Srpska ulica u Đakovici
1 min read
Prema podacima koji se mogu naći u opširnom turskom popisu stanovništva iz 1485. godine, Đakovica, koja je u to vrijeme imala status sela, brojala je 67 porodica, a sva popisana lična imena su isključivo srpska. Bez ijednog albanskog. Ako se izuzmu četiri starice od kojih su dvije monahinje u obnovljenom manastiru Uspenja presvete Bogorodice, koji čuva policija, danas u tom metohijskom gradu nema nijedne srpske duše, nasuprot oko 130 hiljada Albanaca koji u njemu žive. Poslednjih desetak hiljada Srba odavde je protjerano u junu 1999. dejstvom NATO-a, koji je, kao što je poznato, protiv jugoslovenskih i srpskih snaga bezbjednosti ratovao u savezništvu sa terorističkom “OVK”.
Đakovica je ime dobila po malo poznatom gospodaru i vazalu Vuka Brankovića – Jakovu, koji je ovdje imao svoj posjed. Sačuvan je njegov novac sa natpisom „Iakov“. Đakovica se kao naselje gradskog tipa formirala u srednjem vijeku. Njen geografski položaj je bio veoma pogodan za kasniji napredak zanatstva i trgovine, po čemu je i danas prepoznatljiva. Od 16. vijeka, od doba obnovljene Pećke patrijaršije, postojala je u Đakovici Crkva Uspenja presvete Bogorodice, kao metoh manastira Visoki Dečani, čiji je ktitor Stefan Uroš III Dečanski. Ova crkva spaljena je i do temelja uništena u pogromu albanskih terorista, u martu 2004.godine. Prošle godine, angažovanjem Eparhije raško-prizrenske i vladike Teodosija, obnovljena je i preimenovana u manastir, čija je igumanija mati Teoktista. Crkva, odnosno sada manastir, nalazi se u samom centru grada, u naselju stotinama godina poznatom kao Srpska ulica.Upravo o tom, po mnogo čemu znamenitom dijelu grada, nedavno je vrijednu monografiju objavio ekonomista Milorad Milo Gligorijević, starosjedilac Đakovice, koji danas živi u Čajetini, na Zlatiboru. Riječ je o čovjeku koji je bio jedan od inicijatora akcija koje su za cilj imale sprječavanje iseljavanja Srba iz tog grada osamdesetih godina minulog vijeka, usljed ekspanzije albanskog separatizma, a kasnije i najbrutalnijeg terorizma podržavanog i finansiranog od strane spoljnih faktora.
Kako je još za vrijeme života u rodnom gradu prikupljao vrijednu dokumentaciju i fotografije, obilazio arhive i zapisivao kazivanja starijih sugrađana, došao je, kaže,na ideju da sve to sublimira i ostavi između korica knjige koju je simbolično nazvao “Srpska mala (mahala) u Đakovici”. Učinio je to, veli, želeći da se otrgne od zaborava vjekovno postojanje Srba u Đakovici i istina o istoriji tog prostora.
