Slučaj „Brčko“: Sramota svijeta, djecu nam provlače ispod radara

Piše: Perica Đaković

Ko smo to mi, u šta smo se pretvorili, da li je kasno da se vratimo na normalan ljudski kolosjek, da se vratimo humanosti, čovječnosti, ili ćemo se potpuno prepustiti profitu i pretvoriti u nešto što je suprotno čovjeku, civilizaciji i hrišćanstvu? Da, ovo je pitanje koje sam sebi postavio na nedavnu vijest da su u distrihtu Brčko, čudno stvorenom, a možda i ne baš na dijelu teritorije kojim nas je svijet rekao bih namjerno podijelio, dakle, u tom mjestu u BiH pronađeno je 31 dijete u jednoj kući. Vijest koja umjesto da odzvanja svijetom, da nas sve podigne na noge i uključimo alarm, praktično se potkrala u mnogim medijima kao statistička greška ili kako bi rekli, prošla je ispod radara mnogih urednika, kao nešto usput, manje vrijedno od starleta i rijaliti zvijezda, a možda bolje da dalje ne nabrajam. Trideset i jedan mališan nađen je u jednoj kući, ne znam kako ga nazvati nego sabirnim centrom duboko razgranatog svjetskog biznisa jačeg i od, vjerovali ili ne, krijumčarenja droge, cigareta i ne znam kojih sve pošasti. Da, kažu, trgovina ljudima je danas najunosniji biznis kome se svijet, gle čuda, ne može oduprijeti ili možda i ne želi, jer u taj biznis upletene su izgleda, kako kažu dobro obavješteni, i mnoge države, mnogo je tu jakih ljudi u igri, to je interkontinentalni biznis. Ne znam kako drugačije protumačiti da je 31 dijete živjelo ilegalno u nečijem komšiluku a da na to niko nije reagovao ili možda bolje rečeno nije smio jer ispade da su za to znali ili bolje reći bili uključeni i oni koji bi trebalo da su tu da zavode red u ime naroda.

Kroz glavu su mi, čitajući tu vijest, gledajući rijetke TV emisije, prošle scene djece koju srećemo na raskrnicama velikih gradova kako nude svoje usluge, na primjer da vam operu šoferšajbnu, kako prosjače, kako naveče u luksuznim restoranima prodaju ruže, pa sve do prodaje svoga tijela.

Da, kad smo kod tijela, dođe mi pomisao i na prodaju ljudskih organa, eto sjetimo se zloglasne „Žute kuće“ pa će nas ta pomisao odvesti i do drugih ratnih žarišta, na primjer Ukrajine, Palestine, i da ne nabrajam, jer me sama pomisao tjera na mračni svijet i pohotu za bogatstvom. Kome su ta dječica, ti nevini mališani nešto skrivili, pa zar postoji toliko iskrivljena ljudska svijest da se na njima zarađuje?

Nažalost, izgleda da postoji, možda nismo znali ili smo se pravili da ne znamo, ali eto nam primjer iz Brčkog da nam svima otvori oči, udari šamar ili nas podstakne na razmišljanje da možda ima i neki slični sabirni centar baš u našem komšiluku, a da vi to i ne znate. Morbidno, da morbidnije ne može da bude.

Sjetih se sad i literature i junaka Čarlsa Dikensa, Olivera Tvista, nastalog 1837. godine. Nadam se da se sjećate londonske priče o dječaku rođenom u sirotištu koji je prodat kao šegrt i koji završava kao dio mašine za krađu i pravljenje novca tada ljudima sa druge strane zakona. Dakle, rekli bi ništa novo, još 1837. godine je nastala ta priča i mislili smo da to ima samo u literaturi, da je to samo mašta pisca, ali smo se grdno prevarili, ili smo se samo pretvarali da ne vidimo to što se oko nas zaista i sada dešava. Da, dešava se, ali sada mnogo sofisticiranije nego u Dikensovom romanu, dešava se to da čovjek ne povjeruje, da nijedno dijete koje je bilo u kući strave u Brčkom niko nije potraživao kao nestalo dijete, potvđuju to i zvanična Hrvatska čije pasoše imaju ta djeca, dakle, ni njihovi roditelji ako su ih uopšte imali. Kakav je to roditelj koji se sada sjetio da je svoje dijete navodno dao tamo nekom na višemjesečno čuvanje, ili ne smije da kaže da je svoje dijete u stvari prodao, kao da je ono neka krpa, neko žIvinče? Strašno! I takvi, nazovi ljudi imaju pravo da žive, da sramote ljudski rod.

Dokle sve to ide, sigurno se pitate. Zamislite, sva ta djeca su imala uredno izdate pasoše, a ko ih im je izdao? Pa neko je morao i to da uradi, dakle, da bude dio tog užasnog lanca, a u kome se nalazi mnogo veći broj ljudi- neko ih je vozio, neko čuvao, neko hranio, neko i… Pored tih nazovi roditelja su i majke surogati koje ih na svijet donose za, kažu, 18 do 30 hiljada eura, toliko navodno ta trudnoća vrijedi! Strašno, da strašnije ne može biti!

I dokle ide sav taj lanac? Zar smo ljudskost zaboravili, zar se ne možemo sjetiti dobrih ljudi koji svoju ljubav pokazuju usvajanjem djece, divan primjer je jedan Vlade Divac, jedan Sergej Ćetković, da ne nabrajam dalje. Njihova humanost i ljubav bi trebalo da budu zvjezda vodilja za ovaj izopačeni svijet. U slučaju Brčko spaseni su, barem se nadam, ti mališani a oni su bili samo jedan od kontigenata koji je prošao kroz taj „sabirni centar“, a koliko ih je još? Te zvijeri, ne znam kako drugačije nazvati te osobe koje pristaju da za šačicu dolara, evra i ne znam čega odlučuju o nečijim sudbinama, zar se Boga ne boje? I setih se Nelsona Mendele i njegovih riječi „Nema jasnijeg prikaza duše jednog društva od načina na koji tretira svoju djecu“, a ja bih dodao

„Nema jasnijeg prikaza duše jednog čovjeka od načina na koji tretira svu djecu“, jer, „dijete je čovjek važan“ rekao je dječiji pjesnik Dragan Radulović, a čuveni Ršum dodao „dijete je ukras svijeta“. Ili što bi rekao slavni Dostojevski „Svi ideali ovog svijeta nisu vrijedni suze jednog djeteta“. Ako je tako, gdje smo onda mi, gdje su oni monstrumi iz Brčkog i drugih mjesta širom planete, a vjerujte, nije ih malo.

Izvor: 083