Snijeg je, kao i more, drugi naziv za putovanje

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Tih ranih dvijehiljaditih je bilo baš teško. Majka je ostala bez posla preseljenjem direkcije SDSa sa Pala u Banju Luku, bez otpremnine, bez bilo kakve druge ponude. Ponekad bi nam SRT uplatio neku stipendiju, nešto bi pokučili deda i baba od njihovih bijednih primanja. Grijeli smo se na “afal” – otpad od sječenja građe, koji bi nam dovezli džabe ili za cijenu goriva. Smrčeve letve sa ostacima kore bi čadile i lako primale vlagu, ali nešto je moralo da se loži.

Išli smo od jednog do drugog očevog prijatelja i poznanika. Neko nije ni otvarao vrata, neko bi nas ostavio da čekamo do u beskraj. Neko bi nam saopštio da ne može da nam pomogne, jer OHR bi sigurno primijetio da je pomogao porodici Rista Đoga…

Najčešće bi nam ponudili da se snimi emisija o nama – što je majka uvijek odbijala (a ni nas dvojica nismo htjeli da siromaštvom zavrijedimo društvu, ako Risto svojim angažmanom i mi učenjem već nismo zavrijedili).
I jedina utjeha, jedina pravda, jedina stvarnost svima ista bile su nam liturgija, književnost i snijeg.
Snijeg je sam po sebi poteškoća. Kada je mokar, skvasi ogrijev i uništi “cug”. Razblati i zarbljuzga svijet – kao da već nije dovoljno bljuzgav i bez njega. Pa opet, čak i takav, on je neko obećanje o konačnoj sudbini svijeta, o Ruci Božijoj koja može, za tren, da promijeni ovaj svijet. Koliko puta sam se pitao “kako će to Hristos o Drugom Dolasku promijeniti ovaj svijet? Kako prekriti jad? Kako zazlatiti ambise? Kako izmijeniti čemer ovog spašenog ali nepreobraženog kosmosa i čovjeka?”
I počeo bi da pada snijeg – naročito noću, po mjesečini, da se zlate milijarde pahulja, da ravnaju, bar za tren, neravnine, da prekrivaju sve i blagovjeste neko prostranstvo u meni. Da donose večeri predaka koje ni ne znam, a koji su ga isto tako gledali, u kolibi, rovu i zbjegu, ponekad – posljednje što su vidjeli i osjetili na ovoj zemlji. Kao blagodat Duha Svetoga, makar neki njen odsjaj – snijeg je tu da bar malo nadiđe razdaljine prostora i vremena.

Možda se snježnim putevima teško ide nogama, ali snijeg je, kao more, sam po sebi putovnje.
I danas, kada pada, nešto potresno se otkida u čovjeku. Uspomena na njegovu težinu, mokru, čemernu, pod kojom se sad neko mrzne. I nešto blago i lahorno i sveto, što obećava drugačiji i bolji svijet u ruci Hristovoj.