U devetnaestom vijeku Srpska ulica je bila vrsta “geta”. Srpski dio grada esnafski je bio organizovan, sa voskarima, bojandžijama, kalafatima, dunđerima, optokarima (gajtandžijama), opančarima, kovačima, samardžijama, lončarima… Sa početka i kraja ulice bile su velike drvene kapije, gvođem okovane, koje su se noću zatvarale, a zorom otvarale. Čovjek koji je zatvarao I otvarao kapije, bio je po nekom pravilu katoličke vjere, a pravoslavni Srbi, zanatlije, za taj posao su ga plaćali, jer ih ujedno i čuvao od pljačkaša i nasilnika u doba turske okupacije.Kapije su uklonjene tek 1912.godine, dolaskom srpske vojske. Prema kazivanju pokojnog Đorđa Đore Stojanovića uglednog mještanina iz Srpske ulice u svoje vrijeme, o kome piše Milo Gligorijević u monografiji, ne zna se tačno kada su kapije napravljene, pa se vjeruje da su one tu bile veoma dug period, do oslobođenja od Turaka. Zulumi Osmanlija prema srpskom stanovništvu u Đakovici za vrijeme njihove duge i teške okupacije bili su ogromni I prisutniji nego u bilo kojoj drugoj varoši. Tako se zadržalo, kako se ispostavilo, i do kraja dvadesetog vijeka, kada su Albanci, novopridošli stanovnici Đakovice i čitavog Kosmeta, najprije smišljenim agresivnim natalitetom prestigli brojčano Srbe, a onda i fizički krenuli u njihovo istrebljenje, da bi prije deceniju i po i poslednje srpske stanovnike tog grada prognali, a preostale civile, koji nisu pristali da napuste ognjišta, najsvirepije pobili, za šta niko do danas nije odgovarao.Srpska ulica sa oko sto domaćinstava bila je ispresecena sokacima koji su sačinjavali kvart. Tako je uglavnom i danas, iako u njoj više Srba, osim pomenutih monahinja i dvije žene u civilu, koje žive u krugu manstira, U srpske kuće bespravno su uselili Albanci, mahom sa sela, ili pak pridošlice iz Albanije i u njima žive. Niko ih u tome ne ometa. Trećina srpskih kuća je spaljena. Zanimljivo je da iako postoje ponude, više od 90 odsto raseljenih iz Srpske ulice koji žive u centralnoj Srbiji i Crnoj Gori, ne želi da otuđi imovinu. Kažu da je to amanet njihovih predaka, staropsjedilaca, koji iz Đakovice nisu bježali ni pod turskim zulumima koji su trajali pet vjekova, niti pod italijanskom i njemačkom okupacijom u Drugom svjetskom ratu, za razliku od doseljenika iz Crne Gore, koji su Kosmet naselili između dva svjetska rata, da bi 1941.bježali pred naletom ballista, i italijansko-njemačkih nacista, a mnogi se opet vratili u južnu srpsku pokrajinu nakon pobjede nad fašizmom. Gligorijević u knjizi piše i o značajnim ličnostima Srpske ulice starijeg doba, nabrajajući učitelje Jakova Tonića, Trifuna Dimitrijevića i Petra Milovanovića,sveštenike Stefana Nešovog Popovića i Jovana Ćesarevića, trgovca Filipa Stefanovića, profesora Damnjana Isailovića, Krstu Petrovića, Stevana Milovanovića, učesnika mnogih bitaka i nosioca Karađorđeve zvijezde, prof. dr Krunisalava Mihailovića i druge.
Najveći privredni, duhovni, obrazovni i i kulturni preporod stanovnici Srpske ulice doživjeli su između 1918 i 1941 godine, U tom periodu se ovdje osniva i Srednja trgovačka škola i gimnazija, pored osnovne škole koja je od ranije egzistirala. Autor monografije kaže da njegova i želja njegovih prognanih sugrađana da se vrate u Đakovicu i Srpsku ulicu ne jenjava ni nakon petnaest godina otkako su prinudno napustili domove. Uostalom, kako ističe, da ne vjeruju da će se to u skorije vrijeme zaista i dogoditi, vjerovatno bi imovinu otuđili. Iskreno priželjkuje, veli, promjenu odnosa snaga u svijetu, što je, po njemu, jedina realna nada da se Kosovo i Metohija mogu u svakom smislu vratiti pod Srbijom, a protjerani narod vratiti ognjištima. Naš sagovornik navodi kako cio svijet vidi da se pokušaj otimanja Kosmeta od Srbije odigrava u režiji SAD-a i njenih satelita, za samo njihove potrebe, a ne za korist Albanaca, jer Albanci danas, kako naglašava, u tom okupiranom dijelu Srbije nemaju nikakvu suštinsku nezavisnost, a žive daleko gore nego za vrijeme dok su bili u sistemu Srbije i SR Jugoslavije.
– Aktuelna dešavanja u Ukrajini, gdje su sve zamutili isključivo Amerikanci i pripajanje odnosno vraćanje Krima Rusiji nagovještava promjenu snaga u svijetu koju priželjkuje Srbija. Rusija ponovo postaje svjetska sila broj jedan i ona je jedina nada obespravljenima na cijeloj planeti, pa i nama – zaključuje Gligorijević.
