Slavko Perošević: Epska poema – Njegoš

Tamo neđe u visoke gore
Đe’ još ljudi o junaštvu zbore
U vrletne klance i ždrijela
Ima jedna malena kapela
Nad njom pušu orkani i bure
Nad njom lete orlušine sure
Gorske vile, sokolovi sivi
I svak joj se s’ poštovanjem divi
Kad su dani prohladni i burni
Tu oblaci nadviju se tmurni
A nad grede i litice strme
Munje biju a gromovi grme
A noć nad njom, kad se spušti gluva
I kad vjetar prestane da duva
Hladna kiša tad počne da sipa
VRHOVIMA SRPSKOGA OLIMPA
Al’ to nije kiša nego suze
Što ih grčke prolivaju muze
I odozgor’ kvase sa nebesa
Prah zemaljski, pjesničkoga Zevsa
Što je snagom svog uma i pera
Zasjenio velikog Homera
Tu na vrhu lovćenskoga visa
Leži onaj što „Luču“ napisa
Leži mudrac kome nema premca
Slavni otac „Gorskoga Vijenca“
Svojoj duši iskajuć lijeka
Pisao je “ Noć skuplja vijeka „
Vasioni tražio je smis’o
Dok je “ Srpsko Ogledalo “ piso
U raju je zadivljivo pretke
Mudracima stvaro zagonetke
Doticao zvjezde i komete
SLAVNI GA’ JE VELIČAO GETE
Tu s’ visina srpskog Akropolja
Puca pogled na šume i polja
A duh slavnog Petrovića Rada
Još s’ Lovćena srpskom Spartom vlada
Njegove su neumrle sjene
Rodu srpskom utkane u gene
A Lovćen se sa njegovim grobom
Uzdigao nad samijem sobom
Sve planine vječito da žale
Na spram njega što ostaše male
O’ veliki pjesniče i dive
Ti i mrtav sjediš među žive
Dva vijeka uz pjesmu i strune
Srpski narod u tebe se kune
Svojim umom , narodne si mase
Opjanio srpski gorostase
Kad ko’ mudro zbori ili pjeva
Svaka mu je kažu Njegoševa
A za momka zgodnog kano slika
Ljudi vele “ Isti je Vladika „
Boga mole sve srpkinje mlade
Sin da im je kano Tomov Rade
O’ najveći slavenski poeto
Ime tvoje Srbinu je sveto
Tvoje rime duboke i tečne
Tragove su ostavile vječne
Od rođenja pa do same smrti
Vas’ naš život oko njih se vrti
Kažu neđe davno da si reka
„Čast i bruka žive dovijeka“
Jedna tvoja zbori nam poema
„Da ljudskosti u čovjeku nema
Kad mu zakon leži u topuzu
Žena laže kroz plač i kroz suzu
Kad god’ sebe ogrne grijehom
Trgovac ti laže sa smijehom
Ne vjeruj mu, što ti tada kaže
Niko krupno ko’ Turčin ne laže “
A pjesnička ponese te mašta
Kada reče „Da se imo rašta
Rodit onaj koji vječno živi
Te se tome svak i danas divi
Orah zubu , voćka da je tvrda
I ko’ malo stoji na vrh brda
Vidi ozgor’ i više i bolje
Od onoga koji stoji dolje “
Ti si piso za svoga života
“ Da vražijeg ne bojiš se skota
Pa da ga je ko lista na gori
Nego da te zlo domaće mori „
Još nas tvoja mudra pjesma uči
„Da med niko ne popi bez žuči
Da kroz cjelu istoriju našu
Čaša meda , ište žuči čašu „
Mnogo toga , reko si da valja
„Strah da često, ljudski obraz kalja “
Tvoja sveta pisala je ruka
„Da u ruci Mandušića Vuka
Svaka puška ubojita biće “
TI SI ZORA KOJA SRPSTVU SVIĆE
Tvoje pjesme duboke i divne
Rodu srpskom , najljepše su himne
S’ kojima je rane svoje vida
Ti si naša ikona sa zida
U nesreći i u svakom žalu
Što nas uči časti i moralu
A pero je možda slabo moje
Da o tebi piše i da poje
I za tvoje da kazuje djelo
Al’ me srpsko srce ponijelo
Da napišem ipak, riječ dvije
Ti si našeg naroda genije
Ljudska dika i pjesnički kolos
Srpskog roda zakletva i ponos