Srpski jezik u Crnoj Gori: Između najavljenih inicijativa i stvarnosti

Iako je prošlo više od godinu dana od ulaska srpskih predstavnika u Vladu Crne Gore i njihovih javnih ukazivanja na marginalizaciju srpskog jezika u Crnoj Gori, u praksi se nije desilo ništa što bi ukazivalo na konkretan pomak u pravcu rješavanja ovog pitanja. Uprkos brojnim izjavama i obećanjima o pokretanju inicijativa za promjenu ustavnog i institucionalnog položaja srpskog jezika, realnost je da srpski jezik i dalje ostaje na marginama obrazovnog, kulturnog i javnog života.

Popis stanovništva jasno je pokazao da se većina građana Crne Gore izjašnjava kao govornici srpskog jezika. U svakoj demokratskoj i pravno uređenoj državi, ovakvi podaci predstavljali bi osnov za pokretanje promjena u pravcu usklađivanja obrazovnog sistema i zvaničnih politika sa voljom naroda. U Crnoj Gori, međutim, institucionalni odgovor izostaje.

Umjesto da se otvori sveobuhvatni i stručni društveni dijalog, pitanje statusa srpskog jezika ostaje tabu tema, prećutkivana u institucijama i ignorisana u medijskom prostoru. Formalne inicijative, ma koliko najavljivane, još uvijek ne postoje. Bez konkretnih zakonodavnih koraka i ustavnih amandmana, sve izjave o „povratku srpskog jezika u institucije“ ostaju u domenu političke retorike.

Srpski i dalje „na čekanju“: Dokle će biti jezik drugog reda u Crnoj Gori?

Istovremeno, u obrazovnom sistemu i dalje se nastavlja praksa u kojoj je srpski jezik sveden na marginu. Ni kao nastavni predmet, ni kao jezik nastave, on nema status koji odgovara broju njegovih govornika. To proizvodi osjećaj obespravljenosti i diskriminacije među velikom većinom građana koji se sa tim jezikom poistovećuju.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste što se takva situacija pokušava predstaviti kao normalna, dok se svako insistiranje na pravu na srpski jezik u institucijama tumači kao „retrogradno“ ili „politički motivisano“. U suštini, riječ je o osnovnom pitanju građanskih prava – pravu na jezičko i kulturno samoopredjeljenje.

Jezički aparthejd, kako ga mnogi s pravom nazivaju, ne može se ukinuti deklaracijama i izjavama. Potrebna je politička volja, institucionalni mehanizmi i, prije svega, poštenje u odnosu prema volji građana. Dok god toga nema, sve najave o „putanjama“, „inicijativama“ i „planiranim koracima“ ostaju prazne fraze, a srpski jezik ostaje zarobljen u statusu jezika koji se trpi – ali ne priznaje.

Pročitajte JOŠ:

Izopštavanje Srba iz kulturnih djelatnosti se nastavlja: Borba za srpski jezik okosnica postđukanovićevske Crne Gore