Srpski Božić – radost, ljubav, žrtva i opomena

Riječ o. Darka Ristovog Đoga na svečanoj božićnoj akademiji u organzaciji
Opštine Istočno Novo Sarajevo, 4.1.2023

I prije nego što započne, svaki govor se suočava sa vremenom u kome je izrečen. To se podjednako odnosi i na bogoslovske besjede koje, kako s pravom očekujemo, treba da nas podsjete na trajne i nepromjenjive istine Božanske Riječi i ljudskog postojanja. No i takva riječ uvijek je upućena (u) jednom određenom vremenu i njegovim ljudima. To znači da svako ko se usuđuje (ili ga služba obavezuje) da govori o dolasku Sina Božijeg danas mora se osvrnuti na značenje Božića za jedan svijet koji i sami sve manje prepoznajemo.
Sa jedne strane, kada god govorimo o Božiću, mi podsjećamo, a time i opominjemo ljudski rod da ne zaboravi da njega Bog nije zaboravio, niti zaboravlja, čak ni u vremenima i civilizacijama koji se trude da Hrista prognaju iz svog kolektivnog sjećanja. Najjednostavnija i najsadržajnija poruka Božića – ona da je Bog sa nama – stoji kao metafizička istina za sva vremena i sva društva, čak i ona koja tu poruku ne žele da čuju.

Sa druge strane, upravo od izoštrenosti čovjekovog čula sa Božije prisustvo, baš od prihvatanja ili neprihvatanja ove poruke zavisi hrišćanski karakter jednog društva. Mi uglavnom sebe nazivamo hrišćanima, i to Srbima, ljudima koji žive jedno konkretno življeno i proživljeno hrišćanstvo. Njega još i nazivamo Svetosavljem – Pravoslavljem srpskog iskustva i doživljaja. I to vijekovima življeno Svetosavlje ne daje nam da zaboravimo ko smo. Ono nas čini zapitanima za sudbinu svog srpskog naroda, za lik svakog od nas i svakog našeg kraja od Bara do Temišvara i od Knina do Negotina. Ko smo mi danas o Božiću i šta je nama Božić danas?
Božić je naša radost. Da, zaista: velika radost. Ali kao što je Hristov mir od drugačije vrste od onog mira koji daje svijet (Jovan 14,27), tako je i Hristova radost drugačija radost od one koju prodaje Koka Kola. Nije to blještava nakinđurenost prepunih izloga i uzbuđenost ljudi željnih da kupuju, kupuju, kupuju, da onda pričaju šta će još kupiti ili šta bi željeli ali ne mogu kupiti. Hristos je naša radost ne zato što nam je toplo, zato što smo siti i zdravi. Hristos je naša radost i kada smo gladni – ovaj grad i onaj iz koga smo prognani su izgradila pokoljenja gladnih Srba, izgradilo ga je i naše gladovanje od 1992. nadalje. Utemeljili smo ga mrazom u kostima, i prije one 1996, a naročito onda kada smo pakovali sav svoj život iz Trebevićke i sa Grbavice i Ilidže, da promrzli satima idemo tamo gdje nikoga nećemo pitati smijemo li u Badnjake sa srpskom zastavom i srpskom kapom. Pa opet, i tada smo bili radosni i ustreptali, jer je Hristos bio sa nama.

