Slučaj Alepo- Islamska država kao Hrvatska armija?

Poslije oslobađanja sirijskog grada Alepa od svirepih okupatora Islamske države, istočni dio grada (koji je bio u rukama terorista nekoliko godina) je ostao u stravičnim ruševinama.

U toku i poslije oslobođanja Alepa- Zapad se prenemagao kako je grad enormno razrušen, te kako su postradali civili- vjerovatno pretpostavljajući da se protiv terorista u Siriji borbe trebaju voditi perjanim jastucima!?

Ne obraćajući pažnju na haos u regionu Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike koju je produkovao Zapad, propagandnu akciju oko Alepa su na Balkanu podržale razne nevladine organizacije, ali i političari- osobito oni hrvatski.

Recimo, povodom razaranja Alepa- osvrt je imao hrvatski političar Bojan Glavašević, poslanik Sabora i član Predsjedništva ljevičarskog SDP-a, koji je rekao: “Fascinantno mi je kako neki ljudi ne razumiju univerzalnost ljudske patnje, neovisno o uzroku. Alep, Srebrenica ili Vukovar- patnja je ista… Kao da dijete koje ostane bez roditelja manje ili više pati kad mu objasniš da nije baš isto jesu li ih ubili četnici, ISIL ili dron!”

Na situaciju u Siriji osvrnula se i bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor, nekada pripadnica desničarskog HDZ-a, koja je rekla skoro isto: “Slike civila iz Alepa potiču suze kakve su nas oblijevale nad slikama iz Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, Škabrnje. I slična šutnja, muk i nemoć!”

Elem, hrvatskim političarima je Alepo bio samo povod za prizemnu političku  promociju politikantskog karaktera, što su primijetili i neki čitaoci i komentatori hrvatskih portala. Recimo, komentatorka A. Soren je na stav Bojana Glavaševića reagovala ovako: “Au kakvi jadnici, hajde da uvrstimo stratišta- ali da ne spominjemo ona koja smo mi počinili. Šta se Glavašević ima javljati kao humanista kad ne razumije univerzalni princip humanosti?”

Na ovome mjestu “slučaj Alepo” odlazi u drugi plan, a nesuvisle političke projekcije i dupli standardi hrvatskih političara postaju tema ove priče.

Rušilačka aktivnost Hrvatske vojske u “Oluji” i Mrkonjić Gradu

Ako želimo praviti poređenja srušenog Alepa sa rušilačkim aktivnostima u toku rata na teritoriji bivše Jugoslavije, uvjereno se može reći da danas istočni Alepo izgleda kao da su u njega ušle Oružane snage Republike Hrvatske i uništile 22.000 zgrade toga grada- na isti način kako su to uradile prilikom vojne operacije etničkog čišćenja- nazvane “Oluja”. Pa, da se podsjetimo kako je to bilo.

Operacija etničkog čišćenja srpskog stanovništva u Hrvatskoj, pod nazivom „Oluja“, je trajala od 4. do  9. avgusta 1995. godine. Nakon završetka akcije „Oluja”- hrvatske vlasti su potpuno zatvorile područje bivše Republike Srpska Krajina, a novinarima nije bio dozvoljen dostup u tu zonu.

Ulaz je bio dozvoljen samo hrvatskoj vojsci i policiji, kao i hrvatskim izbjeglicama iz toga područja. To je bio momenat kada je otpočela nova operacija- temeljnog miniranja, paljenja i rušenja praznih srpskih kuća, kao i likvidacija civila  srpske nacionalnosti koji su ostali na tome području.

Neki hrvatski analitičari su navodili da je tom prilikom uništeno 17.194 objekata, međutim- u knjizi Hrvatskog helsinškog odbora (Vojna operacija Oluja i poslije – izvještaj, Zagreb, 2001., str. 80) navodi se podatak da je da je tokom i nakon „Oluje“ zapaljeno 22.000 kuća, tačnije- 21.744 objekta koja su pripadala građnima srpske nacionalnosti. Taj podatak u knjizi se temeljio na izvještaju brigadnog generala Alana Foranda (Alain Forand), bivšeg zapovjednika UNCRO-a u UNPA sektoru „Jug”.

