Spojiti jednovjerni srpski narod: Predlog za uspostavljanje Mitropolije hercegovačke

Piše: Rade Crnogorac*

Pošto se prije nekoliko dana u javnosti pojavio Prijedlog novog Ustava SPC, koji je sačinila Komisija za izradu Ustava, na čelu sa Visokopreosvećenim AEM Amfilohijem, pružila se prilika da otvorimo pitanje hercegovačkog identiteta.

Imajući u vidu da se identitet svetosavske i svetovasilijevske Stare Hercegovine već punih 150 godina razgrađuje i da takva kretanja u proteklih sedamdeset godina dobijaju ubrzanje, odlučio sam da uputim jedan laički prijedlog arhijerejima Srpske pravoslavne crkve.

U dugom kretanju između klanja i oranja, mogu se uočiti ključni, istorijski momenti koji su presudno uticali na razgradnju hercegovačkog identiteta.

Tokom vladavine vladika Petrovića-Njegoša, vlast cetinjskih mitropolita se proširivala na plemena (Banjane, Goliju, Pivu i Drobnjake) koja su bila u sastavu zahumsko-hercegovačke eparhije, „utoliko više što su Zahumsko-hercegovačkom eparhijom upravljali Grci, od kojih su neki bili odaniji Turcima nego narodu“ Od Svetog Petra Cetinjskog do Mitropolita Amfilohija hercegovački Srbi u cetinjskim arhijerejima vide duhovne zaštitnike, kao što su u Crnoj Gori vidjeli slobodarsku zaštitnicu, iščekujući njena oslobodilačka vojevanja kao ozeblo sunce. No, stvari su se odvijale drugačije.

Na Berlinskom kongresu 1878. godine postavljena je lažna i neprava politička međa između Crne Gore i Istočne Hercegovine, koja jednovjerni i jednorodni srpski narod razdvaja.

Austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine, Hercegovačka eparhija se našla u trima državama: dio eparhije ( Trebinje, Ljubuški, Stolac, Mostar, Ljubinje, Bileća, Nevesinje, Gacko, Konjic, Foča i Čajniče) potpao je pod austrougarsku okupaciju, jugoistočni dio oko Nikšića Knjaževini Crnoj Gori (gdje je iste godine stvorena Zahumsko-raška eparhija), a sjeveroistočni dio (pljevaljski i prijepoljski srez) ostao je pod turskom vlašću do 1894.kada je pripojen susjednoj Raško-prizrenskoj eparhiji.
Zahumsko-raška eparhija postojala je od 1878.do 1931. kada je Ustavom Srpske pravoslavne crkve ukinuta i priključena Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

Ukidanjem austrougarskih granica i stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te Ujedinjenjem SPC (1920.) i izradom Ustava SPC (1931.) propuštene su prilike da određene teritorijalne granice eparhija utvrđene u doba habzburške vladavine, budu promijenjene, odnosno da budu prilagođene kulturno-istorijskom identitetu pojedinih srpskih oblasti. Iste austrougarske granice obnovljene su stvaranjem komunističke Jugoslavije, te su ponovo formirane Bosna i Hercegovina kao jedna, i Crna Gora, kao druga administrativna cjelina SFRJ. U periodu komunističke diktature na tlu Crne Gore opstajala je mnogostradalna Mitropolija crnogorsko-primorska, a na predjelu dijela Stare Hercegovine u sklopu BiH, trajala je Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska. Izmjenom Ustava SPC 1947.godine obnovljena je drevna Budimljansko-polimska eparhija sa sjedištem u Bijelom Polju, sačinjena od dijelova mitropolija Dabrobosanske i Crnogorsko primorske i dijelova eparhije Raško-prizrenske. Ista je ukinuta 1956. godine. Sveti arhijerejski sabor je 2001. godine obnovio Eparhiju budimljansko-nikšićku, a sljedeće godine, za episkopa budimljsko-nikšićkog postavljen je Preosvećeni Joanikije (Mićović).