FK “Dečanski”
U Đakovici je dvadesetih godina prošlog vijeka formiran i Fudbalski klub “Dečanski”, čije igralište je bilo u centru grada, u tadašnjem Pašinom polju. Na osnivanje i razvoj fudbalskog kluba imalo je uticaja i postojanje Sokolskog društva koje je osnovano mnogo ranije.Među fudbalerima “Dečanskog” iz tog perioda koje Gligorijević u monografiji nabraja, bili su, pored ostalih, i Ratomir Rata Petrović, Aleksa Aleksić, Sava Zarić, Branko Nikolić, Dimitrije Gligorijević i Živko Janićijević.
ja sm barovic zvezdan ziveo sam od 72 do81 u djakovici u marsala tita 93 stansam predao 88 god voleo bi da mi se neko javiod mojih prijatelj skolskih i iz zgrade gde sam ziveo narocito porodica boskovic ivan rajka vera marija bilo ko zna nek mi se javi imam profil na fejsu
Zna li neko neki podatak o Memet agi Jajagiću ili Jajagi ,svaka informacija dobro došla zbog istraživnja . vesna
Nikola zec zar te ne boli glava od toliko informacija imas li ti sa necim da se zanimas osim da ljudima ispiras moxak ovim glupim postom!
Obavestenje za Milorada mileta Gavrilovica !
Nije samo Djordje Stojanovic bio ugledan mestanin srpske ulice raspitajte se malo bolje ko je jos bio ugledan mestanin i najstriji u srpskoj ulici!
Zamolio bih ljude iz Djakvice koji nesto znaju ili su slucajno videli stradanje Pantovic Slavke i Milica i Pantovic Mileve da mi se jave na mejl [email protected] / u centru Djakovice su vidjeni zadnji put 24.06.1999.Hvala unapred.
JEROMONAH (EPISKOP) ATANASIJE JEVTIĆ
OD KOSOVA DO JADOVNA (PUTNI ZAPISI)
Ubistva
Zlata Matejić, izbeglica iz Đakovice, iskazala je da su jednom čoveku, koji je bio na vežbi i ratu, zapalili kuću i pobili ženu i decu, tako da od familije od 11 duša nije niko ostao živ; imena im ne zna.
U Gornjem Petrovcu i Becu ubijeni su: Jovo Jakšić, Melentije Kočanović, Jovan Ostojić, Milorad Labović iz Dobrića, Božidar Petrović, Savo Radulović iz G. Buteša i još 4 Srbina, starica Gordić; Jakšića je ubio Tair Balja iz Ždrela, a Kočanovića Kamer Izuf, oba iz kačačke grupe predsednika opštine becke Memet age Jajagića i starešine sela Šaban Alila. U Dubli Barama: Miloš Miočanin, Vlajko Krstić i više drugih. U Kodraliji: Stojimira Stanojevića ubio je Ramo Imerović iz mesta Junika: na putu za Peć ubijeni su Petko Šćepanović, Risto Uljarević, Krsto Samardžić i više drugih. U Rogovu poginuo je Živko Novaković. U selu Srinjini, priča Trifun Kojić iz Gornjeg Petriča, izgoreo je u zapaljenoj kući muž sa ženom i 6 dece. Pored civila pobijeno je i opljačkano više vojnika. Da ne spominjemo ranjenike. Ukupan broj ubijenih nije nam poznat. Svedoci se, govoreći u razno vreme, i odveć razilaze (između 37 i više stotina ubijenih).
Zaštita
Okupatorska vojska nemačka i italijanska, ograničavala se na to da obezbeđuje izbeglicama puteve za iseljavanje. Negde su svojom oružanom intervencijom spasavali opkoljene Srbe od pokolja. A negde, kao i selu Krst Rakoči, mirno su posmatrali kako Arnauti pljačkaju Srbe i otimaju im stvari. Iz tih podataka nazire se priroda sporazuma unapred utvrđenog između njih i arnautske ilegalne organizacije.
O nekoj zaštiti od strane Arnauta nije bilo ni govora. Svedoci jedva nalaze jedan primer, Miloša Zelja u Becu.
