Slike pogroma i neispričane priče!
Pogrom 2004.
Piše: Živorad Šljivančanin
Šta se dogodilo na Kosovu i Metohiji sedamnaestog i osamnaestog marta 2004. godine ponajviše svedoče, snimci i fotografije tih događaja. Ali ni fotografije ni slike nemogu u potpunosti da predstave stvarnost koja je mnogo surovija, i koja se može naslutiti tek kada se sretnete sa posledicama i svedocima i žrtvama tih događaja!
Neposredno, posle ovih novih srpskih rana, našao sam se u manastiru Visoki Dečani. Sa Ocem Ilarionom, sabratom dečanske Svetinje, posjetio sam manastir Devič. Otac Ilarion je služio Svetu Liturgiju, sestre su pevale, a crkva je bila sva spaljena!
Samo je ponegde ispod gareži provirivao neki santimetar kvadratni freske. Ikonostas je izgorio! No Blagodati nije hvalilo! Svi objekti koji čine kompleks manastira su uništeni
Ali opet valjda zbog Svetinje, Svetog Joanikija Devičkog, zbog Sile GOSPODNJE, ja nijesam ponio iz M. Deviča nikakav negativan osjećaj. Jednostavno vidiš na tom zgarištu, ništavost svega prolaznog i silu neprolaznog.
No, ono što je na mene ostavilo posebno snažan utisak jeste ispovijest nekoliko Srba iz sela Bijelo Polje kod Peći. Sa Ocem Atanasijem, Ocem Milutinom Timotijevićem, rektorom Prizrenske Bogoslovije, (koja je u to vrijeme izmeštena u Niš) sa još nekoliko gostiju manastira Dečani, odlazimo do Pećke Patrijaršije, gdje nam sestre pričaju o stradanju povratnika u Bijelom Polju.
Iz Patrijaršije odlazimo u selo, koje se inače nalazi na izlazu iz Peći, prema Dečanima. Prvo što nas sreće jeste groblje pravoslavno, gdje ne postoji ni jedan, ali baš ni jedan grob, koji nije oskrnavljen! Moram da kažem da stihovi Alekse Šantića,
Grobovi naši boriće se s’ vama! tu dobijaju puni izražaj, jer i smisao i suština njihova se tu ovaplotila,ne prvi a zasigurno ni poslednji put.
BIJELO POLJE je 1999 godine imalo oko 1000 stanovnika, s tim što su Srbi činili oko 90 %. No te godine je spaljeno i Srbi su protjerani. No oko šezdesetak Srba, domaćina se nije mirilo sa svojim izbeglički statusom, pa su se vratili u selo i započeli obnovu i kuća i domaćinstava.Sve do toga 17 marta. U centru sela se nalazi Crkva Vavedenja Presvete Bogorodice, koja je takođe zapaljena. U njoj je sve izgorelo, osim ikone Sv. Petra i Pavla, koja je stajala u apsidi oltara.
Pored Crkve se nalazi parohijska dom, u kome nas je dočekalo desetak meštana. Kada se danas setim njihovih izraza lica, meni kao da sami Bog miluje, i znam da smo mi Njegov narod, jer ja u tom trenutku nijesam znao kroz šta su oni prošli. Sestre u Patrijaršije su nam rekle da je selo razoreno i da su jedva glave spasili ali bez detalja!
A ti detalji su strašni! Priča nam jedan od stradalnika, neka mi oprosti što sam mu ime zaboravio, no lik nijesam. Naime, to jutro kada je četiri do pet hiljada šiptara upalo u selo i počelo sve da pali, četrdesetak Srba koliko ih je to jutro bilo u selu se skupilo oko Crkve. Kako je sve gorelo a šiptari se približavali, oni su ušli u parohijska dom, a malo potom plamen je zahvatio i Crkvu. Da li su ono pozvali Kfor ili su ovi sami reagovali, ne znam, no tu u blizini doma se pojavila mešovita jedinica policije, specijalne namene.
No oni su sve to samo posmatrali!
Kada su sve zapalili, i kad im je ostao još parohijska dom, odlučuju da na krov doma bacaju kamenje, da bi se krov urušio i i tako žive zatrpali Srbe.