Veliki dio Eparhije budimljansko-nikšićke nalazi se na prostoru Stare Hercegovine (Pljevlja, Žabljak, Plužine, Šavnik i Nikšić). U sastavu Mitropolije crnogorsko-primorske nalazi se Herceg-Novi, koji nesumnjivo zauzima jedno od centralnih mjesta u hercegovačkoj istoriji i duhovnosti.

Niti bi Srpske pravoslavne crkve bilo bez srpskog naroda, niti bi srpskog naroda bilo bez Srpske pravoslavne crkve. U vijekovima ropstva i okupacije, Srpska pravoslavna crkva je sačuvala srpski identitet i održala naše duhovno biće. Pošto je obnovljena i utvrđena politička i lažna granica između Crne Gore i Hercegovine, koja dijeli braću i razgrađujući hercegovački identitet, razgrađuje srpstvo; nama istorijski trenutak postavlja obavezu da održimo svoje duhovno i nacionalno biće.

Današnja Crna Gora postaje tamnica srpskoga naroda. Režim vrši institucionalnu i vaninstitucionalnu diskriminaciju pravoslavnog stanovništva koje ne priznaje nametnuti montenegrinski identitet. S druge strane, Istočna Hercegovina je višestruko ugrožena.

Demografsko rastakanje, privredno nazadovanje i njena ukliještenost između muslimansko-hrvatskog čekića i montenegrinskog nakovnja, čine je izloženom mnogim udarima. Jasno je da oslonac mora pronaći u onome što je srcu i tijelu najbliže: crnogorskoj Hercegovini i njenim sinovima koji su pružali utočište braći tokom hercegovačkih zbjegova..

Nepravedno je svetosavsku i svetovasilijevsku Hercegovinu, vojvodstvo od Svetoga Save, ustaničku i mnogostradalnu, srpsku zemlju svesti na političke granice koje nikakvog dobra nijesu donijele. Hercegovački ustanak 1875.završen je neuspjehom: mnogi Hercegovci ostadoše pod austrougarskom okupacionom upravom, a njihova jednovjerna i jednorodna braća, samo par kilometara preko granice, na Krscu, Vilusima i Vraćanovićima, pominjala su svoj okupirani narod i čekala da kucne čas oslobođenja Hercegovine. I čas je došao, i trajao je dvadeset godina, a onda se smijeniše tri okupacije: ustaška, komunistička i evroatlantska. Potonja okupacija jeste međunarodni protektorat koji održava nemoguću državu – Bosnu i Hercegovinu. Zašto su Hercegovci ćutali? Zato što su njegovali nacionalni identitet, zato što su trpjeli, vođeni čojstvom, da ne uruše Republiku Srpsku, i zato što su strahovali da se nedolična pojava montenegrinskog stvaranja kvazinacionalnog identiteta ne prelije u Istočnu Hercegovinu. Ćutali su Hercegovci, i svoju ćutnju platili izolacijom i negacijom. A lažna međa je opstala: dijeli nas više nego ikada, mijenja nas više nego ikada, stoji kao zmijsko tijelo između Crne Gore i Istočne Hercegovine i palaca otrovnim jezikom na svaki pomen njenog uklanjanja.

Vjerujem da bi prvi korak ka jedinstvu i sabornosti srpskog naroda Crne Gore i Hercegovine bio učinjen uklanjanjem granice između zahumsko-hercegovačke i budimljansko-nikšićke eparhije. Ako mora trajati neprava politička granica između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, međueparhijska granica između budimljansko-nikšićke i zahumsko-hercegovačke eparhije ne mora. Moraju li se eparhijske granice podudarati sa državnim granicama? Mora li granica između dvije pravoslavne eparhije pratiti lažne austrougarske i avnojevske granice koje nam nameće politika svjetskih sila ? Zar time naša Crkva ne pritvrđuje političke, i samo političke, granice?

Kada bi na prostoru eparhija zahumsko-hercegovačke i budimljansko-nikšićke nastala jedna Mitropolija hecegovačko-brdska i primorska, ona bi prevazilazila i nadilazila lažnu i nepravu među između mnogostradalnog Hristovog stada: srpskog i hercegovačkog, svetosavskog i svetovasilijevskog.

