ne mora da znači ako ne budemo bili još budniji u čuvanju i težnji ka toj slozi. Ta težnja mora da bude uvijek prisutna, da se krene od najmanjih stvari u lokalnim zajednicama, pa do širih područja. Danas smo svi svjedoci da smo podjeljeni po svim pitanjima, a tako je nažalost bilo i kada se osnivao naš hor i kada je uzeto to ime i himna.
Politikanstvo, podjela na razne stranke, slabe ekonomije država u kojima živimo podložni su svakoj vrsti ucjene i korupcije koje nas sve više razdvajaju. To iskorištavaju i spoljašnji i unutrašnji neprijatelji, čak utiču da ovakvo stanje što duže traje. Kada izbacimo od nas svaku vrstu namještaljki u svim sferama i kriterijume u obrazovanju i kulturi vratimo na onu mjeru kojom su naši preci stvarali ozbiljne države i društva, tek tada možemo da govorimo o pravoj slozi i sabiranju ka zajedničkom cilju.
Izvor: Dogodine u Prizrenu
Pročitajte JOŠ:
