Srebrenica kao batina za „neposlušne“ Srbe

Piše: Mihailo Bratić

Da li je bilo genocida u Srebrenici? Izgleda da će to pitanje da se postavlja svakome čovjeku, na svakome mjestu i u svako vrijeme. Kako to da tema Srebrenice bude pitanje broj jedan na agendi crnogorske politike 2021. godine, naročito kada znamo da ono nije trenutno toliko aktuelno ni u samoj Bosni i Hercegovini? Koji su to zakulisni motivi koji guraju u fokus javnosti temu potpuno lišenu veze sa realnim problemima Crne Gore? I zašto je, na kraju, ministar Leposavić pretrpio ovolike osude javnosti za izjavu koja je prilično korektna i čini se bez ikakve loše namjere?

Ovdje se, svakako, neću baviti time šta je u Srebrenici bilo, kako se to može označiti, da li konceptom genocida, ili pak ne. To su pitanja o kojima mogu raspravljati pravnici i pošto su i sama njihova mišljenja podijeljena, ni ja neću dalje ulaziti u raspravu. Ono što mene zanima jeste, kada se to aktuelizuje zločin iz 1995. i kako se žrtve instrumentalizuju u cilju suzbijanja interesa, a nekada i prava srpskoga naroda. Dakle zato je važan kontekst iz koga se iznjedrila hajka na ministra pravde.

To je svakako kontekst pada antisrpskoga režima Mila Đukanovića i revitalizacije srpskih snaga u Crnoj Gori. Kao i uvijek snaga koja gubi tlo pod nogama, čije se pozicije iz dana u dan čine sve slabijima, osjeća strah od onoga što dolazi. Taj strah kao da tjera snage staroga režima da brže – bolje posiju još antisrpskih zasada, kako bi onemogućili oporavak srpskog nacionalnog bića i srpskog karaktera Crne Gore. Taj zlokobni duh DPS-a, je vođen upravo tim porivima, preko NATO pakta izvršio pritisak na određene konstituente nove vlasti (čitaj URU), da predstavnici srpskih partija ne učestuvuju u vladi. Međutim, ni to nije bilo dovoljno, sada se krenulo na obračun sa onim članovima vlade koji koliko-toliko drže srpske pozicije (recimo. skeptični su po pitanju Kosova, veoma su bliski crkvi i sl). Naravno, najbolji način da se to izvede jeste čekanje da se ti ministri upecaju u zamku i prekrše neko sveto slovo zapadnoga narativa u regionu.

Prvi koji je na to nasjeo jeste ministar Leposavić, koji je odavno trn u oku DPS klici, kao vinovnik novoga Zakona o slobodi vjeroispovijsti. Upecao se na pitanje Srebrenice, koje uzgred rečeno, nije došlo od Bošnjačke stranke, nego od Andrije Nikolića iz DPS-a. Šta je motivisalo dotičnog poslanika da par svojih dragocjenih minuta za polemiku sa minstrom, pored toliko aktuelnih pitanja, iskoristi za ono o Srebrenici? I kako to bilo kakav odgovor na to pitanje može ugroziti neko pravo Bošnjaka u CG, na šta je Nikolić aludirao? Zaista to nije najjasnije. No, iako je postavljeno pitanje bilo, očigledno zlonamjerno, ministar je najkorektnije moguće odgovorio na isto, iznio jedan do kraja argumentovan stav u kome je odao pijetet žrtvama, ali se nije uključio u hajku protiv Srba, koja se, na fonu te osude, najčešće vodi.

Naravno da to nije zadovoljilo apetite DPS-a, i poslanik Nikolić je odmah odgovorio kako je očekivao više i kako takva izjava tobože zavrijeđuje ostavku ministra. To potpuno jasno pokazuje da namjera nije ni bila da se čuje odgovor, nego je suštinski namjera bila da se podigne hajka na Leposavića, kako bi se primorao na davanje ostavke. Odmah nakon te kratke polemike, krenula je paljba sa otrovnih medija tipa „Antene M“, kojoj su se iz dana u dan, pa sve do sada priključivale različite NVO, kako crnogorske tako i one regionalnoga tipa. Posebno je važna izjava poslanice URE, Božene Jelušić, koja se kolegijalno ponudila da kao „najgrađanskiji i najnapredniji“ kadar odmah da prijedlog za zamjenu ministra. Izleda Božena je, kao i njen stranački vođa navikla da sa 5% glasova, određuje ko je za vladu podoban, a ko ne.

Vladimir Leposavić, je opet, zaista u maniru intelektualca odgovorio na sve te optužbe i čvrsto ostao pri tome da neće podnijeti ostavku, što je za svaku pohvalu. Međutim, nešto drugo je važno u svoj ovoj pompi. To je način na koji se Srbi izoluju od vlasti u Crnoj Gori. Zaista, na tim metodama, DPS-u bi i sam Gebels pozavidio. Naime, oni ne mogu reći otvoreno, da je Srbima zabranjeno učestvovati u vlasti, to bi, je li, kršilo „građanski, multinacionalni i multi-multi-multi“ karakter te partije i možda bi čak zaparalo uši nekom diplomati iz zemalja „velikih prijatelja“ suverene Crne Gore. Pošto je biti otvoren tu nemoguće, onda se mora prići perfidnim metodama, u ovome slučaju formiranju narativa, koji će prvo Srbe predstaviti kao rušioce države, a sa druge strane omeđiti slobodu govora nedodirljivim tačkama, što praktično može isključiti Srbe iz sistema vlasti.

E sada, pošto smo odavno navikli da su Srbi neprijatelji države, ovo drugo nam je ipak novo i dobrim dijelom ga je kristalisala  hajka na ministra pravde. Dakle, pošto u DPS-u, znaju šta je to u uslovno rečeno „savremenom kulturnom kodu“ srpskoga naroda, a to je ideja Kosova kao srpske zemlje, neslaganje sa arbitrarnim odlukama međunarodnih sudova, neslaganje sa osudom Republike Srpske kao genocidne,  tradicionalno dobar odnos sa Rusijom, osuda NATO agresije 1999 itd. Oni pokušavaju da na svaki način te stavove izopšte iz dozvoljenog javnog diskursa. Pa će tako  svaku izjavu koja dirne u ta „sveta slova“, pomno upratiti, preko svoje medijsko-propagandne mašinerije je promovisati kao fašističku i sl. i tražiti osudu međunarodne zajednice. Da ta osuda neće izostati vidjeli smo i poslijednjih dana kada su se zapadne ambasade utrkivale u tome koja će prije osuditi izjavu Leposavića. To će poslužiti DPS-u, da sve relevantne srpske predstavnike diskredituje, da ih predstavi kao konzervativne, zatvorene za zapadne vrijednosti i kao neprijatelje spoljnopolitičkog kursa Crne Gore. Cilj te propagandne kampanje, u kojoj, kao što sam više puta pisao učestvuju i neki građanizirajući mediji („Vijesti“), jeste da se poništi koalicioni kapacitet stranaka, koje imaju prije svega srpski karakter i da se otvori prostor za povratak na vlast, žestoko ranjene i poljuljane zvijeri u vidu DPS-a.

Otud, neka zna javnost Crne Gore, da je samo kratkoročna meta napada ministar Leposavić, a da se dugoročno gledano nastavlja plan političke i kulturne degradacije i izolacije Srba u Crnoj Gori.

Pročitajte JOŠ:

Bole li Vas, Abazoviću, rane roda mojega, il’ mislite da Srpkinje rađaju za crninu