Srce trne

Lozanki i Vladimiru Radoičić

Piše: Neven Milaković

Rana jesen tugom svija mjesečevu sjen blijedu,
Pod svjetiljkom, kao štene napušteno, grana cvili,
Trne svjetlo, srce trne, piše majka svome čedu,
I noćas ću da ti pjevam uspavanku, sine mili.

Na današnji dan si, sine, odletio zvijezdama,
Nijesmo se oprostili, mišljah Bog će da te vrati,
Neka… nemoj da si tužan, tu je, sine, tvoja mama,
Sad kad su nam duše skupa, nikome te neću dati.

Ni kob crna, ni dušmanin, što na nejač opet kreće,
Ni Košare, nemaše ih sem vas djeco ko braniti,
Niko mi te, rano moja, otrgnuti više neće,
Više mi te, da se skriju, nikad, diko, neće skriti.

Trne svjetlo, srce trne, majka svojem čedu piše,
Tuga nas je sjedinila i minuti neće više.