Srećna nam Nova 1989. godina

Piše: Emilo Labudović

Kad se pogase novogodišnja svjetla, bilo ona blještava, reflektorska, bilo onaj sjaj vatre na kojoj su razgorijevali badnjaci, i kad zacari mrak, dođe vrijeme podvlačenja crte i svođenja računa. Ona prva „nova“ već je, podrazumijeva se, proglašena uspješnijom nego ikad, ova Srpska teško da će u zvanične teftere, a sve skupa zbrojiće u MONSTAT – u i još jednom nas obradovati novim korakom od sedam milja u evroatlanskim integracjama i rastom BDP kakvim se ne mogu podičiti ni neke zemlje koje su već u EU.

A onda počnu da stižu januarski računi i… „ode sanak pusti“. Bilans novčanika, stanje frižidera, neplaćene rate kredita još jednom će nas, pored svih dioba, partijskih, nacionalnih, klupskih… ujediniti u saznanju da smo nadrljali kao žuti mravi. I još jednom ćemo, svi skupa, liše pet, šest odsto onih koji su se „snašli“, konstatovati kako se od ovog dobra kojim nas usrećuju evo tri decenije – jedva diše.

Ova sintagma nema nikakve veze sa kvalitetom vazduha koji dišemo od Pljevalja do Podgorice, koji je takav da one „suzavac seanse“ u režiji ovdašnje policije dođu kao, neka mi bude oprošteno, običan prdež.

Ali, osjećaj gorčine, poniženosti i prevarenosti brzo će proći jer uskoro slijedi rafalna paljba starih obećanja u novom pakovanju. Završetak auto – puta, kolektori, zaobilaznice, brze ceste, sjever bogatiji od juga, rekonstruisana pruga, vozovi koji ne kasne, manje čekanje na preglede, nova zapošljavanja, veće plate i penzije… neizdrživo blještavilo budućnosti koja samo što nije. Samo da se strpimo do 2040 i neke i eto nam konačno standarda koji neće imati ni Švajcarska.

A u „bekstejdžu“, na kojem se odvija ovaj decenijski vodvilj, užurbano se pakuju koferi i kupuju karte u jednom pravcu. Prazne se i rapidno stare čitavi krajevi i opštine, samo se birački spisak junački drži i svakodnevno deblja.

Ova postnovogodinja realnost koja se, kao buđenje iz opijajuće fatamorgane, ponavlja iz jedne u drugu, nakon trideset godina DPS vlasti dovela nas je do toga da smo, po standardu, konačno stigli 1989. godinu. To, doduše umotano u kučine, posredno priznaje i MONSTAT čija je statistika efikasnija od Merlinovog čarobnog štapića.

Sve ove godine „koje su pojeli skakavci“, sva naša golotinja, pokošavaju se zamaskirati novim odorama koje vuku na zeleno, pokličima „da je vječna“, povremenim sportskim trijumfima, himnom i zastavom po Rankovoj heraldici (pred onom sa tri boje, prađedovskom, Milo je prije neki dan junački ustuknuo čak tamo u Majamiju)… dimnom zavjesom od koje se kašlje grublje od vazduha prezasićenog PM 10 česticama.

Ali, i najveće cjepidlake i profesionalni kritičari, ovdašnjoj vlasti moraju odati priznanje za nešto što ni jednoj prije nje nije pošlo za rukom. Naime, samo je ona uspjela da nas posvađa sa jedine dvije države sa kojima nikad nijesmo bili u svađi – Rusijom i Srbijom! Stavljen je veo zaborava na dugogodišnju novčanu i oružanu pomoć Rusije Dvoru i narodu Crne Gore bez koje ne bi bilo ni Dvora ni države. Na diplomatsku i vojnu zaštitu bez koje bi opstanak Crne Gore bio u sferi fantastike.

I Srbiji je „zaboravljeno“ mnogo toga. Od skoro pola vijeka Fonda za nerazvijena područja iz kojeg je Crna Gora crpjela svoj poslijeratni razvoj a koji je najvećim dijelom punila Srbija. Na obnovu zemljotresom razorenog primorja i njegovog zaleđa. Na sva ona školovanja, liječenja, zaposlenja… na sve ono što nas je činilo onime što i jesmo – braćom.

Rusima smo uveli sankcije (!?), Srbiji aminovali secesiju Kosmeta, proglasili ih glavnom i jedinom opasnošću za „demokratski prosperitet i evroatlanski put kojim pod zastavom NATO koračamo“! Nema nedaće bilo koje vrste koja snalazi Crnu Goru a za koju nijesu krivi Moskva i Beograd i njihovi mutni, hibridni planovi. Mada je sve manje onih koji pamte ’48. mogli bi da posvjedoče da je „sve isto ko i lani“.

I, eto, bi „nova“, i jedna i druga, a malo čega novog. Bar ne onog dobrog. Jedino „dobro“ koje bi se moglo prepoznati jeste probuđeni narod koji, okupljen pod krovom majke SPC, mada u tišini, gromko saopštava da „neće dati svtetinje“!

Pročitajte još:

(VIDEO) Malagurski: Milo u Majamiju tražio da se ukloni čovjek sa srpskom zastavom jer mu je “ugrožen život”