I kad bi broj parohija u eparhijama zahumsko-hercegovačkoj i budimljansko-nikšićkoj bio dvostruko veći, opet bi bio u saglasnosti sa članom 14. Predloga Ustava SPC koji predviđa da «eparhija, po pravilu, ima do 150 parohija.» Prema tome, ne vidim koji formalno-pravni uslov Ustava SPC hipotetička Mitropolija hercegovačka ne bi ispunjavala.

Ako Hercegovci ne mogu biti objedinjeni u granicama jedinstvene države, treba im omogućiti da duhovno istraju u granicama jedinstvene eparhije. Ime hercegovačko se zaboravlja: napuštaju ga oni kojima pripada, a svojataju ga oni koji su na njega pravo odavno, kroz oproštajnice jamarima, izgubili.

Hercegovina je na nebu ono što je bila na zemlji: Vojvodstvo od Svetoga Save ili Savina. Zaslužuje li najveća riznica srpskoga jezika, čiji je rizničar cijeli narod, da bude imenovana kako zaslužuje i kako joj pripada?

Nije li Sveti Vasilije Ostroški bio mitropolit Onogoško-istočnohercegovačke episkopije, i zar ona danas, cjelovita, bez osvajačkih pritisaka, ne treba nositi hercegovačko ime i biti u granicama koje joj pripadaju ?

Nijesu li mučenici prebilovački, korićki, pridvorički i mnogi drugi, znani i neznani, ujamljivani od jednih, a zabetonirani od drugih, Hercegegovinu upisali, svojom žrtvom, «u opširni ljetopis vječnosti.» ?
Nije li Sveti Mitropolit Petar Zimonjić, ostajući i stradajući, , uz svoj narod, kao istinski pastir proslavio Hercegovinu; kao što istu njegov otac, vojvoda Bogdan, proslavi junaštvom svojim?

Nijesu li riječi starca Vukašina upisane zlatnim slovima u istom ljetopisu vječnosti? Opširan je taj trajni ljetopis i opširna je povijest zahumska u njemu.

Su čim ćemo izaći pred Pecirepovića, Pivljanina, Aleksića, Cerovića, Karadžića, Vukalovića, Ljubibratića, Radovića, Baćovića, Adžića, Zimonjića i Kovačevića; pred Vladimira Gaćinovića, Dučića, Šantića i vladiku Savu Kosanovića; su čim pred vladiku Leontija Radulovića i Serafima Perovića, čije tamničke dane zaboravljamo, čiji koraci bijahu takvi da je Leontiju «Blagodarna Hercegovina» nad grobom upisala «stopama mučenika za vjeru i slobodu», a u grobu bijaše tijelo netruležno; su čim pred braću Ćoroviće, Grđiće i Slijepčeviće; pred popa Radojicu i kapetana Milorada;i su čim pred Svetoga Savu i Vasilija; ako humska, zahumska, hercegovačka zemlja i njen živalj ne budu sačuvani; i su čim pred Stefana Vukčića Kosaču, pred Vlatka Vukovića i pred vojvodu Grdana od Nikšića, za vrijeme čijeg ustanka Turci spališe sve crkve do Gacka, osim jedne u Dobreljima, koju Srbi zatrpaše zemljom i sačuvaše od pohare; i su čim pred Blagovjernu Knjeginju Jelenu Hrebljanović-Balšić koja u gatačkom kraju sagradi toliko crkava; su čim, braćo moja visoka, ako ime hercegovačko bude zaboravljeno i predato onima koji ga prisvajaju, a kojima ne pripada !? Ako je nepoželjno, da li je je sramno reći da je od primorske Savine do nemanjićke Mileševe, i od sunčanog Tvrdoša preko stradalnog Žitomislića, i preko Pive do tvrdog Ostroga, – zemlja hercegovačka ?! Imena naših praotaca «što žive u himni i u molitvama», zaslužuju da njihova djeca himne i molitve izgovaraju na najjedinstvenijem duhovnom prostoru imena hercegovačkog, koji bi pretpostavljena Mitropolija hercegovačka, prevazilazeći međe i političke podjele, trajno obuhvatila.