Osjećali smo Sina Božijeg u našim nevoljama – a to je nešto što se ni danas ne može kupiti, jer se Hristos, naš Svesmisao, nikada i nikako ne može kupiti. Gdje god vidite da vam prodaju Hrista – bježite! Ko god nam nudi usluge za koje nam tvrdi da su radost – znajmo da nas vara. Na kojoj god robi i stvari da piše „zadovoljstvo“ – ne varajmo se: nećemo se usrećiti. Da se istinske radosti data mogu naći u industriji i trgovini radosti, današnji svijet bi bio sušta radost. Ali ne: što više vremena današnji čovjek troši u banalnoj zabavi – sve je tužniji. Što više kupuje – sve je siromašniji. Što više teži radosti – sve je više tužnih lica oko nas. Naročito se to vidi za praznike. Sve je okićeno, svi uparađeni. Većina navodno srećnih ljudi uspjela je da zamijeni prošlogodišnji kaput i čizme za ovogodišnji skupocjeni imidž njujorškog beskućnika. I nigdje sreće kod onih koje najmanje pogađaju vijesti sa fronta i porast cijene peleta. Zašto? Zato što je izgubljena sveta tajna radosti, sveštena tajna osjećanja da je Hristos tu, da je život – smisao, a da je život radostan baš zato što se jedno zrno radosti daje u mesagledivom moru napora. Današnji čovjek se trudi da mu stvarnost bude neprekidno zabavna i zato ona ne može da mu bude radosna: tražeći zabavu, izgubio je tajnu radosti.
Božić je živa Ljubav. „Jer Bog tako zavolje svijet da je Sina svoga Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni.“ (Jovan 3,16) kaže Apostol božanske Ljubavi. Opet: božanska ljubav nema ništa zajedničko sa svim onim što se danas naziva ljubavlju. Mjera božanske Ljubavi i mjera svake istinske ljubavi jeste Žrtva. Božić je radosna ljubav, ali Božić je i stradanje. Jedna maloruska pjesma, uspavanka za tek rođenog Hrista, napominje Bogomladenca da mu već od časa rođenja ljudi pripremaju Krst na kome će biti razapet. Bar nama Srbima niko ne mora da govori da se Božić može slaviti i u mojkovačkom rovu, i u prelazu preko Prokletija, u svim drugim rovovima od i prije Kosova do danas. Božić je bio i u Pridvorici i u Kravici. Danas je tajna jedinstva Ljubavi i Žrtve zaboravljena. Sistematski, kroz čitav jedan vijek, čovjeku je govoreno da je ljubav bilo šta što on tako naziva a žrtva – samo hrišćanski mit, nepotreban i nepoželjan aspekt stvarnosti koji će kapitalizam i komunizam, svako za sebe, prevazići čim se ostvari raj na zemlji. I zato smo zaboravili tu osnovu svake svete tajne – pa i svete tajne Božića: jedinstvo ljubavi i žrtve. Hristos je došao da bi stradao, jer u palom svijetu, u kome još uvijek živimo, nemoguće je spasenje bez Žrtve. Ljepota i ljubav će zaista, po riječima Dostojevskog, spasiti svijet. No ta Ljepota Hristova jeste ljepota Jagnjeta koje nevino ide na zaklanje. Svaka druga ljepota je privremena, opsjena. Pogledajmo sve što se čovjek trudi da učini lijepim, od svoga lica do svoga grada, i vidjećemo da svaka od tih ljepota i radosti ima svoje ružno i sakriveno naličje. Samo Ljepota Hristove Žrtve nema svoje naličje. Ona je ona koja nas opominje o Božiću da je samo ono utemeljeno u Hristu – istinski trajno i postojano.
Jer Božić je i opomena. Danas slavimo Boga koji se uselio u uvijekdjevstvenu utrobu Majke Božije. A kopnimo kao narod, jer smo sve manje spremni da u svakom djetetu vidimo – lik Hristov. Kopnimo kao narod jer je dijete – ta radost nad radostima, to sjeme i jedini zalog budućnosti jednog naroda – sve manje poželjno za današnjeg Srbina. Dijete je postalo projekat, ponekad projekat iz najboljih namjera, iz ličnih kompleksa, najčešće je ono danas način da nadoknadimo sopstvene promašaje i lišenosti. Dijete je danas uslovljeno onim što njegovi roditelji žele da ono bude, a još više onim što roditelji smatraju da ono mora da ima. Dijete je danas smetnja slobodnom vremenu, smetnja iluzijama o sopstvenoj veličini. Mi slavimo Boga koji se rađa, a sami kopnimo jer nas se sve manje rađa i sve više odlazi sa zemlje natopljene krvlju naših očeva. Kada se božanski Logos rađao među ljudima, ni Njemu ni ljudima dobre volje i istinskog života nisu bile potrebne tone odjeće, desetine pari obuće, stotine konja ili konjskih snaga.

