Srbija nikad nije bila obeštećena, ali jeste razarana

Srbija je u dvadesetom vijeku u tri rata bila razorena, ali nikada nije u potpunosti obeštećena. Pitanje reparacija nije do kraja okončano čak ni poslije svjetskih ratova, iako smo bili na pobjedničkoj strani. Iz bombardovanja 1999. godine Srbija nije izašla trijumfalno, ali nije bila ni gubitnik. U ovoj činjenici mnogi vide argument da država 16 godina poslije rata ponovo pokrene pitanje naplate štete nastale rušenjem SR Jugoslavije.

 U prilog tezi da bi Srbija trebalo da međunarodnu javnost podsjeti na varvarsko razaranje, ide i oživljeni bauk ratne odštete koji posljednjih mjeseci ponovio kruži Evropom. Najdalje je otišla Grčka, čija je vladajuća Siriza od Njemačke zatražila obeštećenje za nacističku okupaciju tokom Drugog svjetskog rata. Na listi grčkog premijera Aleksisa Ciprasa našao se, pored „gole“ štete, i zahtjev da Njemačka vrati beskamatni zajam koji je grčka nacionalna banka pod pritiskom odobrila nacistima, kao i vrijednost razgrabljenih antičkih spomenika i umjetnina. Suma sumarum, izračunala je grčka ljevičarska vlada, to iznosi oko 162 milijarde evra.

Iako je Berlin odbio čak i da razgovara o ovom pitanju, potez grčkog premijera probudio je pomalo usnula razmišljanja više evropskih država o konačnom svođenju računa iz prošlosti. U ovoj grupi svakako je i Srbija, koja nikada nije podvukla crtu do kraja i napravila obračun razaranja i naplaćenih ratnih reparacija iz prošlosti. To se posebno odnosi na nikad naplaćenu štetu prouzrokovanju varvarskim bombardovanjem koje je trajalo 72 dana 1999. godine.

Da se ovo pitanje, bez obzira na to što nikada nije sasvim zatvoreno, i dalje nameće, podsjetio nas je prošle godine predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. On je tada javno rekao da Srbija očekuje naknadu štete koju je pretrpjela 1999. godine. Time je postao prvi šef države u novije vrijeme koji je jasno i glasno poručio da ovo pitanje za Srbiju nije zatvoreno. Povod za stav da bi Srbija, zbog ljudskih i materijalnih žrtava, trebalo da bude obeštećena bilo je priznanje zvaničnika NATO da je Srbija bombardovana bez odobrenja Savjeta bezbjednosti UN.

O šansama da se to zaista i dogodi u skorijoj budućnosti možda najbolje govori komentar ambasadora SAD u Beogradu Majkla Kirbija, koji je bez ikakve zadrške Srbiji poručio da se ne nada nikakvim reparacijama. „Nećemo platiti ratnu štetu za bombardovanje“ rekao je tada Kirbi.

„Srbiji je od 2000. godine pruženo mnogo podrške, a ona se samo u novcu mjeri milijardama dolara. Nastavićemo da vam pomažemo, ali bi trebalo da se koncentrišete na budućnost, a ne na prošlost“.

Ovakav stav američkog ambasadora možda na najbolji način odslikava stav Zapada prema nedjelima počinjenim 1999. godine. A njih nije malo. Pored ljudskih žrtava, koje nemaju cijenu, na djelu je bilo višemjesečno sistematično uništavanje civilne infrastrukture i privrednih objekata. Bez obzira na to što izgleda nemoguće, obeštećenje za ratna razaranja nije tema od koje bi Srbija trebalo trajno da odustane. U prilog tome ide činjenica da je akcijom bez odluke Savjeta bezbednosti UN učinjen akt povrede međunarodnog prava, a takvi akti ne zastarijevaju.

SRJ je aprila 1999. godine pokrenula postupak pred Međunarodnim sudom pravde, organom UN za naknadu ratne štete. Ovaj sud oglasio se nenadležnim, jer Jugoslavija u to vrijeme nije bila članica UN. I Evropski sud za ljudska prava odlučio je na isti način po tužbama za naknadu štete koje su mu podnosile žrtve bombardovanja i njihovi srodnici. Nisu uspješno prošli ni pokušaji da se postupci vode pred nacionalnim sudovima država koje su učestvovale u bombardovanju, dok postupci pred našim sudovima nisu mogući.

Nekadašnji ambasador SR Jugolsavije pri UN Vladislav Jovanović smatra da je potrebno otvaranje šireg dijaloga o otvaranju ovog pitanja, ali i podsjeća na istorijsku istinu da ratnu štetu uvijek plaćaju poraženi. On podsjeća da u ratu 1999. godine nismo bili pobjednici, ali i da rat nismo izgubili. 

„Poslije Kumanovskog sporazuma pokrenuli smo sudsko potraživanje reparacija za štetu nastalu u bombardovanju. Nova vlast poslije 2000. godine pošla je od premise da je rat završen kapitulacijom Srbije i odustala je od potraživanja“ ukazuje Jovanović.

