SLUČAJ BRANKE MILIĆ: Ko je pomogao Branki Milić, osim Mitropolije SPC?

Piše: Jovan Lakićević

Gospođu Branku Milić upoznao sam u Manastiru Moračkom, dok je bila pod zaštitom blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Dok smo nas dvoje razgovarali u Porti Manastira, prišle su nam desetine Moračana i Rovčana sa željom da se pozdrave i fotografišu sa gospođom Brankom!
Svi su oni pratili proces Poglavnikovog, Katnićevog, Bebinog i Pažinovog „državnog udara“ u Crnoj Šumi i željeli su da stisnu ruku gospođi Branki, jednoj od žrtava ovog planetarnog pravničkog cirkusa! Ali i ženi koja je zaista imponovala po onome kako se ponašala i šta je govorila na procesu koji će biti zastiđe Crnoj Gori u budućnosti!

Kao neko ko je slutio da će ovo biti i pravna i moralna lekcija mojoj Crnoj Gori za dugo vremena, mislim da nijesam propustio ni dan suđenja srpskim mučenicima u ovom monstruoznom, antisrpskom i antiruskom procesu!

No, ovoga puta, ne bih o tome. Htio bih da vašu pažnju skrenem na gospođu Milić, časnu i umnu Srpkinju koja mi je imponovala u svakom trenutku prisilnog boravka u njenoj bratskoj Crnoj Gori. Posebno u poglavnikovom Sudu.
Računao sam da je Brankin prisilni boravak u Ambasadi Srbije, nakon ponižavajućih postupaka Milovih „vještaka“, nešto što će ići na ponos Srbiji!

Njena ispovijest na jednom od privatnih srpskih portala nakon dolaska u Srbiju, uvjerila me je, nažalost, u suprotno – Branka je kazala da se država Srbija prema Srbima zatočenim u Crnoj Gori, ponašala kao – maćeha! Ja sam to i vidio i znao – otpočetka.

I to je razlog što uopšte pišem tekst koji je pred vama. Zam veoma dobro i šta je tada predsjednik Srbije rekao o „Državnom udaru“ „sa elementima inostranosti“… i da je to pripomoglo Katnićevom tužilaštvu da nastavi proces protiv Srba u Crnoj Gori. Danas mogu da postavim pitanje – ko mu je to „pomogao“ da takvo pitanje postavi! Pa Milovi lauferi i u ANB i u MUP Srbije!

Reče gospođa Branka Milić, koja je provela mjesece u kuhinji srpske ambasade, da se niko ozbiljnije nije zaiinteresovao za njenu sudbinu, a meni pada na pamet slučaj braće Bitići, šiptaaraskih terorista, iz Amerike, kojima su Ameri srbskim vlastima nabijali na nos njihov nestanak ,u svakoj prilici, pa i danas na tome istrajavaju. Nikad, baš nikad, nijesam čuo da su njima sagovornici sa naše strane postavili kontra pitanje – šta je sa toliko Srba koji su zločinački pobijeni njihovim bombama i raketama iz vazduha, šta je sa stotinama zlosrećnih naših sunarodnika kojima su njihovi štićenici Šiptari naživo vadili , pa prodavali organe? I ko zbog toga treba da odgovara?

Pomenuo sam braću Bitići, zlikovce i teroriste, o kojima njihova rezervna zemlja i danas vrši istragu. O Branki Milić i još četiri-pet srpskih mučenika, zatočenih u Spužu godinama – niko nije brinuo!

Branka je rekla, nakon ukidanja presude, šta misli o tom procesu. Na nama je da o tome kako treba, valjano i „dopunski“ promislimo!

Zna se, veoma dobro, jer smo to pratili na TV prenosu, kako su se stvari odvijale na tzv. sudskom procesu, pa nam nije teško zaključiti – Branka je, nažalost u pravu, čak i kad je u pitanju DF, koji joj, nažalost , nije bio od nužne i možda očekivane pomoći… Ni prije , ni poslije. Svak se, izgleda, o svome jadu zabavio!

Što se, pak, Ambasade Srbije tiče, iz njenog iskaza shvatili smo da je u početku o njima „brinula“ jedna predstavnica Ambasade, nagovarajući ih „ da priznaju učešće u državnom udaru, kao ona grupa iz Šapca, kako ne bi džabe trunuli u zatvoru“!? „ Šta i kome da priznamo ?- reći će Branka – i kako da se sa tom sreamnom podvalom vraćamo iz C. Gore…“
Ono što je u ovom slučaju zaista zapanjujuće, jeste ponašanje Ambasadaje Srbije u Crnoj Gori, u vrijeme, a i nakon „državnog udara“. Ona je svoje građane potpuno prepustila režiserima „udara“ i dopustila da ni krivi ni dužni odleže u spuškom zatvoru četiri godine sudjelujući tako u odvratnoj i plitkoj namještaljci koja se odigrala za potrebe Milovog režima, najprije kako bi se dobili izbori, a potom kako bi se izblamira opozicija u vidu DFa, ali i – Rusija!

Pokušao je, sa svoje strane da „pomogne“ i čuveni tužilac Katnić, nastojeći da nagovori generala Dikića da lažno optuži Demokratski Front i Ruse za obećanu slobodu i da je ovaj, tim povodom. dovožen iz spuškog zatvora u Tužilaštvo čak 23 puta!

Sad kad je prošlo nešto vremena, lakše je pametovati: u čitav ovaj sramni proces bile su uključene i neke bezbjedonosne službe Srbije, ili, tačnije – Milovi čauši u njima! Posebno oko „zaštićenih svjedoka“ i njihovih „radnji“. Dakle, general Žandarmerije Bratislav Dikić (na putu do Ostroga) i još četvoro nevoljnika iz Novog Sada, koji su se na dan parlamentarnih izbora našli u Podgorici, „zbog promocije neke knjige“, biće žrtve isfabrikovanog procesa pred sramnim sudom u Podgorici, a da im matična država Srbija nije ni na koji način pomogla! Pomogla je jedino organizatorima ove monstruozne predstave! Službe su podvalile i Predsjedniku i njenom rukovodstvu, a da za to niko nije odgovarao. (Niti se ko, do danas, izvinuo!)

To, naravno, neće utješiti ni Branku Milić, ni ostale žrtve Katnićevog i Bebinog infantilnog scenarija za nemjerljive frustracije, patnje i poniženja kojima su godinama ovi mučenici bili izloženi!

Baš me zanima kako se, tim povodom, osjećaju „sutkinje“ Mugoša, Vuković i Pean? Sudeći po tome da su se sve tri kandidovale za članstvo u Apelacionom sudu, (možda su već i izabrane?) ne grize iz previše savjest. Nema veze što im je naručena presuda ukinuta. Valjda smatraju da su tako nešto svojim višemjesečnim uzornim trudom i zaslužile!

Suznih očiju, sa knedlom u grlu, Branka je više puta u toku intervjua ponovila, koliko joj je značila podrška i pomoć Mitropolita Amfilohija. Puna zahvalnosti bila je i prema spremačici iz Ambasade, koja joj je za godinu dana boravka u prostoru kuhinje, bila jedina veza sa spoljnim svijetom.
Priča je, koliko tragična, toliko i poučna. Eto tako se „brine“ o svojim građanima kada se, van svoje zemlje, nađu u nevolji!