Sjećanje unuke Milunke Savić: Ćutala je o ranama, Srbija je ćutala o njoj

Piše: Senka Miloš

Posjeta francuskog predsjednika Emanulea Makrona podsjetila je Srbiju na, u našoj istoriji nepravedno zaboravljenu heroinu Balkanskih i Velikog rata, Milunku Savić. Tim povodom gost Sputnjika bila je Dragica Nikolić, unuka srpske Jovanke Orleanke, kako su Francuzi nazivali Milunku.

Makron je položio cvijeće na njen grob u Aleji Velikana na Novom groblju, gdje se susreo sa potomcima žene koja je nosilac najviše odlikovanja u istoriji ratovanja.

Među njima je bila i Dragica Nikolić, unuka rođenog brata Milunke Savić.

Dragica veruje da je Makron htio lično da posjeti grob velike srpske junakinje i da joj se pokloni.

„Shvatila sam da je on puno čitao o njoj. Ono što sam vidjela — to je bilo jedno dostojanstveno, iskreno i sa mnogo poštovanja poklanjanje senima Milunke Savić“, svjedoči nam Nikolićeva.

Odlazak u rat

Ona nam vraća priču na početak. Kaže da je povod za Milunkin odlazak u Prvi balkanski rat daleko od romantizovane predstave o tome da je jedna mlada žena to zaista želela. Voljela je Srbiju, ali da ode u rat za nju — na to je prije svega uticalo vaspitanje.

„Ne treba zaboraviti da se tada njegovala porodična tradicija, da su se u skoro svakoj srpskoj kući posebno isticali čast i dostojanstvo, morao je da se žrtvuje neko iz kuće“, priča naša sagovornica.

„Kada je počeo Prvi balkanski rat u porodici se razgovaralo o tome ko može da krene, jer je neko iz kuće trebalo kao dobrovoljac da se nađe na frontu. Milunkin brat Milan bio je još mlad, nije bio ni punoletan, bio je jedino muško dijete. To je bilo izuzetno važno za srpske kuće na selu, jer jedinac ako ode u rat i pogine, šta onda činiti“.

Ožiljci do kraja života

Tokom Balkanskih ratova i tokom Velikog rata Milunka Savić je četiri puta ranjena. Dok se oporavljala u Bizerti, posjetio je admiral Emil Geprat i bodrio je da se brže oporavi, a svoju naklonost pokazao je i posle rata. Na paradi održanoj u Parizu, povodom desetogodišnjice pobjede u Velikom ratu, tražio je da se za Milunku sašije bijela generalska uniforma, iako je bila samo narednik.

Dragica priča:

„Milunka se nikada nije žalila. Pokazivala nam je rane, videli smo, to su bili strašni ožiljci, na grudima, na nogama. Da li je trpjela bolove, to nismo mogli znati. Bila je izuzetno hrabra, bila je čvrsta, snažna žena, svoj krst je nosila sa dostojanstvom i sa ponosom“, priseća se Nikolićeva svoje bake.

Djeca, najveće ordenje

Po završetku Velikog rata odbila je kuću i penziju, koji su joj ponuđeni u Francuskoj i odabrala je da živi u zemlji za koju se borila; u zemlji u kojoj je zaboravljena i od ljudi i od države. Prva zaposlenja nakon rata nalazi u Bosni i Hercegovini, kao kuvarica, bolničarka, kontrolor u fabrici vojnih uniformi… Po prelasku u Beograd — čisti banke i kafane.
Za ratne zasluge dobila je orden Legije časti, najviši francuski orden — Ratni krst i tako je postala jedina žena na svijetu koja je nosilac ovog ordena.

Nosilac je zlatne Karađorđeve zvezde sa mačevima, zlatne medalje za hrabrost Miloš Obilić, kao i Albanske spomenice i spomenice Solunskog fronta, ali je njeno najsvjetlije ordenje — svako od tridesetoro djece koje je izvela na put; pa čak i dijete smrtnog neprijatelja iz rata — jednog bugarskog oficira.

