Srbi se od Rusa uče pokajanju, a Rusi od Srba radosti

Piše: Marina Šmeljeva

Postoje filmovi koji spajaju cijeli bioskop. A ima i onih koji svakoga ostavljaju samog sa sobom. Desilo se to tokom projekcije filma Julije Bočarove „Lastavice Hristove”. U sali su se okupili parohijani raznih pokrovskih crkava, ali sam imala osjećaj da sam gledala sliku – tako je bila intimna priča.

O čudu – jednostavno i jasno

Lastavice, Hristove laste su monaška stvorenja. Oni koji su se odrekli svijeta i zauzvrat stekli Nebo i cijelu Vasenu. Tako o njima – sa ljubavlju i milošću – kaže mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. On je pravi heroj – slika i priča koja je bila osnova radnje ovog filma. I takođe, on je – tata, mama, mudri djeda za svoje klirike, monahe i obične parohijane.

Film o čudu – iznenađujuće jednostavno i očigledno. Priča je sasvim novija, a na prvi pogled je riječ o crkvenoj imovini. U noći između 26. i 27. decembra 2019. godine, lokalni parlament (skupština) usvojio je Nacrt zakona „O slobodi vjeroispovesti i uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica“. Njime je bilo predviđeno oduzimanje od Srpske crkve i predaja državi u vlasništvo objekata i zemljišta koje su koristile vjerske zajednice, ako su pripadale državi prije 1. decembra 1918. godine, ili ako ne postoje dokumenti o njihovom upisu kao crkvena svojina. (najčešće drevne svetinje nemaju takva dokumenta). Riječ je o više od 650 svetinja, među kojima je i čuveni manastir Ostrog, gdje se podvizavao Sveti Vasilije Ostroški.

Ali u stvari, nije riječ o građevinama, već o vjeri, o predanju, o svetinjama koje su toliko drage srpskom srcu, o manastirima obnovljenim trudom prostih monaha. I o prioritetima u životu, o hijerarhiji vrijednosti koju jasno osjećate u tako dramatičnim trenucima. To su shvatili mnogi stanovnici Crne Gore i počeli da protestuju. Ali ne jezikom mitinga, demonstracija i nereda, već u molitvi, vjerskim litijama i propovjedima. Vjernike Crne Gore podržala je pravoslavna Srbija. Posebnu poruku uputio je i Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve.

„Bili smo u samom centru stvarnih istorijskih događaja koji su uticali na budući život čitavog jednog naroda. Sjećam se kako sam stajala na zvoniku Sabornog hrama u Podgorici i svojim očima vidjela kako je grad bio ispunjen vjernicima koji su se molili za svoju Crkvu, svoje porodice i tradiciju. Ovo je pravo ispovijedanje u naše vrijeme, živo hrišćanstvo. Mitropolit Amfilohij je održao svoje najvatrenije besede i mogao je da okupi stotine hiljada vjernika na sabornu molitvu“, prisjeća se Julija Bočarova.

Završavajući film, priznala je da je kraj drugačije planiran. Ali 30. oktobra 2020. godine episkop Amfilohije je napustio ovaj svijet. A četrdesetog dana nakon njegove smrti, Vlada Crne Gore je odobrila izmjene i dopune zakona o vjerskim udruženjima, spor je riješen u korist drevnih svetinja, u korist vjere i odanosti običnih parohijana. I svih lastavica Hristovih, koje se gnijezde u visokim planinama crnogorskim.

I hodočašće i let

Čini se da film govori o sukobu, ali ga se gotovo uopšte ne sjećate kada izađete iz gledališta. Ostavlja tako miran, dubok utisak. On je, prije svega, o njima – lastavicama, težnji ka nebu. O onim ljudima koji „u svakom čovjeku vide samu suštinu. A ako neko ima slomljeno srce, podijeliće dio svog.” O čudnim ljudima koji svojim tihim, skromnim podvigom spasavaju svijet, liječe duše ljudi i ćutke propovjedaju prostu istinu: bez Hrista svijet je postao čudan, bolestan i slomljen. A živjeti, zaboravljajući sebe, nije čudno. Ovo je norma za čovjeka stvorenog od Boga.

Diveći se čudesnoj prirodi Crne Gore, smrzavaš se pred veličinom Tvorčevog plana.

