Sram me bilo

Čekam na obali nadolazeči plimaki talas, ovdje poznat kao „jugo“. Na grafikonu italijanskog „Vento e mare“ sajta iz časa u čas južni dio Jadrana se „boji“ iz plave u žutu, i očekuje se i crvenu – alarmantnu boju koja znači talase i do 7 metara visine.

Jasan je slikoviti prikaz na aplikaciji za vremensku prognozu koju češto koristim: Ta nam struja dolazi  sa Otranskih vrata, a do njih od istočne obale Sredozemnog mora, one koja „zapljuskuje“ Izrael, Tursku, Siriju… Eh, da – Sirija… Otud nam dolazi više oluja i struja, ne samo ova sa mora.

Biblijsku zemlju koju upravo napuštaju u talasima (sličnim ovim nadolazećim sa mora), ljudi koji nadiru na vrata Evrope tražeći spas… Spas od čega? Od još jedne oluje koja se crta na nebu iznad Damaskusa… NATO ( USA ), u nevjerici i po strani „posmatra“ u istoriji nezapamćenu demonstraciju sile razbijesnelog medvede. A mediji već „broje“ koliko dugo će to tako moći.

I najavljuju „Apokalipsu danas“, Spilbergovski obračun, dan kada će se zapaliti nebo i dva svijeta udariti jedan na drugi tamo gdje je i „predviđeno“ – na svetoj zemlji ( i iznad nje ). I šta se to nas tiče? Da ćutimo i da gledamo more, a ko ne može more neka gleda zelene gore!

I da pjevamo, i slavimo slobodu – a sloboda je mir! Zamislite samo koliko NATO, zaokupiran ovakvim trenutkom kada oružje zvecka glasnije nego ikada, koliko grizu za učlanjenje Crne Gore u NATO? Da, baš su opsjednuti time. Opsjednuti smo mi, a šta smo mi, ko smo mi? Neodljivo ovo asocira na naše istorijske tačke poput – osude rezolucije Infobiroa… Mi ćemo ovdje raspravljati o svjetskim temamam i svrstavati se u tabore.

Ne, kao i tada, tako i sada ( na drugi način – suština je ista ) , ovim se narodom želi vladati na podjelama. „Borbi sa unutrašnjim neprijateljem“. „Protivnicima države“. I kada se učini da ih nema, treba ih izmisliti. Treba baciti spicu… „Jesi li ili nisi za“,  „je li crno ili bijelo“… Dok život protiče pored nas, mi čekamo kada će tatin sin, naslijednom linijom „na poziciji i imućan“, realan i osvješćen sleći ramenima i reći tati: ne mogu tata, ja sam debil, ne mogu da budem direktor, upravnik, šef… Neka bude neko drugi. E pa neće nikada reći. Jer više od svega čovjek voli malo vlasti i moći.

A u Podgorici mali talas slobode i upornosti. Traje. Traje a kolebaju ga i ismijavaju sa tv-a, interneta, iz štampanih medija… Prebrojavaju narod u desetinama… Ljudi sjede ušuskani i pišu komentare, „udaraju like“-ove itd… I pišu ovako kao što činim ja. SRAM ME BILO. Ništa se dobro desilo nije a da nije bilo teško. Tako, komentarišući sa jednom fejsbuk prijateljicom Podgorička dešavanja ona reče da neće ispod gusala i sa četnicima… Rekoh joj da svi treba da nose svoje zastave i pobjede mrak, uporni i smjeli, novom energijom – i upravo juče, stidljivo se zaviori i neka bošnjačka zastava… Ljudi, postoji red, postoji piramida, stepenik po stepenik. Sloboda se osvaja...

Stasavaju generacije kojima će se valjda teško manipulisat na već ustaljenom – nacionalističkom osnnovu. Probalo se i ranije sa „Narodnim slogama“, i raznim drugim varijantama. Nego, još je jak bio podanički mentalitet i miris baruta…

Živite mladosti za slobodu!

Piše: Stefan Grloman