Kada su mještani videli da krov popušta pod teretom, dogovaraju se da iztrče iz doma i da bježe na različite strane, pa dako se neko spasi. Tako i čine, no jedan od njih trčeći, spotiče se i pada. No na njegovu sreću i svih drugih, u neposrednoj blizini gdje se nalaze specijalci. Jedan šiptar vadi nož i kreće prema Srbinu koji se spotakao. Na nekoliko koraka od njega francuski specijalac potura nogu, ovom šiptaru i on se spotiče i pada. Ali šiptar sada zaboravlja Srbina, već se okreće Francuzu i kreće na njega! Amerikanka, pripadnica, specijalnih snaga, vadi pištolj i ubija toga šiptara. Svi zaboravljaju na Srbe, i svi se usmeravaju ka specijalcima. Oni repertiraju duge cevi, a uskoro im stiže i pojačanje iz italijanske baze.
Eto htio sam samo da predočim ovaj događaj i da svaki čovjek koji ovo pročita, stavi sebe to jutro u to selo, i to da je lomljenje Krstova i paljenje Crkava i kuća, tek projava onoga što je bio njihov cilj, zatiranje svake Božije duše!
… Došao sam tamo sat koji nego su mi dojavili da su Dreničani, porjeklom oni iz naše najljepše Planine, bivši oni, popalili manastir Devič!
Na zgarištu zatičem mati Anastasiju, sjedi na jednom kamenu nekud u daljinu zagledana, zamišljena, mirna lica.
Davna je došla iz jednoga sela nadomak Valjeva, ova dostojna našljednica legendarne igumanije, počivše mati Paraskeve koja nikud kroz Dreneicu nije odila bez puške, ova hajduk žena, zazirali su Arnauti drenički od nje! … Bogumi, i od mati Anastazije u potonje dane!
Sami mi jednom pričali domaći Šiptari, bez stida mi govorili …
Pripovjedali mi kako su je jednom zaskočili na putu ka manastiru, priprečili joj put kačaci. Psovali je, siktali na nju, sjevali očima i palacali jezikom!
Obazirala im se nije.
Progurala se kroz njih, prokrčila ih i mirno nastavila putom. Tek nekoliko koraka dalje, stala, pa im se povrnula : Što je, veli, Dreničani, nijeste li junaci!? Nijeste li babe dreničke, strinke arnautske s plota, mislite da vam se plašim??? … Bogu sam se obećala, ja na zemaljsko ne obazirem, o, Arnauti, kamoli na vas … Koliko na lanjski snijeg koga ni bilo nije, kako ni vas za mene nema na ovom božijem puteljku!
A onda ih odmjerila natenane, žurila nije, svakoga je u oči pogledala, a oni su pogled krili u prašinu puta, sklanjali … Ćutali oborenih očiju, valjda stidni … I oni, pa stidni, zar!
Okrenula se, pljunula u kolski prt isprijed sebe i produžila … Mirna koraka, vitka i uspravna, sva od ponosa ova Valjeva.
A Arnauti su obrnuli sebe u suprotni smjer, ćutni, samo se jedna potiho čula : … Grua e tmerrshme, nga Zoti! Ih, ih, ih …!!!
Pričali mi Arnauti drenički, ne znam zašto, ali meni se učinilo da su joj se ustvari divili, nijesu ni krili da su zar ponosni na nju!? Ponosni što su je takvu znali, što je u njihovo bila na svome! … Nije da ne znaju da cijene, Arnauti .
… Mati Anastasiju koju sam onda zatekao na kamenu, na zgarištu svetinje. Htio sam da joj nazovem dobar dan, ma sam odustao. Stao sam na nekoliko koraka od nje i ćutao.
U jednom trenutku sam podigao pogled i oči su nam se ukrstile … Klimnula mi je glavom i osmjehnula, vidim to i danas jasno kao da je bilo ova trena, i tužno, da tužnije ne mož’ biti dobačila : … Moj Dragane, jabuko sa grane!
Otkud to, ni do danas nijesam razgonetnuo … Valjda, je to značilo : Vidiš li što nas snađe!?? Tako nekako.
… I ja koji rijetko pripuštam suzu, prolio sam na zgarištu, pošljednju sam vatru u sebe zagasio, krio nijesam!
Ona nije plakala. Ona nikad ne plače! … Grua e tmerrshme, nga Zoti! Ih, ih, ih … !
Znaju Arnauti da ništa ne znaju!
… Mati Anastasija. Na zgarištu manastira i pred Bogom kome se davnih đevojačkih dana obećala.
Grua e tmerrshme … Njima zastrašujuća.
Sutridan 12:40
A ovdje je problem što!???