Srpska-pravoslavna crkva u Boki Kotorskoj 1913. godine
1 min read
Nikola Milovančev foto: Medija centar Beograd
Piše: Nikola Milovančev
Kod dokazivanja istorijskog bitisanja Srpsko-pravoslavne crkve u Boki Kotorskoj, dragocjene dokaze pruža bokeljska štampa iz perioda do Prvog svjetskog rata¹, pa ćemo iznijeti jedan primjer o tome.
U periodici Boke do 1914. godine, značajno mjesto pripada kalendarima „Boka“, koji su izlazili u Kotoru od 1908. do 1913. (kalendari za godine 1909 – 1914).
ve kalendare uređivao je arhimandrit Dionisije Miković² (Čelobrdo, nad manastirom Praskvica, 1861 – manastir Duljevo, 1942) – marljivi istoričar, nacionalni i kulturni radnik, dugogodišnji iguman manastira Svetog Đorđa u Banji kod Risna.

Iguman Dionisije bio je pravoslavni duhovnik širokih pogleda i vrlo otvoren prema našoj braći katoličke vjere, pa su u kalendarima Boka sarađivali i neki od poznatih kultunih pregaoca među Srbima katolicima. Od njih ćemo spomenuti: istoričara i geografa, profesora dubrovačke gimnazije Antuna Vučetića; dubrovačkog književnika, etnografa i istoričara Vida Vuletića Vukasovića, i tada poznatog srpskog pjesnika Mila Jovovića, rodom iz srpske katoličke porodice Jovović iz Bara³.

Iskazivanje nacionalnog karaktera srpsko-pravoslavne crkve u Boki pokazaćemo na primjeru šestog (zadnjeg) godišta tog kalendara, za 1914. godinu.
Kalendar Boka donosio je u uvodnom dijelu, da bi se pokazalo kojoj, odnosno čijoj crkvi, Bokokotorska eparhija pripada, popis pod nazivom „Srpski svetitelji“. Navedimo neke od naših, uz svetog Savu (kao zavjetnog svetitelja i zaštitnika Bokokotorske eparhije), u kalendaru za 1914. spomenutih svetitelja: sv. Prohor Pčinjski i prep. Gavrilo Lesnovski; sv. Joanikije Crnorječki; sv. Vasilije Ostroški; sv. Stefan iguman Piperski; sv. Jovan Vladimir, kralj Zete i Podgorja; sv. car Lazar; sv. Kliment episkop Velički; sv. Stefan Štiljanović knez paštrovski, despot srpski; sveta Petka – Paraskeva; sv. Petar Petrović – Njeguš, mitropolit; sv. Ilarion episkop; sv. Milutin – Stefan kralj; sv. kralj Stevan Dečanski; sv. Stefan – Uroš car; sv. Jovan despot, i drugi.