Ova zapanjujuća akcija Hrvatske vojske nije bila jedina sa takvim razmjerama rušilaštva. Naime, regularna Hrvatska armija je u toku građanskog rata u BiH izvršila napad i zauzimanje Mrkonjić Grada, mjesta koje se nalazi u Bosni i Hercegovini, etnitetu Republika Srpska, a koje je prije rata imalo oko 33.000 stanovnika- od kojih su devedeset odsto bili Srbi.  

Mrkonjić Grad je regularna armija Hrvatske zauzela u vojnoj operaciji “Južni potez”, koja  se odvijala na tlu Bosne i Hercegovine u razdoblju od 8. do 11. oktobra 1995. godine. Ekspertski tim pravnih stručnjaka i Advokatske komore Republike Srpske, kao i Komisija za procjenu ratne štete, je utvrdila da su poslije završetka ratnih operacija hrvatske trupe u Mrkonjić Gradu  zapalile i porušile 3.644 kuće, 700 stanova, a oštetile 6.017 stambenih objekata.

Potom je izvršena pljačka nevjerovatnih razmjera. Hrvatska vojska je otela i cjelokupni stočni fond koji se zatekao u toj opštini, a on se sastojao od – 12 hiljada goveda, 70 hiljada ovaca i 15 hiljada svinja.

Dakle, ako želimo praviti poređenja ruševina Alepa sa nekim sličnim primjerima na teritoriji bivše Jugoslavije, ove dvije akcije Hrvatske vojske su pravi primjer za to. Naravno, s tom razlikom što je Alepo razrušen u toku ratnih operacija, a Hrvatska armija je u ova dva primera izvela razaranje i pljačkanje poslije završetka vojnih dejstava.

I ne samo to, već se između Hrvatske vojske i terorista Islamske države može staviti znak jednakosti kada je riječ o pljački. Recimo, iz gradskih preduzeća Mrkonjić Grada poslije završetka akcije Hrvatske vojske- odnesene su sve industrijske  mašine, a iz kuća i stanova opustjelog grada opljačkana sva imovina građana. Na drugoj strani, teroristi Islamske države su poslije zauzimanja istočnog Alepa demontirali sva industrijska postojenja, transportovali ih u Tursku i tamo prodali.

Na teritorijama koje su zauzimali,  Hrvatska vojska i Islamska država su projektovali sistem gdje prozvodnih pogona više nema- te civili više ne mogu da rade, a samim tim- niti da prehranjuju svoje porodice.

Hrvatski policajci gori od islamskih terorista

Hrvatski političar Bojan Glavašević je u svojoj izjavi rekao i sledeće: “Fascinantno mi je kako neki ljudi ne razumiju univerzalnost ljudske patnje, neovisno o uzroku. Kao da dijete koje ostane bez roditelja manje ili više pati kad mu objasniš da nije baš isto jesu li ih ubili četnici, ISIL ili dron!”

Elem, ako govorimo o univerzalnosti ljudske patnje, i djeci koja su ostala bez roditelja, Glavašević je zaboravio da pored “četnika, ISIL-a i drona” stavi i hrvatske vojnike, kao i regularne hrvatske policajce.  Kao primjer je mogao uzeti zvjerstva u splitskoj Lori, u kojoj je bio zatočen i Gavrilo Tripković, zajedno sa bratom Damjanom, a potom razmijenjen u Nemetinu- posredstvom MCK.

