Šminkanje mrtvaca

Ostaće zaista upamćeni svi, svaki pojedinac, svaka ona opskurna i groteskna figura u medijskom i svakom drugom javnom prostoru, koji je davao „vještačko disanje“ posrnulom i grogiranom diktatoru u časovima političkog odumiranja.

Piše: Veljko Račić

Ovdje prije svega mislim na one medijske poslenike i razne pridvorice iz medijskih kuća koje su za šaku sitnih para i privilegija iz sve snage podržavale čovjeka kome je i samome jasno da je kraj blizu ,ali mu to još niko, {valjda iz straha} iz njegovog okruženja nije rekao.

Pamtimo ta brojna lica sa drhtavim glasom i strahom u očima, koja sada već znaju da kada dođu časovi totalnog kraha vladajuće oligarhije da će morati, a koliko čujem već i sada mnogi od njih se raspituju za novi posao, da traže novo uhljebljenje.

Toliko o njihovom časnom djelovanju, a čega se boji onaj koji je čestito radio, čega bi se plašio onaj koji nije nista skrivio.

Sa ljudskog stanovišta, mogu razumjeti da iskreno vjerujući u neku ideologiju čovjek ponekad prenebregava neke stvari, mogu razumjeti da se ponekad u tom navijanju „pretjera“, ali ono sto već godinama rade neke režimske medijske kuće, od kojih jedna nažalost nosi naziv i Javni servis, je bez ikakve sumnje vrhunac modernog spinovanja i manipulativnog inžinjeringa projektovanog kao uređaja za „šminkanje“ lika i djela aktuelnog odlazećeg gospodara i njegove postkomunisticke bulumente, oličene u partiji koju predvodi.

Razumijem da je u osnovi Javni servis (u normalnim državama) specifičan medij koji nema samo u svojoj projekciji i načinu funkcionisanja komercijalnu komponentu, imajući u vidu da se dominantno finansira iz budžeta, on negdje ima obavezu i da vodi brigu i o opštem dobru, informisanju narodnih masa na objektivan i dostojanstven način, bez ikakve pristrasnosti i pokazivanja pripadnosti prema bilo kojoj političkoj opciji uključujući i vladajuće i opozicione..

Elem, sve ovo ne važi u Crnoj G ori,ovdje se mjerilo uspješnosti Javnog servisa ogleda u količini pokazane lojalnosti aktuelnom, ali na svu sreću i odlazećem gospodaru.

Vjerujem, i bojim se da će tako biti i sa svakim sledećim gospodarem, jer zaboga Javi servis na crnogorski način je jedna vrsta poželjnog „krpelja“ bez kojeg se ne može i koji sam ne može bez neke sile i oslonca.

Ono pak što svih ovih godina radi Javni servis u Crnoj Gori je bez ikakve sumnje vrhunac beščašća i jednog bestijalnog iživljavanja nad velikom većinom građana Crne Gore. Bezmalo prava trovačnica ili kakva opaka radionica ili kuhinja gdje se pripremaju obilne laži i poluistine.

Njihove „montaže“ i plasiranja informacija su već postali i dio viceva koji se prepričavaju sa potsmijehom, a njihova pristrasnost na najbolji način pokazuje u kakvoj je zapravo krizi ovdašnje novinarstvo.

Nezavisni novinari se ovdje mogu prebrojati na prstima dvije ruke, sve ostalo je postalo dio jednog opšteg brloga, u kojem se tone sve dublje i dublje kako se kraj gospodaru približava. Kad tone on, neka tonu i njegovi obožavaoci, reče jedan slobodni novinar prije neki dan.

Privatne medijske kuće mi nijesu ovdje mnogo interesantne, one funkcionišu po principu ko više plati, pa ko se snađe u toj „farmi“ srećno mu bilo.
U ovdašnjem mutnom brljogu šansu da zaplivaju nijesu ni propustili brojni poželjni „nezavisni intelektualci“ i brojni beskičmenjaci, koji zarad debelih „razloga“ ne prezaju od bilo kakve javne kritke ili reakcija iz esnafa ili akademske zajednice, jer treba vraćati brojne stambene kredite, otplaćivati automobile, putovati na ljetovanja i zimovanja, razne ekskurzije.

Zaista ,kada dođe taj dan, a nadati se u božju pomoć da on nije daleko, prvo što treba jeste raskrinkati upravo to medijsko „leglo“ poznatije kao Javi servis, promijeniti uređivacku politiku kuće i dovesti nove ljude koji će raditi nezavisno od političke ili bilo koje druge moći u državi.

Šteta koju je napravio Javnis servis svih ovih godina je teško nadoknaditi,često su njihove informativne i druge emisije „zahtijevale“ i gledaoce sa dobrim stomakom, one koji imaju nešto jači opšti imunitet, koji su u stanju da sve to izdrže.

Lično, priznajem u nekoliko navrata nijesam imao dobar stomak za brojne njihove programe, prosto ta količina poliustina u kreiranja javnog mjenja je toliko bila očigledna, da je često vrijeđala inteligenciju običnom čovjeku.

Često sam se pitao, kako je moguće da lica sa tako plitkim rezonom o svojim građanima i sigurnošću u našu spremnost da „pijemo“ njihove kreature, mogu raditi u tako važnoj kući, zapravo pokazuju jedno veliko ponižavanje i malo je reći nepoštovanje prema svakom zdravomislećem čovjeku u ovoj zemlji.

No, takođe sam duboko vjerovao da će i tome doći kraj, po onoj narodnoj „čemu vakat, tome i vrijeme“.

Kako se približava taj dan, očekujem brojne vratolomije i prekomete i na medijskoj sceni, jer zaboga treba se pripremiti za sluganstvo novom gospodaru.

Čast svim nezavisnim novinarima, oni se nemaju čega plašiti u danima pred nama..