Jedna lista nasilnika
U samoj Đakovici ističu se predsednik opštine Sulejman beg Crnoglavić i pomoćnik mu Šaban Koriša, a u Becu predsednik opštine Memet aga Jajagić, pa dva katolička popa iz mesta i jedan iz Novog Sela. Arbanasi su, kažu svedoci, obično radili tako da jedno selo pravi uslugu drugome selu u iznosu (=izgonu) Srba, ali sudelovali su i meštani u masama, ponegde naprosto svi. – U opštini beckoj isticali su se: Kamer Isusr i Cenj Vinjak, ubice: Avdija Đerim, Suljo Sadak, Cen Zenu, kmet sela, i Mikelj Đoka, pomoćnik mu; Đok Marko; Želj Asan iz Krstanovca; Mitvar Deva, Amil i Uzun Man, Nikola Prenčić, Marko Ćin iz Petrovca; Cen Taja, Sokol Kanca, Mikelj Keta, Tair Abaz, Šaban Colja; iz Međe: Ćem Salija, kmet, i Imdo Colja i Zumber Daut, vođ kačaka, iz Crnjana, Ćemo Kadripa, kmet opštine, vođ rulje; Smail Braim, svi iz Međa; Memet Arif iz Raškovca, Uk Zumer, Muzalem Selim iz Beca, i Uzun Muslija Garan Martin Man, Petar Banjoš, Alija Rustem iz Petrovca; Memet Šek, Seid Šek, Lazar Ljušta, iz Bardosana; Nikola Prenk, Rum Lješ, Zef Prenk, iz Vranića; Đemo Sadrija; Tair Balja i Alili Dulja iz Ždrela, Ušin i Mik Colj, Mus Zen iz Beca; Uk Palješ iz Trakašića; Smail Dulja iz Petrovca, Prem Doda iz Bardosana; Bub Kaćete iz Janoša. Svedoci dalje spominju: Rasima Dulju, kmeta opštine đakovičke; Aci Kadriju, kmeta iz Crnjana; Dina Bardoša sa sinom, iz Grabovca (srez pećki); Ajdara Čupu iz Novog Sela; Ali Bajrama, ubicu, iz Šateja; Dulju Amrula, Adema Sadriju, kmeta; Adem Rustema, Derviša Sulju, Sadika Taira, Miftar Bajrama, sve iz Kraljana; Metuša Rustafa, iz Beca; Ademagu, predsednika opštine, iz Netice; Ram Imera, vođu bande iz Kodralije; Mila i Petra „vodeničara“, Mart Marija i 3 brata i Haciju Jetiš; iz Mrskovca: Redžep Jusein iz Žablja; Ibiša iz Pusa; Smaila Braima i Musu Isena, iz Radonjića; Miftara Selimovića, Braim Redžu i Sadik Adžiju iz Ranića, opštine becke; Ded Đorđu Lisa, kmeta iz Dublimare, Asana Tajira iz Raškovca, Ljuš Aliju Himića iz Loćana itd, itd.
Gornji podaci sastavljeni su po 115 pojedinačnih i 2 kolektivna iskaza iz 29 mesta sreza đakovičkog, većinom iz godine 1941.
Pljačke i zlostavljanja
Što se tiče pljačke, bilo je i ovakvih slučajeva. Jedan naseljenik iz Ponoševca sklonio je za prvo vreme svoju stoku kod svog suseda i prijatelja Arnautina. Kad je krenuo, pošalje ženu po stoku; Arnaut mu stoku preda, al i ga u obližnjoj šumi presrete i stoku mu opet oduzme. U selu Netica opštinska vlast oterala je sve Srbe muškarce u jednu kuću, pa su onda Arnauti pljačkali srpske kuće i zlostavljali žene. Sutradan Srbi su sprovedeni do Đakovice. Na ovaj ili onaj način, izbeglice su skoro svuda ostajale bez stvari i spasavali samo goli život.
Izgoni su praćeni zlostavljanjem svake vrste. Jedna banda Arnauta terajući Srbe iz sela Sarice gonila ih je jedno vreme da idu niz vodu, gazeći do pojasa. Jovana Dragićevića, bivšeg činovnika sreza, gonili su iz Đakovice u Valonu, pa u Peć i dalje za Srbiju i držali u tamnici vezanog u lance. U opštini beškoj bilo je naročito mnogo tuče. Tukli su i žene, na primer: žene Vladimira Ranđelovića, Milutina Vukotića i Vujadina Biberdžića, a ženu Vladimira Stankovića gađali su puškom, u Ljumbardi su jednu ženu i ubili. A već tuča muškaraca spominje se u više mesta, osobito u Becu, Netici, Sarici, Juniki, Jakošu i dr. Silovanje se spominje u selu Neticu; kažu da je bilo i odvođenje žena i devojaka.