„Kad ona procijeni da dete može da bude uspješno, da ne bi ostalo negdje ugroženo, ona ga je uzimala, dovodila u kuću, hranila, njegovala, vaspitavala. Radila je po dva, tri posla, koliko je bilo potrebno da bi prehranila tu djecu. Moj otac je pričao kako je došla tokom Drugog rata, kada je bila velika nestašica u Beogradu, kad je bilo mnogo gladi, u Koprivnicu, i od dede Milana uzela prase od 40 kilograma. Da se meso do Beograda ne bi pokvarilo, živog ga je odnela do Brusa, na ramenima“, priča nam Nikolićeva.

Dragica Nikolić je poslednja rođena u kući Savića u Koprivnici kod Jošaničke banje, odakle je i Milunka. Ta kuća je danas renovirana i konzervirana zahvaljujući Ministarstvu kulture. Naša sagovornica je poslednje od čak tridesetoro dece, koje je u Beogradu prihvatila, negovala i školovala besmrtna Milunka.

„Dolazak u Beograd je za mene bilo nešto posebno, tada sam prvi put videla voz i tako veliki grad, osvjetljen i svjetleće reklame koje su za mene bile fascinantne. Milunka me je vodila u Zoološki vrt, u pozorište. To je tek bio pravi doživljaj za mene“, priseća se.

Pored toga što je neprekidno radila da bi prehranila usvojenu djecu, o životu Milunke Savić u toku i posle Drugog svjetskog rata — malo se zna. Za zasluge u ratu od države je dobila imanje u selu Stepanovićevo, nadomak Novog Sada. Tu je podigla kuću, ali je istu poklonila sestri. Svu djecu podigla je u skromnoj kućici bez kupatila na Voždovcu.
Godinu dana prije smrti, 1972. godine, od Skupštine grada Beograda dobila je jednosoban stan u beogradskom naselju Braće Jerković.

Dragicu Nikolić smo pitali kakav je stav imala prema komunističkim vlastima i da li je uopšte očekivala počasti.

„Nikada je nisam čula da to komentariše. Nikada se nije žalila na život koji je živjela i na odnos države, vlasti i uopšte naroda prema njoj. Smatrala je da svoju dužnost radi onako kako treba. Da čini ono što može, koliko je to u njenim mogućnostima, u drugo se nije miješala“.

Vrijeme zaborava

Dragica Nikolić je punih deset godina sa svojom porodicom živjela u Rusiji, otišli su u tu daleku zemlju 1989. godine. To je period kada joj je bilo izuzetno žao što se Milunke niko u Srbiji ne sjeća, što su je svi zaboravili, što se o njoj ne govori u školi, ali ni u porodici Savić.

„Bilo je vrijeme kada nije baš bilo ni poželjno pričati o njoj. Potiskivana je čak i tamo gdje se to ne očekuje. To što su Rusi svoju istoriju tako lijepo sačuvali, što cijene svakog borca, svakoga ko je učinio nešto za državu, to je bilo posebno zadovoljstvo vidjeti, a sa druge strane i osećaj tuge i sjete — što mi to nismo uradili za našu Milunku“.

Samo ne laž i krađa

Nikolićeva kaže da je njena baka, pored borbenog duha koji je krasio u ratu, u mirno vrijeme bila tiha i dostojanstvena, iako se sjeća i situacija kada nije mogla da nešto prećuti i morala je da kaže ono što misli, iako se drugi sa tim nisu slagali.

„Milunka je rušila sve barijere i predrasude. Za nju nije postojalo ništa nemoguće. Jednom je rekla mom ocu: ’U životu možeš da radiš sve, osim da lažeš i da kradeš. Sve drugo nije sramota‘. Tako je i postupala“.

Na kraju razgovora za Sputnjik pitali smo je — šta bi Milunka Savić rekla francuskom predsjedniku, da je ona imala priliku da se sretne s njim.

„Mi znamo da se Milunka borila za našu staru Srbiju, za oslobođenje srpskih teritorija — kojima pripada i Kosovo. A šta bi rekla predsjedniku Makronu, zaista ne bih mogla da kažem, ne znam kako bi reagovala. Svakako smatram da bi i ona bila počastvovana što joj se ukazuje prilika da se sretne s njim“.

Izvor: Sputnjik