„Život je misterija ljubavi Božije prema čovjeku“, odjekuje mojim mislima glas autora filma. Veoma suptilno, delikatno, nenametljivo prenosi svoja iskustva, razmišljanja. I stoga cijeli film stvara osjećaj iskrenog razgovora, ostavljajući prostor za doživljaje gledaoca. A cio film je i let iznad prelijepe Crne Gore i hodočašće po njenim hramovima i manastirima.

Mnogo je značajnih događaja i srpskih imena u priči, kao i mnogo zadivljujuće ljubavi Srba prema ruskom narodu. „Mislim da smo jedan narod“, kaže jedan od sagovornika. I kada čujete priče o svetiteljima koji su po rođenju bili Srbi, a odgajani u Rusiji, o tome kako Vladika poštuje ruske svetitelje, vjerujete u to svim srcem.

„Ko nije bio u Ostrogu, nije se molio, ko nije bio u Rumiji, nije se pokajao“, kaže se ovdje. Rumija je planina visoka preko 1500 metara. Ovjenčana je crkvicom u ime Svete Trojice. Postojala je legenda da će ona, prije mnogo vjekova porušena od Turaka, biti obnovljena. Da, ne samo obnovljena, nego će biti spuštena sa neba. I tako se dogodilo – 2005. spuštena je helikopterom. Za ovaj hram na vrhu planine vezuje se krst i ime mučenika Jovana Vladimira. Danas svetiteljski krst čuva porodica Andrović. Na dan Svete Trojice ga iznose u narod i noću idu u litiju na vrh Rumije, da bi tamo sa posebnom radošću služili liturgiju pri izlasku sunca. Ispod, na nadmorskoj visini od 1000 metara, nalazi se manastir posvećen Svetom Sergiju Radonješkom. Ideju da se manastir posveti ovom slavnom ruskom svetitelju predložio je mitropolit Amfilohije. U početku su samo željeli da ovdje sagrade kuću za osobu koja se stara o crkvi Svete Trojice. Ali ko će to bolje učiniti od Svetog Sergija?

Klima je ovdje surova – snažni vjetrovi ponekad ruše zgrade, život je asketski – voda i struja su strogo ograničeni. Crnogorci su bili iznenađeni što je manastir zamišljen za žene, ali su se onda smirili – ruske monahinje idu u Rumiju. Kako oni, dojučerašnji Moskovljani, opstaju u tako surovim uslovima?

„Život je tako uređen da svuda moraš nešto da izdržiš. Tako se čisti ljudsko srce“, jednostavno odgovara na naše pitanje jedan od žitelja manastira. „Srbi kažu: „Mi moramo da se učimo pokajanju od Rusa, a Rusi se od nas uče radosti“, šta da dodate, za tako važno međusobno obrazovanje ovo prijateljstvo bratskih naroda vjerovatno i postoji.

Bol i ljubav

Nemoguće je govoriti o Srbima, a ne pominjati Kosovo. Arhivski snimci neprijateljstava dirnu u živac – koliko je čovjek bespomoćan na zemlji. Ali ovo je ako živi samo na zemlji i oslanja se na zemaljske stvari.

„Ljubav ispunjava čojveka smislom, u svijetlu kojeg se može razumjeti patnja“, upravo je ta ljubav pomogla Vladiki da preživi različite stvari. „Mnogo smo vidjeli, mnogo smo zakopali“, ne želim da pričam o tuzi nadugo. To se mora doživjeti molitvom.

Mitropolit Amfilohije, učenik i iskušenik starca Pajsija, sa osmjehom se prisjeća kako je zmija dopuzala do svetitelja, a on ju je nahranio: „Ubio bih je, zmiju. A starac reče: „Divlji Crnogorče, sve pobij“.

Važna pouka svijetlog starca: u ratu zla protiv zla nema pobjednika, uvijek pobeđuju dobrota i ljubav. „Mitropolit voli ljude, i ljudi vole njega“ – kako jednostavna fraza. Ali sadrži i nasleđe Gospoda i cilj života za svakog od nas.

„Pravi život nije u spoljašnjem uspjehu, on je u čoveku. Ovo je pobeda u duhu “, razmišlja autorka filma. Laste pobjeđuju u letu. A mi ih bar pratimo pogledom zadivljeni. A film Julije Bočarove pomoći će svakom gledaocu u tome.

Izvor: Etos