Kako da sačuvamo narod ako ne sačuvamo bratstvo, i kako da sačuvamo bratstvo ako ne sačuvamo porodicu? Hercegovina je jedna velika zajednica plemena i bratstava u srpskom narodu, koje Sava i Vasilije u vjeri utvrdiše da bi Hercegovci vjerom tvrdom, čistim jezikom i borbom junačkom utvrđivali cijelo srpstvo. Nije li to zemlja uljudnosti i patrijarhalne pristojnosti (kako je Dučić govorio), tihe i blage molitve (kako je Dedijer govorio) i bogatstva u karakterima (što reče Sveti Vladika Nikolaj)? Kako da sačuvaju karakter, uljudnost i molitvu ljudi koji izgube svoje ime?

Zar treba dozvoliti da dnevno-politička gordost (koja će, ako Bog da, biti kratkog maha) gurne u čeljusti samoporicanja dio naroda koji od sopstvene braće razdvaja lažna ćesareva međa?

Svakim popuštanjem pred takvim čeljustima, mi im prepuštamo braću našu, za koju Hristos umrije.

Iščekujemo bolji trenutak, svjetske i geopolitičke promjene, trpimo i čekamo, ne pitajući se jesu li Grdan, Luka, Maksim, Mićo, Stojan i Radojica u ustancima od 1596, 1852, 1875, 1882.i 1941.iščekivali globalne promjene? I da li bi ostao kamen na kamenu da nije takvih slobodara bilo?

Šta bi nam, ljubljena braćo moja, rekao Stojan Kovačević da ustane iz groba na Petrovoj Glavici u Nikšiću? Onaj Stojan koji je na svaki pomen hercegovačke pobune protivu okupacije ustajao na staračke noge i uzvikivao: Konja!
Šta će od nas ostati sjutra, ako danas ne prihvatimo ono što smo bili juče, lane i prije pet vijekova?

Svjedoci smo odrođivanja onoga što se neprirodno širilo da bi se u gordosti svojoj izvitoperilo i grdno obršilo pretvaranjem tamnice u državu, utamničenih u građane a tamničara u vladare. Svjedoci smo zlog vakta i tamnog vilajeta u kojem podzemlje ustoliči svog gospodara da vlada nadzemnom, ali prizemnom, tvorevinom, dok jedina istinska vlada Crne Gore jeste na tronu Svetog Petra Cetinjskog, u liku arhiepiskopa cetinjskog i mitropolita crnogorsko-primorskog. Stoga , najistaknutijem među Srbima, Visokopreosvećenom G.Amfilohiju, arhiepiskopu cetinjskom, mitropolitu crnogorsko-primorskom zetsko-brdskom i skenderijskom, egzarhu svještenog trona pećkog, kao svom duhovnom roditelju i nepokolebljivom pastiru srpskoga naroda u Crnoj Gori i izvan nje, upućujem sinovsko pitanje: Zašto rod hercegovački ne može opstajati u jedinstvenoj mitropoliji, ako već nije u jedinstvenoj državi ?

«Nadanje se naše zakopalo, na Kosovo u jednu grobnicu». Nadanje jeste, ali i bez nadežde, ostaju nam vjera i ljubav, osobito ljubav, najveća od triju, kojom naposljetku dozivam i molim, arhijereje srpske da oslušnu vihor vremena i da u njemu čuju saglasje hercegovačkih heroja i mučenika, svetaca, ratnika i zemljoradnika, kako govore iz onih doba kad se oralo sa dvadeset nokata, i kad je bio «s krvi ručak, a s krvi večera», i kada su ljudi znali da «zeman kule po Primorju gradi, zeman gradi zeman razgrađuje» i vjerovali da će lažna i prokleta međa biti razgrađena. Dakle, molim opšteljubljene arhijereje da čuju šta će im oni reći, a od mene je i ovoliko – dosta.

(*Autor je student Fakulteta političkih nauka u Beogradu.. Tekst je originalno objavljen na portalu Slobodna Hercegovina.)