Nacionalna pripadnost crkve označavana je više puta u svakom godištu kalendara. Tako je Dionisije Miković učinio i u kalendaru Boka za 1914, kod potpisa svoje pjesme „Bogu“, koju je potpisao pseudonimom „Srpski Rodoljub“ i navodom da je pjesma spjevana „U Srpsko-pravosl. Manastiru Sv. Đorđa u Risnu. Na Đurđev-dan 1913“.
U zanosu nakon pobjede nad Turcima u Balkanskom ratu, D. Miković u toj pjesmi pjeva (na str. 2):
„Slava Tebi Bože uslišanja,
Rad’ svršetka srpskog robovanja!“
Tako se dakle pjevalo u Boki, u srpsko-pravoslavnom manastiru u Banji, pod austrijskom vlašću, 1913. godine. Narod Boke je znao da je svoj na svome, pa se ni iguman Miković nije mnogo ustručavao da sakrije svoje, i svoje pastve osjećaje.
Čija je 1913. bila pravoslavna crkva u Boki Kotorskoj pokazuje već i sam naslov članka na 64. strani kalendara Boka za 1914: „Pokretači Srpsko-pravoslavnog Bokokotorskog vladičanstva“. Naziv „Srpsko-pravoslavno Bokokotorsko vladičanstvo“ zapisao je urednik Dionisije Miković.
S obzirom da je on bio arhimandrit i iguman u tom vladičanstvu, može se vjerovati, da je znao koje vjere su i on, i isveštenstvo, i vjerni narod, i eparhija.
Nakon jednog vijeka pojavljuju se tvrdnje da Srpsko pravoslavno Bokokotorsko vladičanstvo nije bilo srpsko; koliko su ti navodi istiniti može da zaključi svako, kome je od Boga data mogućnost zdravog psihičkog rasuđivanja.
Radi potpunijeg informisanja današnjeg čitaoca, donosimo početak članka „Pokretači Srpsko-pravoslavnog Bokokotorskog vladičanstva“:
„Od kolike su koristi Srpska vladičanstva dovoljni je dokaz: što su ona bila prva i glavna briga Sv. O. Savi Nemanjiću, pa ih je ustanavljao po svijem stranama dragosnog Srpstva a sljedovali mu i sljeduju pobožni i napredni vladari.
Srpska crkva dijelila je sudbinu svog naroda, pa je i Boka, kao sastavni dio Zetske episkopije ustanovljene Sv. Savom, a car Dušanom na mitropoliju podignute s narodom priješla kroz oganj i vodu, dok se je najpotla stasala u knez Ivanovoj zadužbini pod Orlovim kršom.
Ona u pobožnim i rodoljubivim vrlinama sjaji s polja Cetinja sve od 1484. g. Ali Boku, njezin sastavni dio, odcijepljuje od nje Napoleon I. ukazom 19. septembra 1808. god. A konačno je podpala pod dalmatinsku eparhiju 1814. god.“.
Dakle, da rezimiramo: Srpska crkva, u njoj srpski narod u Boki, i u Zetskoj episkopiji sa Srbinom Svetim Savom kao njenim osnivačem, i srpski car Dušan, koji je tu episkopiju podigao u rang mitropolije.
A da su takva ista nacionalna osjećanja vladala ne samo u Boki, već i u Crnoj Gori toga doba, svjedoči još jedna pjesma, objavljena u istom kalendaru, na strani 2: „Pred ćivotom Sv. Petra Cetinjskoga“ autora Đura Špadijera.
Danas malo poznati, u zaborav gurnuti velikan crnogorske pedagogije, Đuro Špadijer (1871-1953), autor udžbenika geometrije i srpske gramatike za osnovne škole u Crnoj Gori, pokretač prvog pedagoškog časopisa u Crnoj Gori (Učiteljski list, 1905. godine), bavio se naime i književnim radom.
Prenosimo treću i četvrtu strofu pjesme Đ. Špadijera, posvećene Sv. Petru Cetinjskom:
„…
Molitva tvoja nebu je draga,
Čuje je ono, očinski prima;
Krijeposti siplje silno, da blaga
Sa duše čamu paklenu snima,
Vidimo svijet, ko neba raj,
Vidimo ljude i sunca sjaj.
Ne prestaj molbe nebu nositi:
Patismo jadni! Sjećaj se Srba,
Ljuti val na val teško ga hita;
Ah, suha mu bi, predreta grba
I gleda svijet ko paklen vaj,
I viđe mučen uskrsni raj!“
Tako je srpskom svetitelju Sv. Petru Cetinjskom pjevao, u kalendaru Boka, prije više od jednog vijeka, srpski književnik i pedagog Đuro Špadijer, rodom iz Donjeg kraja, pokraj Cetinja.
Zaslužio je Đuro Špadijer svakako i monografiju, i spomenik na Cetinju; na svu sreću, objavljena je barem bibliorafija njegovih radova (Dr. Dušan Martinović, Portreti II, Cetinje 1987, str. 119-129).
² Život i rad Dionisija Mikovića opisao je prota Vaso Ivošević u knjizi „Arhimandrit
Dionisije Miković“, Kotor, 1968. D. Miković je ujedno bio i izdavač kalendara Boka; samo za 1910.
godinu navodi se da je izdavač Milutin J. Uglješić.
³ O Milu Jovoviću više u: Nikola Milovančev, „Milo Jovović (1866 – 1916), zaboravljeni pjesnik Srbin
katolik iz Bara. Prigodom stopedesete godišnjice rođenja i stogodišnjice smrti“, Srpska
slobodarska misao, Beograd, HH/2019, br. 106, januar – jun 2019, str. 119 – 122.
Autor je član Pravnog savjeta IN4S
Napomena, tekst je objavljen 14. avgusta 2021. godine

Različitim civilizacijama su pripadale Boka i Crna Gora. Jedna je bila u sastavu evrope , a druga otomanskog carstva, u stalnom sukobu i borbi za opstanak. Boka je sticala bogatstvo u trgovini i pomorstvu, a crnagora se borila da preživi. Kada su turci zarobili vladiku Danila,cjela crna gora nije mogla skupiti zlata za otkup, bokeljski kapetan je dao nepovratno za otkup, pa je kralj Nikola dodjelio jednom bokelju svake godine stipendiju za studiranje. Srpstvo boke i crne gore bilo je povezano u korjenu. Preko boke crnogorci su išli u svijet i vračali se. Školovali su se u boki. Vjera ih nije razdvajala već zbližaval. Da je sreće ovo rukovodstvo crne gore bi se ponosilo bokom i u svim razgovorima o pridruženju crne gore evropi isticali bi da je boka po svom uređenju pripadala evropi. Primjenjivala evropske zakone koji nijesu prevaziđeni do danas. Imala uređeno sudstvo poresku organizaciju ….
Iz ovoga mozemo zakljuciti da su Srbi u Boki imali visa prava kad je Boka bila dio Austrougarske nego sad kad je dio Crne Gore.
Dako šta i ovi dukljani pročitaju , nauče i shvate sopstvene zablude…
Čitaju, čitaju ili makar samo naslove. Vidiš kako organizovano i grozničavo puckaju minuse u tom montenegrinskodukljanskonovokomitskonvocpc ludilu. Bolesno pleme krvi zagađene talijanskim vojnicima malim crnim i zdepastim ne zna đe i u što udara! Svetosavlje je vječno i nepokorno! Za njih, te zelene otpadnike nema povratka našoj Svetoj Srpskoj Crkvi makar se i pokajali. Zanosiće se sa nvocpc još malo dok Mikailo i cirkusanti ne odu iz njihovog grada a onda će prevjeriti u katolike. To im sad navrh tri koljena njihova krv traži. Neka idu tamo put Gaeta ako će i plivajući.
Lijepa Boko,tvrđavo Srpstva!
Boka je, do šljegnuća dukljana, bila tvrđava ljudstva, kulture i civilizacijebez obzira na vjeru i naciju. Danas je Boka pod najtežom okupacijom u svojoj istoriji. U Kotoru glavnu riječ vode Cuce i Njeguši. Pomorski muzej u Kotoru nosi ime Poporski muzej Crne Gore. Koja je to Crnogorska flota iz istorije??????????????????
Svaka čast na tekstu i istorijskim činjenicama za čistim dokazima…. treba da je više ovakvih tekstova, da se širi prava istina… samo tako nastavite…