Izvještaj Amnesti- internešnala za 1993. godinu sadrži svjedočenje upravo Gavrila Tripkovića (svjedok 259-94-6  iz Čapljine) o zvjerskom mučenju i likvidaciji petorice Nikšićana u Lori. Evo, kako je u tom dokumentu zabilježeno svjedočenje Tripkovića:

„Jedno veče, ne sjećam se tačnog datuma, oko pola noći Tomo Dujić, koji je izgleda imao poseban pik na mene, izveo me je iz moje ćelije i odveo u drugu prostoriju. Tamo sam zatekao pet muškaraca koji su bili obučeni u standardne uniforme JNA. Po govoru sam shvatio da su to Crnogorci.

Ovi ljudi su bili toliko izmrcvareni, polomljenih ruku i nogu, da je to na mene ostavilo jedan težak utisak. Koliko se sjećam svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u polu ležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su predamnom oči vadili. Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož- te mu je tako odsjekao jezik.

Jednom od ovih Crnogoraca nisu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Klali su tako što su ih rukama držali za kosu, a nožem sjekli u predjelu vrata. Tom prilikom svakom je glava bila odvojena od tijela. Ako je neko i pokušao da se odbrani brzo je bio savladan, pošto je mučitelja bilo pet, a oni su svi bili prebijeni i u jako teškom stanju.

Na kraju je ostao živ samo onaj kome nijesu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao da bira nož kojim će ga zaklati. Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nijesam tačno siguran koji, ali mi se čini da je to bio onaj koji je zahtijevao da bira nož, potpuno je pobijesneo, više je ličio ne zvijer nego na čovjeka, i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za delić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa.

Beživotno tijelo se prevrnulo, a glava je ostala u vazduhu, pošto ju je ovaj držao za kosu. Ovo je bio stravičan prizor koji se jedva može opisati. Dok je ubica držao glavu, oči zaklanog su bile otvorene, a takođe i usta i ona su se u takvom stanju otvarala i zatvarala nekoliko puta.

Od ovog prizora su se i zlikovci uplašili. Kada je, posle izvesnog vremena , onaj koji je držao glavu došao k sebi- iz sve snage ju je tresnuo o zid, tako da se ona jednostavno rastavila i video sam mozak kako treperi”.

Ovo svjedočenje govori da su po količini zla- nepočinstva hrvatskih policajca u Lori daleko prevazilazila čak i ritualna ubistva koja su pred kamerama vršili teroristi Islamske države, a potom pokazivali svjetskoj javnosti.

Dakako, osim ovog svjedočenja o zvjerskom mučenju i teškim ubistvima zarobljenika nikšićko-šavničke grupe u splitskoj Lori, mora se napomenuti da je na sličan način ubijeno još četrdeset do pedeset logoraša u tom hrvatskom državnom zatvoru. Od onih koji su ostali živi, mnogi su postali invalidi i teški bolesnici sa trajnim poremećajima psihe.

Na drugoj strani, nije poznato da su funkcioneri Islamske države dizali spomenik svojim zločincima, ali je izvjesno da je Hrvatska nedavno digla spomenik policajcima koji su pravili predočena brutalna nepočinstva u Lori.

Naime,  16.12.2016.g. balkanski mediji su prenijeli sledeću informaciju:

“Nakon spomen-ploče u Jasenovcu na kojoj je ispisan ustaški pozdrav „Za dom spremni“, u Hrvatskoj je došlo  do pravog zamaha veličanja ustaštva: prije tri dana, povodom 25 godišnjice 72. bojne Vojne policije u Splitu, ispred nekadašnjeg logora Lora otkriven je spomenik ovoj jedinici poznatoj po svojim zločinima u ovom logoru”.

Poslije svega predočenog, može se konstatovati da je Hrvatska svojim postupcima, po teatralnosti i kontinuitetu idejnog ludila- daleko prevazišla Islamsku državu. Ali, to nije sve!

Hrvatsko vijeće odbrane u akciji stvaranja sabirnih logora

Hrvatski političari Jadranka Kosor i Bojan Glavašević u nedavnom pravljenju paralele sa Alepom spomenuli i Srebrenicu. Nije poznato zašto, iako se radi o nesumnjivom stratištu, jer su mogli  kao primjer za stradanje Bošnjaka navesti hrvatske logore koji su u prošlom ratu bili “namijenjeni” za tu etničku grupu!? Možda ih Srebrenicom žele sakriti?

