Slobodan Stojanović

Piše: Batrić Bajo Kandić

U krvavom sukobu rata u Bosni

Kad djela stvaraju časni i ponosni

Vratio si se da uzmeš svoje malo kuče

Sa kojim si se igrao cio dan juče.

Tvoja duša nije htjela da ostavi njega

Samo da ga odvežeš da bi od zlikovca pobjega

Pošao si za kuče a pseto si srio

Da su to zvijeri nijesi pomislio.

Kada si ugledao Elfetu možda si se i obradov`o

Da će ti pomoći da dođeš do Lesija ponovo:

,,Teta Elfeta, ja sam Slobo komšija

Samo sam došao da povedem kuče da ne zavija.“

Kada te uglada zvijer Veseli

Kao da se u trenutku razveseli

Povuče te za kosu i gleda ti plave oči

Dok joj krv oko  zenica toči.

Zvijer pomisli da ćeš se prepasti

Kada te za kosu poče čupati

A ti smiren bez ijedne riječi

Dok ona svoju bolesnu dušu liječi.

Ti je samo plavim okicama gledaš

I svojim pogledom da se smiri joj ne daš,

Nožem ispod grla pa metak u glavu

Svojom mirnoćom ti uzimaš vječitu slavu.

Još nijesi napunio ni dvanaest ljeta

U carstvo nebesko ode s ovoga svijeta.