Slovenija legalizovala asistirano umiranje: Put bez povratka za bolesne – i društvo

Slovenački parlament je većinom glasova (50 „za“, 34 „protiv“ i tri uzdržana) usvojio zakon koji omogućava asistirano umiranje terminalno oboljelim odraslim osobama, ukoliko suočeni s nepodnošljivim patnjama nemaju izgleda na ozdravljenje. Kako prenosi STA, ova odluka je donesena nakon konsultativnog referenduma održanog prošle godine, na kojem je 55 odsto glasača podržalo uvođenje ovakve prakse.

Prema novom zakonu, asistirano umiranje će biti dozvoljeno samo u slučajevima kada su sve mogućnosti liječenja iscrpljene, i neće biti dostupno za one koji pate od mentalnih bolesti. Slovenija se tako pridružila zemljama poput Australije, Kanade, Holandije, Belgije i nekih američkih država u kojima je ova praksa već zakonski regulisana.

Istovremeno, u Švajcarskoj se očekuje prva samostalna eutanazija uz pomoć tzv. „kapsule smrti“, dok je u Velikoj Britaniji donji dom parlamenta izglasao zakon o asistiranom umiranju, koji još treba da dobije podršku gornjeg doma.

Šta stoji iza ideje „dostojanstvene smrti“?

Iako je ova odluka predstavljena kao čin humanosti i olakšanja za teško oboljele, legalizacija asistiranog umiranja otvara niz dubokih etičkih, pravnih i društvenih pitanja.

1. Ubijanje pod plaštom milosrđa – Legalizacija eutanazije podriva temeljnu ljekarsku etiku „ne naškoditi“. Ljekar, čija je uloga da čuva život, sada postaje sredstvo smrti. To radikalno mijenja odnos između pacijenta i zdravstvenog sistema.

2. Put u klizavu ravan – Isključivanje mentalnih bolesti iz obuhvata zakona možda važi danas, ali iskustva iz Kanade i Holandije pokazuju da se kriterijumi vremenom proširuju. Šta sprečava sistem da u budućnosti dozvoli eutanaziju i onima koji „samo“ pate od depresije ili anksioznosti?

3. Društveni pritisak na slabe – Stariji, siromašni, usamljeni ili oni bez podrške mogu osjetiti prikriveni pritisak da se odluče na eutanaziju kako „ne bi bili teret“. To nije sloboda izbora – to je kapitulacija društva pred bolom i samoćom.

4. Nedovoljan razvoj palijativne njege – Umjesto da se ulaže u ublažavanje patnje, ljekove, njegu i emotivnu podršku, eutanazija postaje „jeftinije rješenje“. To je priznanje da je društvo odustalo od najslabijih.

5. Obezvređivanje života – Zakonska regulacija smrti kao „usluge“ stvara kulturnu promjenu u kojoj život gubi svoju bezuslovnu vrijednost. Kad jednom prihvatimo da je nečiji život nedostojan življenja, pitanje je vremena kada će kriterijumi postati proizvoljni.