Skupština na Trojičindan

Piše: Bećir Vuković

Ispod neba, prva i najveća Skupština Crnogoraca održana je uoči Trojičindana, na Lovćenu.

Zato što je značila mnogo više od skupštine, zato je i izabran vrh Lovćena, zato je Njegoš tako i počeo „Gorski vijenac“. Na istom mjestu, Njegoš je utvrdio i crkvu i grob – i krov i temelj Srpstva.

Skupština u „Gorskom vijencu“ održana je na jednom od vrhova Raja. Uoči Skupštine, oko krsta na vrhu Lovćena, krilima se veslalo.

Skupština uoči Trojičinadne na Lovćenu, na dnevnom redu imala je samo jednu tačku: istragu poturica. Radi istrage poturica srušen je grob Pjesnika – Crkva svetog Petra Cetinjskog.

Jutros, na Trijičindan, tamo se nema rašta ići, niti se ima gdje održati Skupština – nema ni Lovćena, ni Crkvine, ni Jezerskog vrha.

Na Lovćenu, nema se gdje ni služiti liturgija; nema ni kandila za posmrtnu njegu praha Vladičina.

Jutros, Lovćen pase jagnje sa crnim runom.

Rijetki su narodi imali pjesničku vjeru. Kroz vremena imao je Crnogorac, koji je crkvu zidao zajedno sa kućom, i grobom, na istom kamenu, od istog kamena.

Nimalo slučajno, osim ako slučajnosti nema, u naše dane, isto na Trojičindan, u prestonoj Podgorici, zakazana je Velika Narodna Skupština za odbranu majke Crkve.

Narod je crkva. Crkva je narod. A narod brani crkvu. A šta ako narod ne odbrani narod. A šta ako majka udovica ne odbrani kuću od djece koju je rodila.

Ono što je narodu svjetlost, za ovdašnju zemaljsku vlast je tama. Podgorička Skupština na Trojičindan, održaće se na osamstogodišnjicu Srpske pravoslavne crkve. Da li će osamstogodišnje trude raznijeti vjetrovi mraka.

„Viđu vraga su sedam binjišah“, prvi je stih u „Gorskom vijencu“. Nimalo poetično – nego politično – đavo je dugo u Crnoj Gori. I, nije dovoljno samo vjerovati, vjeru treba i braniti. Vojsku, koja je krenula na crkvu, predvodi biće Podzemlja.

Poslanice vlasti, marte i fratre, i fate, i conge, na metlama će ujahati u skupštinu da bi izglasale zakon o pljački oltara i ćivota. Princ tame, naredio je poslanicama zla da se uvuku u kostime „Žena u crnom“. U parku iza skupštine čuće se zvuci pogrebne muzike. A sa crkve svetog Đorđija ispod Gorice, brujaće ukopna zvonjava zvona.

Čemerna vlast crnogorska jedina je na svijetu, koja je naumila da kraj premjesti na početak, a smrt zamijeni rođenjem.

Crnogorska vlast nije od ovoga naroda, to su otpadnici prerušeni u ljudska bića, ali zna se – ko su. Ta bića, nikad ne uzaslušaše riječ Hristovu. Tako se ništavilo vjenčalo sa ništavilom.

Iz skupštine – spolja još čitave, a iznutra sasvim srušene – mora se izbaciti tridesetogodišnja lešina vlasti.

Onaj ko je izdao Boga izdao je i Kosovo. Sa kule Carstva nebeskog, do kraja svijeta, niko mu neće spustiti lestvice. Lažni život stane u jednom trenu – toliko je dosta da se prizna lažno Kosovo. U jednoj riječi živi izdajnik. I ta riječ brže se širi od hiljade drugih. Zato je i čeka sodomska kazna. Narod je već prorekao: najveća je kazna, što je crnogorski vlastodržac obični šiptarski sluga. Kosovo, svakoga čeka, Kosovo je svačije Čistilište.

Da li će išta ostati od istorije i poezije ovog naroda. I jedna i druga, i istorija i poezija – divnog li sjećanja – ne zaboravljaju kad su bile jedina usmena hrana naroda.

Nadati se u Svedržitelja da će i ova Skupština o Trojičinudne u Podgorici, u kući Hristovoj, vratiti prilike na guvno istorije i poezije. Ako niko, toliko zaslužuje starac, vladika Amfilohije.

„Gorski vijenac“ je pisan da bi se čitao glasno. U Čistilištu i Paklu ne smije se Bog naglas pominjati. Vlastodršcima, ljudićima – sotonićima, đavo je zabranio kajanje. I ne kaju se što ne smiju pominjati Boga. Pa do kraja ostajte vjerni svom padu, i grijehu.

Je li ovo vrijeme ono koje će značiti i kraj onoga koje je počelo rušenjem Crkve na Lovćenu.