Spaljene su crkve u selima Ljumbardi, Rostavici i Papaju. Jedan svedok tvrdi da su porušene i srpske škole, pa i groblja.
Izbeglice pričaju o jednom manjem logoru u Prištini. Tu su bile 53 srpske porodice iz srezova dreničkog, pećkog, istočkog i rakovičkog. Albanske vlasti htele su da ih prebace u Srbiju, ali to nisu dozvoljavale pogranične okupatorske vlasti. I tako su čekali u logoru 16 meseci, ne dobivajući za hranu ništa drugo no po 400 grama projinog hleba dnevno. Umrlo je 12 osoba, osobito dece. Najzad su dobili dozvolu da pređu u Srbiju.
Kako je teklo iseljavanje
U Donjem Petrovcu, opštine đakovičke, počele su paljevine i pljačke isti dan kad su stigli Nemci, a zatim je, preko doboša, 21. aprila dat znak za iseljenje sa rokom od 3 časa. U selu Nakarade rok je bio 24 časa, u isto vreme. „Sve što sam imao od imanja“, kaže svedok iz ovoga mesta Petar Dagnubić, „opljačkano je od strane Arbanasa: kuća, štale, zgrada za smeštaj stočne hrane, sve je popaljeno, a isto tako odneseno je pokućanstvo i oterana stoka, pošto mi uopšte nismo imali dovoljno vremena da to spasemo i sobom ponesemo. Vrednost moje imovine, računajući tu i zemlju, iznosila je 600.000 dinara“. – Svedok iz Kraljana Miloš Rakočević: „Na dan 10. aprila 1941. došao je kod moje kuće sa 50 ljudi iz istog sela Adži Kadija, kmet, tj. starešina sela, koji je i ranije tu dužnost vršio; mene su iz kuće isterali sa celom familijom od 5 članova, i saopštili nam da se sa imanja iselimo kud znamo. Kuću su odmah razrušili, druge zgrade zapalili, a sve pokućanstvo i ceo mal što sam imao u žitu i stoci, u vrednosti od oko 50.000, ne računajući zgrade, odneli su. Od stvari za hranu ili odelo, ili postelju, nisam mogao poneti ništa“. – Poleksija Karanović iz Đakovice iskazuje: „Iz Đakovice sam pobegla 20. aprila, jer je tada u moju kuću došao arnautski policajac i kazao mi da u roku od pola sata imam otići iz mesta, što sam je morala i da poslušam. U maltretiranju našeg življa najviše učešća uzeo je sam predsednik opštine, Sulejman beg Crnoglavić, koji je kazao da ni jednog srpskog čoveka neće da vidi u Đakovici. Zatim su se istakli kao neprijatelji Selim, Recep i Daut Muacer, građani mesta. U moju kuću došao je obućar Dulja Amrud sa nožem u ruci, i tražio je mog sina da ga zakolje, ali se on srećom bio već sklonio“. – Jedan iseljenik iz Beca svedoči: „Derviš Majruša Nimonović iz sela Beca, od koga sam bio kupio kuću sa njivom od oko 2 hektara, došao je jednoga dana sa puškom u moju kuću, uzeo mi ugovor o izvršenoj kupovini i prodaji i rekao mi da što pre idem. Molio sam ga da ostanem još koji dan da nešto prodam od pokretnih stvari, ali on nije hteo ni da čuje, već mi je rekao da ponesem što mogu, a ono drugo da ostavim… A pre toga jednog dana došao je jedan beg s nekakvom naredbom, koju ja nisam mogao da pročitam, jer je bila pisana latinicom, ali mi je taj beg rekao da su putevi obezbeđeni od strane nemačke patrole i da se možemo seliti“. – U selu Netici navaljuje na kuću svedoka Tome Stanojevića sam predsednik opštine sa svojim sinom i 10 Arnauta; u borbi oko vrata jednom sinu domaćina odsekoše 3 prsta; drugom sinu skidaju odelo, u opštoj pljački. – U selu Međi neki Srbi se brane oružjem do 23. aprila, pošto su ranije od jugoslovenske vlasti bili dobili 15 pušaka za slučaj da ih ko napadne. – U selu Juniku, priča Živojin Ilić, iz tog mesta, sretaju se na