Onaj koji je stvorio svijet među ljudima se pojavio u skromnosti i živio u tijelu upućujući svoje učenike da sabiraju blago na nebu, gdje moljac ne jede i rđa ne uništava. Iako danas često čujemo da su istinsko bogatstvo – djeca, prijatelji, vrline, dobrota, čestitost, društvo u kome živimo ipak više cijeni ono materijalno a prolazno bogatstvo. Iako, kao otac četvoro djece ponekad čujem da sam bogat, sve češće čujem i da sam neobičan i lud. Socijalistički lažni raj koji su sačinjavali dvoje djece i stojadin zamijenio je tranzicijski lažni raj koji sačinjavaju golf, jedno dijete, tri mobilna telefona (po jedan za svakoga u porodici), ukoliko je porodica uopšte i ostala na okupu.
Bog se javio među ljudima kako bi ljudskom rodu javio njegovu konačnu sudbinu – Carstvo Božije, u kome će samo djela ljubavi ostati vječna, kada prođe obličje ovog svijeta. Kada se sretnemo sa našim precima koji su, na svom putu u Nebesku Srbiju, u neuporedivo težim okolnostima, branili i odbranili i zemaljsku otadžbinu a rodu produžili trajanje i udostojili se Carstva nebeskog, šta ćemo im reći? Kako ćemo ih u oči pogledati? Hoćemo li se moći opravdati cijelim arsenalom opravdanja kojima lažemo sebe i druge: kako nismo mogli, nisu nam bile naklonjene zvijezde, kako smo mi baš htjeli, ali nije nam se dalo, kako je dosta i ovo koliko smo sebe dali, s obzirom kako su i koliko su to drugi činili. Znamo li kao hrišćani da ćemo susresti o sudnjemu času sve naše pretke smrznute po zbjegovima, pobacane po jamama, ranjene na Velbuždu, Marici i Kosovu, na Carevu Lazu, Mišaru i Čegru, na Bregalnici i Kolubari – srešćemo ih i moraćemo da im položimo račune zašpto smo bili ono pokoljenje za čijega vremena su Srbi, nakon toliko krvi i znoja, prestali da se rađaju i počeli da kopne.
Oprostite. Znam da se od govornika na svečanim akademijama očekuje da bude samo prijatan i mek, da govori samo ono što prija, da i sam postane božićna dekoracija. Da mu govor bude zakićen, da govori uobičajene fraze, da ga publika sasluša, uz nekoliko numera, pa da svi odemo kući bez teških misli ili uopšte – bez ikakvih misli. Ali Božić je i borba. Borba da nam ovo ne budu posljednji Božići, da nam se slavska svijeća kao narodu ne ugasi. Za koji dan nam je slava – Sveti Stefan. A od slave do slave, jedan Srbin, jedna srpska porodica, jedna srpska zemlja i cjelokupno Srpstvo mora da se zagleda u ikonu Svetog Stefana, sa saznanjem da mi stojimo u nizu svetih Nemanjića i blagovjenih Kotromanića. koji su Svetog Stefana proslavljali. Taj niz pasova obavezuje nas da o Božiću i Stpjepanjdanu damo mnogo više nego što smo do sada davali. Da se otrgnemo od ove kulture materije i smrti u kojoj smo se zaglibili i u koju polako tonemo. No čovjek se iz tog blata može podići samo rukom Božijom, samo ako prizove Hrista, koji se kao čovjek rodio upravo da ne bismo robovali svijetu ovome i njegovim lažnim gospodarima.
Nama pomoći i dalje ima. Ako se okrenemo Onome koga Bogorodica drži u pelenama. Ako i sami opet postanemo narod kome će pojam „narodna pjesma“ podrazumijevati Jug Bogdana i devet Jugovića, a ne onaj besmisao koji danas tako nazivamo. Jer kakav je jedan narod, takva mu je i pjesma, a kakva mu je pjesma – takav je i narod. Pomoći nam ima, ako opet postanemo narod čiji će heroji biti kosovski junaci, hercegovački i crnogorski ustanici, šumadijski i bosanski ratnici-seljaci i ljuti krajišnici a ne obnažene starlete i istetovirani narkotizovani kriminalci i jutjuberi. Jer kakav narod, takvi i heroji, a kakvi heroji – takav je i narod. Živimo čas odluke.
Mi i dalje možemo da se otrgnemo iz zagrljaja zime besmisla koja nas okružuje i kada nema snijega. Hristos nas čeka. Na nama je da mu pođemo u susret.