„Naplata ratne štete pitanje je na koje Zapad ne gleda sa odobravanjem, jer mu više odgovara zaborav. To je jedini način da se oslobode balasta koji su dobili svojim protivpravnim djelovanjem protiv SRJ, kao i kasnijim priznavanjem nezavisnosti Kosmeta. Njima je važno da se na bilo koji način oslobode stigme da su bili agresori i da je njihova akcija bila nasilje nad međunarodnim pravom.“

Iako je Srbija još početkom dvijehiljaditih odustala od potraživanja reparacija, smatra naš sagovornik, postoje mogućnosti da se ovo pitanje ponovo otvori. Iako svako odustajanje od sudskog postupka ne dozvoljava ponavljanje postupka na istim osnovama, nisu sve mogućnosti iscrpljene.

„Država to svakako ne može da učini, ali je moguće u slučaju grupa oštećenih građana, koji mogu da pronađu način da zatraže odštetu. Jedna od mogućnosti je i dobijanje neke vrste revolving kredita, kakav je bio u središtu sporazuma između Tita i Vilija Branta. Ova vrsta kredita se ne vraća i dobar je način za ovu vrstu „prebijanja“ između država. Vlast u Srbiji ne ostavlja utisak da bi mogla snažno da uđe u ovaj proces, posebno što je riječ o temi bolnoj za Zapad.“

Tokom posljednjih decenije i po, bilo je više pokušaja građana žrtava bombardovanja da privatnim tužbama izdejstvuju obeštećenje. Najdalje su otišle porodice poginulih prilikom rušenja mosta u Varvarinu, koji su u svojim zahtjevima stigli do Ustavnog suda Njemačke. Njihova tužba je odbijena, jer se sud pozvao na međunarodnopravnu odredbu da obeštećenje mogu zahtijevati države, ali ne i privatna lica.

Stručnjak za međunarodno pravo dr Aleksandar Mihailović kaže da je pitanje ratnih odšteta uvijek više u sferi politike nego prava. „Pitanje obeštećenja poslije svakog rata postavlja se u kontekstu složenih međudržavnih odnosa“ objašnjava Mihailović.

„Ono se često koristi za obezbjeđivanje uticaja na državu koja isplaćuje reparacije. To je i razlog zašto Srbija nije nikada u potpunosti naplatila razaranja na svojoj teritoriji, pa ni ono iz 1999. godine. Otvaranje ovog pitanja u uslovima velikih spoljnopolitičkih pritisaka na Srbiju ne zvuči optimistično, a posebno ne imajući u vidu inferioran odnos prema velikim silama – Njemačkoj i SAD. Ratna šteta već više od decenije nije tema u Srbiji. Utisak je da će evrointegracijama ovo pitanje biti zauvijek zatvoreno.“

Da država nije znala kako da naplati ratne reparacije ni u vrijeme kada su nam pozicije bile neuporedivo jače, svjedoči i primjer obeštećenja od nacističke Njemačke. Nekadašnja Jugoslavija je na račun reparacija od SR Njemačke dobila oko milijardu dolara, što je iznos koji nije pokrio ni mali dio u ratu nastale štete.

Zgrade nikle od njemačkih para

Zahvaljujući novcu od njemačkih ratnih reparacija iz Drugog svjetskog rata izgrađen je sistem električnih dalekovoda koji je okruživao bivšu Jugoslaviju. Novac je uložen u nikšićku željezaru, mostove i fabrike širom zemlje.

Njemačkim novcem na račun štete iz Prvog svjetskog rata, obnovljen je Stari željeznički most na Savi, koji su prvo 1914. srušili srpski vojnici, a potom 1918. Austrougari. Tim parama započeta je i gradnja Brankovog mosta 1931. Ovaj novac korišćen je i za završetak nekih zdanja koja su prije rata započeli naši arhitekti, a tokom dvadesetih i tridesetih godina završili ih ruski emigranti: zgrada Narodne skupštine, zgrada Ministarstva šuma i voda u Nemanjinoj ulici (danas Ministarstvo spoljnih poslova), zgrada Ministarstva finansija na uglu Kneza Miloša i Nemanjine ulice, zgrada Generalštaba i zgrada Ruskog doma.

Golgota ostala bez računa

Za nevjericu je da do danas niko ne zna koliko je Srbija ukupno dobila para na ime ratne odštete poslije Prvog svjetskog rata. Sigurno je, ipak, da je uprkos strašnim razaranjima, pobjednička Kraljevina SHS iskoristila samo simboličan dio reparacija. Razlog za to, između ostalog, treba tražiti u činjenici da su u novostvorenoj Kraljevini SHS bili i djelovi Austrougarske, što je politički i pravno otežavalo adresiranje odštetnog zahtjeva, ali i tendencija da se prvo namiruju najjače zemlje.

Odmah poslije vojne pobjede, Srbija je uspjela od Mađara i Bugara preuzme dosta stoke i nešto željezničkih vagona na ime „armistisa“ (vojne samopomoći), ali je ubrzo počelo otezanje pregovora o naknadi cjelokupne ratne odštete. U Versajskoj komisiji za Srbiju je bilo predviđeno 7,5 odsto ukupne reparacije, što je ubrzo spalo na svega pet procenata. Na kraju je dogovoreno da Kraljevina SHS, počevši od 1929. pa u narednih 59 godina, treba od Njemačke da primi ukupno 3,6 milijardi rajhsmaraka.