pragu domaćin Miloš Damnjanović i napadač Uk Ljuša, i ubijaju jedan drugog. U Vraniću, Arnauti pucaju na kuće i ubacuju bombe. Jedan domaćin iz tog sela natovario svoje stvari na 3 kola (2 para volova i par krava), ali ga na putu presretaju kačačke bande njegovog predsednika opštine Mamet age i Đok Marka iz Redine i sve mu otmu. – Svedok iz Međa kazuje kako je pokušao da potera nešto od svoje stoke, ali mu je Arnaut, kmet sela, podneo pušku pod grlo i rekao da odmah sve ostavi. Drugom izbeglici iz Međa, Aleksandru Iliću rekli su kmet sela i pomoćnik mu Mikelj Đoka da on i neki drugi preteraju svoju stoku i prevezu stvari kućama njih dvojice, pa da i sami tamo dođu. Posle nekoliko dana, stvari su zadržali, a njih izbacili. – U Vraniću tera Srbe rulja naoružana puškama, revolverima, motkama i na kraj sela oduzima stvari onima koji nešto ponesu. – U velikom selu Ljumbardi, po iskazu više svedoka, Srbi su skupili u jednu kuću, oko 500 ljudi, i brane se, ali ne bi mogli odoleti da nije naišla nemačka vojska i oslobodila ih. Arnauti su međutim palili kuće, vičući na svom jeziku: „Živela Albanija“. Uništili su sve do poslednje kuće. – Izbeglice iz Krst Rakoča nailaze u povlačenju na selo Požar i tu zakonače. Tu ih noću, 22. aprila, napadaju Arnauti. Vodi se borba do zore. Po poruci dolaze Nemci iz Dečana i spasavaju opsednute izbeglice.
Tako u srezu đakovičkom, kaže svedok Svetomir Milosavljević iz Dublibare, i drugi s njime, nije ostalo ni jedne jedine naseljeničke porodice. Svi su isterani. Kuće su srušene ili spaljene. Ostalo je nekih 50 kuća koje su za sebe sačuvali katolički Arbanasi i oni se u njih uselili. U Lećanima, selu starosedelaca, kuće nisu popaljene samo zato što su bile ovde izmešane sa arnautskim. U selu Janoš, kaže svedok, već 1941. nije ostao ni jedan starosedelac.
Početak izgona
Odnosi Srba i Arbanasa u srezu bili su pred rat korektni. Ali čim je došao slom 1941. godine, izgon Srba bio je u ovom srezu brži i radikalniji nego igde. Glavni činilac u tome bio je Sulejman beg Crnoglavić, dugogodišnji predsednik opštine đakovičke. Odmah u času sloma, između 6. i 20. aprila, on je objavio preko svoga dobošara da se svi Srbi moraju iseliti iz sreza za najkraće vreme, inače se nikome ne jamči za život. Organizovano nasilje Arbanasa u svim opštinama tražilo je tu objavu, koja se sledećih dana ponavljala od sela do sela. Uto je već 9. aprila stigla nemačka vojska u Đakovicu, a jugoslovenski 50. pešadijski puk malo pre toga odstupio preko granice. Svedok Lazar Otašević iz Dubrave priča: Već 8.aprila, arnautska masa razbila je vojni magazin u selu Becu, jedan od najvećih na jugu: oko 250 mitraljeza, 6.000 revolvera, 10.000 pušaka i ogromna količina municije palo je masi u ruke. Od 200 jugoslovenskih vojnika u neravnoj borbi protiv više hiljada Arbanasa, spasilo se svega desetak ljudi, a ostali su izginuli. Jugoslovenska mobilizacija bila je obuhvatila sve srpske vojne obveznike, od arbanaških samo jedan neznatan deo, tako da se odjedanput, u času sloma države, ogromna masa Arbanasa našla na terenu i naoružala se do zuba. Uostalom, oni su i dotle bili donekle naoružani, jer je stari arbanaški običaj čuvati negde ili nabaviti, po ma koju cenu, bar po jednu pušku na kuću. Oni Arbanasi koji su bili u vojsci požurili su u opštem rasulu kući, pod oružjem, da se pridruže ostalima. Albanska vlast, organizujući svoje