Poznato je da je između 1991.- 1997. godine u Hrvatskoj  postojao čak 221 logor i sabirni centar za civile i ratne zarobljenike srpske nacionalnosti. Rjeđe se spominje činjenica da je u Bosni i Hercegovini, na teritoriji nekadašnje nepriznate hrvatske Herceg Bosne, bilo 60 logora koje su hrvatske vojne i paravojne jedinice otvorile za civile i ratne zarobljenike bošnjačke nacionalnosti.

Prema podacima Udruženja logoraša BiH, kroz hrvatske logore Herceg Bosne je prošlo oko 25.000 ljudi uglavnom bošnjačke nacionalnosti. Najpoznatiji logori su bili: Heliodrom, Gabela, Dretelj, Rodoč, Čapljina, Ljubuški.

Beri Fruer, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu, je svojevremeno izjavio kako se u Mostaru i oko njega “u rukama hrvatskih snaga nalazi čak 22.000 Bošnjaka.” Samo u mostarskom logoru Heliodrom je bilo zatočeno između  deset i dvanaest hiljada Bošnjaka.

Elem, ako govorimo o manjim logorima, tada postoje upečatljivi primjeri koji su svojevremeno prezentovani na portalu Rijaset.net, a dio njih je prenesen ovako:

Jedan od logora je bio “Staklenici na Buni kod Mostara” za koji se navelo:“U ovim staklenicima HVO je u zatočeništvu držao 1.150 Bošnjaka nad kojima je vršio brutalni teror. Blagajskog imama Muharem-ef. Bećirovića hrvatski zločinci su zaklali u džamiji”.

Za Veležov stadion se precizira sledeće: “Bio je jedno vrijeme sabirni centar iz kojeg su Bošnjaci deportirani u okolne koncentracione logore. U svom divljanju tokom prvog vala hapšenja- hrvatski zločinci su ubili blizu 50 bošnjačkih intelektualaca i leševe bacili u kontejnere za smeće, tako da su se danima raspadali na vrelini sunca.”

Za sabirni centar u Mostaru, pod nazivom “Apoteka na desnoj obali Neretve”- se navodi: “HVO je u ovoj apoteci zatočio oko 530 Bošnjaka. Žene su skidali do gola, oduziman im je sav novac i zlato koje su kod sebe imale. Potom su mlađe žene izdvojili iz grupe i odveli ih u nepoznatom pravcu. Vratili su ih tek nakon nekoliko sati u groznom stanju. Osnovano se pretpostavlja da su silovane. Nakon određenog vremena, ovi zatočenici su protjerani na lijevu obalu koja je bila pod kontrolom legalnih vlasti RBiH.”

Za portal Radio Slobodna Evropa,  Jusuf D. zaštićeni svedok na suđenju u Hagu je naveo da veliki broj osoba, pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane, koji je odgovoran za dešavanja na Heliodromu i “dalje nesmetano živi i radi u Mostaru”, te kaže: „Za neke ljude bih stavio ruku u vatru da nisu ništa ružno učinili, dapače da su pomagali drugima, ali je bilo tu takvih manijaka koji su jednostavno bili željni krvi. Oni su iz čista mira prebijali ljude do besvijesti, pljačkali, silovali, ubijali. Jednostavno je neshvatljivo da idete po gradu i sretnete čovjeka koji vas je držao godinu dana, koji vam je svaki dan praktično pio krv.“

Elem, nije ostalo nezapaženo  da je Hrvatsko vijeće odbrane koristilo bošnjačke civile iz logora Heliodrom za kopanje rovova na liniji fronta i kao živi štit tokom vojnih operacija, što su radili i borci Islamske države u istočnom Alepu.

