Slučaj pukovnika Aleksića: Zašto tužioci nisu uzeli u obzir sukob Predraga Šukovića sa Duškom Markovićem i Veselinom Veljovićem

Dugo trajanje istrage u krivičnom postupku koji se vodi protiv pukovnika Radovana Aleksića zbog sumnje da je navodno pokušao ubiti policijskog službenika Predraga Šukovića 11. jula 2016. godine i očiglednog nedostatka dokaza koji bi teretili ovog državljanina Srbije, neminovno otvara i pitanje pozadine cijelog slučaja, kako pitanja stvarnog izvršioca i nalogodavca predmetnog krivičnog djela, tako i pitanja – ko je, zbog čega i po čijem nalogu pokušao podvaliti Aleksiću i dovesti ga u vezu sa tim događajem.

Nakon četvorogodišnje istrage se postavlja jednostavno pitanje – zašto tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković nisu uzeli u obzir sukob koji je Predrag Šuković, u jednom dužem vremenskom periodu, imao sa odlazećim premijerom Duškom Markovićem i direktorom Uprave policije Veselinom Veljovićem, kao i drugim licima sa njima funkcionalno i interesno povezanim!?

Podsjećamo, Šuković je svojevremeno optužio Duška Markovića i Veselina Veljovića da predstavljaju jednu grupaciju, u javnosti prepoznatu kao „mojkovački klan“, koja kontroliše ilegalnu proizvodnju i promet cigareta o čemu, kako je više puta naglašavao, postoje čvrsti dokazi, te da se na njega i druge policijske službenike konstantno vrši pritisak samo zato što su istraživali proizvodnju cigareta u ilegalnoj fabrici u Mojkovcu i vodili niz drugih istraga koje se dovode u vezu sa djelovanjem tog klana.
Zabilježena je i Šukovićeva javno iznesena optužba da se na njega i njegov Odsjek vrši konstantno veliki pritisak zbog istrage koju su vodili za napade i prijetnje na novinarku Vijesti Oliveru Lakić, koja je pisala o toj mojkovačkoj ilegalnoj fabrici cigareta.

Sukob Šukovića sa Markovićem i Veljovićem traje više od jedne decenije što jasno govori da među njima nema ličnih nesporazuma i razmirica, već je u pitanju sukob nastao zbog istrage koja je vođena prvenstveno za šverc cigareta i napad na Oliveru Lakić.

Marković je čak 2016. godine vodio sudski spor protiv Šukovića za navodni pokušaj ugrožavanja lične bezbjednosti, zbog čega je Sud donio presudu u korist odlazećeg premijera, o čemu je javnost upoznata.

Važno je uočiti da je tužilac u tom sporu bio niko drugi do Enes Baković, koji će kasnije, gle čuda, biti postavljen za šefa kriminalističke policije i biti jedan od najbližih Veljovićevih saradnika.

Zašto se tužioci Vesna Jovićević i Željko Tomković time nisu pozabavili, oni to najbolje znaju.
Marković je u tom vremenu, u više navrata, negirao sve Šukovićeve optužbe, kako javno, tako i na Sudu, a nakon ranjavanja Šukovića odmah se oglasio i odbacio mogućnost bilo kakve njegove povezanosti sa tim događajem.
Ostalo je nejasno zašto se Marković uopšte pravdao i demantovao svoju eventualnu vezu sa pokušajem ubistva Predraga Šukovića iako ga, u tom trenutku, niko nije osumnjičio za taj slučaj.

U to vrijeme Marković je bio potpredsjednik Vlade Crne Gore i rukovodilac Biroa za koordinaciju službi bezbjednosti i njegova dužnost je bila da usmerava nadležne organe kako bi efikasno riješili slučaj i otkrili izvršioca i nalogodavca napada na Šukovića a ne da se pravda i demantuje insinuacije o svojoj eventualnoj ulozi.

Marković po svemu sudeći ima svoje lične razloge da
objašnjava kako on nije režiser slučaja, što je indikator, koji svi akteri ovoga slučaja, posebno tužioci, moraju imati u vidu. Markovic će kasnije, nakon Aleksićevog hapšenja, u jednoj TV emisiji, saopštiti da „je neko napadom na Šukovića njemu htio nanijeti političku štetu“ izbjegavajući da pojasni na koga konkretno misli.

Tužioci su bili dužni saslušati Markovića kako bi pojasnio ovu izjavu, kao i na okolnosti njegovog sukoba sa Šukovićem. To je važno zbog činjenice da istražni organi, za sve vrijeme vođenja ovog postupka, nisu dali odgovor na jednostavno pitanje – šta bi mogao biti motiv Aleksiću da izvrši ovo krivično djelo, čime se eventualno rukovodio, ako se zna (to je i dokazano) da uopšte ne poznaje Predraga Šukovića, niti poznaje Duška Markovića i Veselina Veljovića, niti druga lica iz policije sa kojima je Šuković bio u sukobu. Osim toga, Aleksić ne poznaje novinarku Oliveru Lakić, a nema niti je ikada imao dodirnih tačaka sa poslovima proizvodnje i prometa cigareta, čak ni kada je službovao u Crnoj Gori.

Njegovi boravci u Crnoj Gori poslednjih godina su vezani isključivo za porodičnu situaciju. Zato će tužioci Željko Tomković i Vesna Jovićević na kraju morati objasniti zašto su pokušali Aleksića dovesti u vezu sa ovim događajem i ko im je dao nalog da istragu usmere prema prema njemu.

Kako smo već izvještavali, Aleksić je na kontroli optužnice, pred sudskim vijećem Borisa Savića, upozorio da je postupak njemu planski i smišljeno podmetnut sa ciljem zaštite stvarnih počinilaca tog teškog krivičnog djela i obračuna sa njim iz razloga koji nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa Predragom Šukovićem.

To sve uz napomenu da se u vrijeme izvršenja krivičnog djela nalazio u Beogradu o čemu su upoznati nadležni organi Republike Srbije. Za vođenje montiranog procesa protiv njega, pukovnik Aleksić je, kao nalogodavce, označio pojedince iz državnog vrha i bezbjednosnog sektora Crne Gore, a za realizaciju Upravu policije i Više državno tužilaštvo u Podgorici.