oružane odrede, nije ispočetka ni menjala jugoslovenske uniforme osim što je žandarmima stavljala na glavu mesto šajkače belo albansko keče, a oko ruke traku od albanske zastave. Muslimanski i katolički živalj pokazali su se jednako revnosni u progonu Srba. Muslimanski Arnauti bili su pod direktivama svoje rečene organizacije, koju je u poslednjoj liniji vodio „Kosovski Komitet“. Svedoci Gojko Amanović iz Beca i gorespomenuti kažu da su među katolicima naročito bili revnosni u progonima Srba popovi (katolički) iz Novog Sela, Budisavaca i Beca, a direktive je davao, izgleda, biskup iz Šalje u Gornjoj Albaniji. Jedno je sasvim jasno: da je postojao prethodni, pod uticajem nemačkim već ranije sklopljeni sporazum za izgon Srba, jer je akcija započeta odmah svuda na sličan način. Albanski pokret protiv Srba u srezu đakovičkom započeo je odmah u dane sloma; srpski elemenat zatezao je s napuštanjem svojih mukom sagrađenih domova, pa negde u jačim selima davao izvestan otpor. Najveći deo srpskih naseljenika isteran je u poslednjoj trećini aprila meseca 1941.
ĐAKOVICA
Naselja
Ovaj srez Srbima je, kao i pećki, naročito na srcu zbog drevnih istorijskih spomenika iz vremena starog srednjevekovnog carstva: manastira Patrijaršije, sedišta patrijarha, u srezu pećkom, i manastira Dečana najvećeg od svih, u đakovičkom. Ovaj poslednji toliko je ugledan u narodu da su ga, posle slabljenja srpskog stanovništva pod Turcima, kroz vekove čuvali, kao zavet, sami muslimanski Arnauti iz mesta. Usled vekovnog terora u ropstvu, Srba je bivalo sve manje a Arnauta sve više. Po statistici od 1931. godine nalazilo se u srezu đakovičkom, okruglo govoreći, 38.600 Arbanasa, 6 puta više nego Srba, a među Arbanasima 6 puta više muslimana nego katolika. Ali je zatim naseljavanje Srba, po utrinama, šumama i šikarama sreza, bilo vrlo jako, više nego dva puta jače no u ma kome drugom srezu Juga, tako da se 1936. godine tamo nalazilo 2.967 naseljeničkih domova, to jeste okruglo 15.000 duša, pored okruglo 6.000 Srba starosedelaca. Bilo je tu velikih novih sela, kao Dubrava, sa 120, ili Lumbarda sa 400 srpskih domova. A bilo je starosedelačkih čiji su tu otkako ljudi pamte, npr. Lođani ukraj Dečana, koji svoju tradiciju vuku 6 vekova, tj. od vremena zidanja Manastira.
ZA KIM ZVONE DJAKOVICKA ZVONA
ili prica koja ne stize do naslovnih strana
Čestitam i ja Milu Gligorijeviću da naši potomci znaju o našem rodnom kraju Đakovice.
Osim Mišku Jovanovicu veliki pozdrav i čestitke Milu Gligorijeviću. Istrajao je u nameri i ostavio kapitalan dokument o Đakovici.
Čestitke srpskim medijima u Crnoj Gori koji pišu o našoj Đakovici.Nažalost, u Srbiji o ovome ne piše niko.Hvala i našem sugrađaninu, novinaru Mišku Jovanoviću, koji nas okrepi s vremena na vreme sećanjem na zavičaj, kao što je sad učinio. Da nije fejsbuk grupe Zavičajno udruženje Đakovičana, ovo ne bismo ni videli, nego je neko postavio link i skenirani tekst iz lista „Dan“
kako da se vratite u djakovicu, kad znate mnogo dobro sta ste uradili u djakovicu
Vratiće se upravo po dobrome! Jer su Arnauti ostali tamo i posle balkanskog rata i posle prvog rata i posle drugog rata! Četvrti put da ostanu bilo bi prećerano! Bonus su krvavo iskoristili a sa ovim 1999 su sebi dali presudu! Sad ih i uranijum ubija, polako i sve više i više! Bez metka, bez heroina, bez pljačke i bez silovanja, njihovih starih metoda!