Šole

Piše: Emilo Labudović

Sjećanja su breme koje se, kako se godine izmiču, sve teže nosi, ali bez kojeg bi život bio prazna ljuštura školjke iz koje su talasi nemilosrdnog mora isisali sve što je bilo vrijedno.

Jedna od karakteristika starenja je i ta da se, s godinama, sve dublje zaranja u bunar uspomena i da na površinu često izbijaju likovi i događaji za koje se mislilo da su zauvijek izgubljeni u magli zaborava. Ali, postoje ljudi i događaji koji se prosto ne daju zaboraviti.
Sjećam se: imao sam koji mjesec više od devet godina, a fudbal mi je već bio opsesija koju je blizina školskog dvorišta neprekidno hranila iluzijama „najljepše sporedne stvari na svijetu”. Mada je, u uslovima gdje nije bilo televizije, a novine, rijedak gost, više su korišćene za uvijanje koječega nego za čitanje, bilo skoro nemoguće pratiti sportska dešavanja kod nas i u svijetu, već sam bio navijački „profilisan”. Porodična tradicija i uticaj starijih članova koji su „vidjeli svijeta”, u moju dječačku dušu zauvijek su naselili „Partizan” kao neprolaznu ljubav (kako tada, tako i dan danas).
Sjećam se: toplo predvečerje jedanaestog majskog dana polako je zalazilo u noć punu želja, nada i iščekivanja. Omalena soba dupke puna familije i komšija (pokojna baba je jedina imala tranzistor u selu), duvanski dim koji se mogao nožem sjeći, opojni miris prepečene šljivovice i … grmeći glas Radivoja Markovića. A hiljadama kilometara daleko, na čuvenom „Hejselu”, nezaboravna „Partizanova” jedanaestorica (Šoškić, Jusufi, Vasović, Rašović, Mihajlović, Kovačević, Bečejac, Bajić, Pirmajer, Galić i Hasanagić) vodila je bespoštedni fudbalski rat sa proslavljenim „kraljevima” iz Madrida.
O toj velikoj utakmici napisane su storije i storije, ali u tom mom ranom sjećanju zauvijek su se urezale slike tuge, skrivene suze razočarenja koje su se slivale niz brkove gorštaka koji ni na sahranama suzu ne puštaju. Čak je i komšija koji je bio osvjedočeni „zvezdaš” bio iskreno tužan. Plakao sam i ja i, ako ne računam suze koje su „proizvodile” Kosine batine, bilo je to moje prvo iskreno plakanje za nečim o čemu sam imao tek skromna i maglovita saznanja. A moju tugu dodatno je pojačavala činjenica da „naš” Šole nije uspio da odbrani naš „Partizan”.
Milutina Šoškića, proslavljenog „Partizanovog” golmana, prisvajali smo iz dva razloga. Prvo, bio je porijeklom tu iz komšiluka (samo par kilometara preko brda), iz Ulotine, a drugo, imalo smo snahu od Šoškića, rodom prilično blizu sa Milutinovom porodicom. To što je Šole zapravo rođen u Jablanici, u Metohiji, nije umanjivala naše „svojatanje”, jer Metohija je bila (i ostaje) naša druga kuća. Skoro da i nije bilo kuće u selu koja nije imala svoju metohijsku „ekspozituru” i najbliže rasute i naseljene širom Metohije. Čak ni činjenica da su mi stotinjak metara iznad kuće još uvijek vidljive zidine kuće prađeda proslavljenog Dragoslava Šekularca, nije mogla da zasjeni bliskost koju smo osjećali prema „našem” Šolu.
Prošle su otada godine i godine, „Partizan” je imao uspone i padove, ali Šole je uvijek bio na visini zadatka i branio što se odbraniti dalo. Potom je polako otišao u fudbalsku penziju, ali ne i u zaborav, od kojeg su ga branile njegove nezaboravne odbrane. Mnogo, mnogo kasnije „sreo” sam ga u jednoj ispovijesti pred tv kamerama. Oslonjen na starački štap (bio je prevalio osamdeset i neku) prisjećao se svoje i golgote svoje porodice, spaljene kuće, i četiri godine najranijeg djetinjstva provedenih među zidinama Pećke patrijaršije koje su od nasrtaja ostrašćeni šiprarskih zlotvora čuvali italijanski vojnici. U njima je zauvijek ostalo i tijelo njegovog brata. Ali, i od same priče potresnije su bile suze koje Šole nije skrivao i koje su se, poput Bistrice čiji je šum zauvijek upamtio, slivale niz njegovo naborano lice. Plakao je ne samo nad sobom i udesom svoje porodice, plakao je, dugo i iskreno, nad sudbinom srpskog naroda u Metohiji, nad spaljenim selima, srušenim kućama, razvaljenim grobnicama i spomenicima, nad obestraženim crkvama i manastirima, nad izostankom božje i zemaljske pravde koje nikad nijesu stale na stranu njegovu, njegove porodice i njegovog naroda. Plakao je i nad svojim prvim, nevinim, dječjim suzama, prolivenim kada je Šiptar njegovog psa ljubimca živog bacio u oganj zapaljene kuće. Poslednji krik nedužne životinje budio ga je iz najdubljeg sna i onda kada je već bio prebolio mnogo toga. I kao da je slutio doba Kurtija i njegovih bjelosvjetskih „kurta i murta”, plakao je što više nikad neće vidjeti Jablanicu, Patrijaršiju i grob svoga brata.
Milutin Šoškić, naš Šole, predao je prije neki dan svoju namučenu dušu u božje naručje, pridruživši se tako plejadi slavnih Srba kojima se Srpstvo ponosilo širom svijeta. U Jablanici odavno nema i nije bilo nikoga da zaplače za njim.

U Ulotini, njegovoj prapostojbini, Šoškića je sve manje. Samo je u Pećkoj patrijaršiji, u keliji u kojoj je boravio kad je svetinju posjetio poslednji put (opet uz zaštitu italijanskih vojnika), do zore gorjela lojanica, zapaljena iskrenom tugom manastirskog sestrinstva.

A u dušama ne samo „partizanovaca” već i svih iskrenih poštovalaca fudbala, gorjela je istinska tuga za velikim stradalnikom, velikim čovjekom i patriotom, velikim Srbinom i jednim od najvećih golmana ne samo jugoslovenskog već i svjetskog fudvala.
Tuga si i ponos, Milutine Šoškiću, i vječna ti slava, legendo!!!