Staze pored hrama

Piše: Milana Babić

Iza mene je hram. Više od pola mog života, nemira i oluja, preispitivanja i traženja, bola i radosti, uzdaha, osmijeha i suza, uzidano je u ovaj kamen.

Nigdje čovjek ne može tako okusiti granice svojih misli i želja kao u mjestima molitve. Zatvori li se u sebe, ne podijeli li iskustvo saznanja koje je dobio u crkvi, čovjek ostaje zarobljenik taštine. Ispriča li previše, ne odmjerivši mjeru koju drugi čovjek može da primi, nemudri će drugome nametnuti teško breme. Čuti drugog pa čuti sebe, odmaći se od sebe, uroniti u drugi svijet, vrijeme, u istoriju – uslov je otkrovenja i početak pravog puta.

Hramovi – to su čvorne tačke gradova; čarobna zdanja sazdana od nebeskih i zemaljskih darova. Zidine hramovne pribježišta su i utočišta, mjesta sabiranja i susreta, duhovnih smjernica. Hramovne ikone i freske razastiru beskrajnu priču od postanja do kraja sveta i vijeka. Onaj koji traži smisao života, njegovu vrijednost i cijenu – naći će je oslikanu na zidinama pravoslavnih hramova, u liku Onoga koji je život položio nas radi.

Hramovi glagolje, „međusobno se osluškuju“ (Miodrag Pavlović), oblacima i pticama oni razmjenjuju poruke, govore svim jezicima, a najviše jezikom ljubavi Tvorca prema tvorevini: „U tome je ljubav, ne što mi zavoljesmo Boga, nego što On zavolje nas, i posla Sina svojega, kao žrtvu pomirenja za grijehe naše“ (I.Jn 4, 9-10).

Život oko hrama kreće od obreda do obreda, od susreta do susreta. Sastanci i rastanci. U parku koji okružuje hram štiteći ga mirom drveća, poželjevši da nemirno popodne umirim mirisom tamjana i osmislim upaljenom svijećom, često sam susretala mog pokojnog prijatelja Mića. Mi smo, ne vidjevši se danima, spontano kao da je od našeg posljednjeg susreta protekao tren, nastavili prethodnu priču.

„Nigdje čovjek ne može naći mir kao ovdje!“, rekao mi je malo prije nego što će se razboljeti…

U kafani koja je nekada bila preko puta hrama, poslije večernje molitve, sa prijateljima nastavljala se priča. „Gospod ne voli kada čovjek prelazi granicu u usavršavanju“, rekao mi je moj pokojni rođak Veselin Janković, jedan od najvećih sportista grada ispod Lutara, kada smo jednom prilikom pričali o poznatom majstoru koji je postigao nevjerovatnu brzinu u pokretima.

Gledajući sa istočne na zapadnu stranu grada, zvonik Sabornog hrama Svetog Preobraženja Gospodnjeg izgleda kao krstonosni čuvar, uzvišen i snažan. Upravo on, uz potporne zidove hrama, svojom visinom i oblikom unosi gotski stil u središnji dio grada.

U priprati Sabornog hrama, iznad vrata, ispod citata Hristove zapovijesti apostolima, nalaze se dva zapisa. Jedan svjedoči o velikoj ulozi Rusije u srpskim zemljama, a drugi je smjernica, istoriosofski putokaz šta Trebinje treba da bude na srpskoj topografiji. Sa lijeve strane nalazi se zahvalnica, „spomen blagodatni“ grofu Savi Vladislaviću, slavnom Srbinu, Hercegovcu rođenom u Jaseniku blizu Gacka, jednom od najkrupnijih ličnosti u istoriji „Trećeg Rima“, tajnom savjetniku Petra Velikog Velikog, za njegov rad na oslobađanju Balkana.

Desno se nalaze riječi kralja Aleksandra Karađorđevića: „Trebinje je rađalo heroje, mučenike i pesnike – tri najčistije kapi krvi čovekove, taj istorijski grad je oduvek mala ali gorda predstraža otadžbine i vredan čuvar vere u naš ideal i našu misiju“.

O pjesnicima, herojima i mučenicima pripovijeda većina spomenika koje je Jovan Dučić, veliki pjesnik i diplomata dalekovido, sa istančanim osjećanjem za ono što jednu sredinu čini velikom, ostavio svom gradu…