Otvaranje Pandorine kutije i neadkvatnosti hrvatske javnosti

Svojim neadekvatnim osvrtom na stradanje sirijskog Alepa, te pravljenjem ciničnih paralela sa zlim vremenima građanskog rata na tlu Jugoslavije- hrvatski političari su opet otvorili Pandorinu kutiju. U njoj se, dakako, nalaze i zločini koje ne žele spominjati, u vječitoj želji da se providnim lukavstvom nešto izvrne, a ponešto i sakrije.

Jer, primjeri u ovom tekstu pokazuju da je ponašanje hrvatske policije, vojske i paravojnih formacija u ratovima devedesetih bilu identično ponašanju terorista Islamske države, a u nekim slučajevima i znatno gore.

Ta neadekvatnost dijela hrvatskih političara, nevažno da li pripadaju hrvatskoj ljevici ili desnici, nije primijećena samo u ovom slučaju. U nekim slučajevima ona ima dimenzije ludila i neuračunljivosti.

Recimo, na sve strane su spremni trubiti o tome kako je veliki naučnik Nikola Tesla bio Hrvat, a ne žele da se suoče sa istinom da su Tesle u Nezavisnoj državi Hrvatskoj bile istrijebljene zato što nisu Hrvati.  Naime, hrvatske ustaše su za vrijeme zloglasne NDH  u Smiljanu i okolini ubili 119 ljudi sa prezimenom Tesla.  U logoru Jasenovac je za vreme Drugog svetskog rata ubijeno 11 ljudi koji su nosili prezime Tesla, od kojih su bile tri žene i osam muškaraca.

Veliki naučnik Nikola Tesla se nije zatekao u NDH, ali jeste veliki slikar Sava Šumanović koji je Višu školu umjetnosti završio u Zagrebu.  Na Veliku Gospojinu, 28. avgusta 1942. godine, Savu Šumanovića su u Šidu (tada varoši u NDH) uhapsile ustaše i odvele u Sremsku Mitrovicu, gdje su ga poslije mučenja streljale sa 150 Srba iz Šida i bacile u zajedničku masovnu grobnicu. Ime srpskog slikara Save Šumanovića nećete naći u hrvatskoj Vikipediji, niti iko smije reći da je bio hrvatski slikar.

Ćirilica se u hrvatskim krugovima proglašava za hrvatsko pismo, navodi da su njime pisana važna djela hrvatske književnosti i diplomatije, na Širokom Brijegu se diže spomenik svakom slovu „hrvatske ćirilice“, a u stvarnosti se širom Hrvatske razbijaju sve table koje su napisane tim pismom. Hrvatski sveučilišni profesor i paleoslavist Mateo Žagar, koji smatra da je ćirilica bila dominantno hrvatsko pismo, je takvo rušilačko ponašanje dijela hrvatske javnosti prema ćiriličnim tablama objasnio ovako: “Strah od prepoznavanja sebe u drugome- upravo kroz uvažavanje ćirilice- zasigurno je frojdovski motiviran.”

Na kraju ispada da je Hrvatska javnost po pitanju ćirilice potpuno izluđena. Jer, dok jedni Hrvati razbijaju table sa ćiriličnim natpisima, drugi vrište da je ćirilica hrvatsko pismo koje su im „Srbi oteli i prisvojili“. Ovakvo stanje je očigledno nenormalno.

Dakako, za ovakva tumaranja i posrtanja hrvatskih političara, ideološko pijanstvo dijela hrvatske javnosti, ekstremizme svih mogućih i nemogućih pravaca- sigurno nisu krivi događaji oko Alepa. A možda i jesu, da se našalimo, ako hrvatski analitičari ne mogu naći uzroke haosa u čudnoj društvenoj zajednici kojoj pripadaju.

Balkan je iskičmljen, nema spora. Hrvatska je dio Balkana, možda i perjanica balkanske histerije. Ali, Hrvatska je i dio Evropske unije- koja pliva u svojim ludilima. Neka bude da su za sve krive- sunčane pjege, jer je razum pobjegao u neistražene prostore!