Sjećanje na Marka Đukića, predsjednika Udruženja Vasojevića Savino Selo
1 min read
Piše: Goran Kiković
Prestalo je juče 4. januara 2017. godine da kuca jedno veliko srce, toliko veliko, da je u njemu imalo mjesta za sve nas. Teško je svima nama danas naći riječi, kojima bismo opisali prazninu koja je nastala njegovim odlaskom na vječni počinak. Posebno je meni danas teško, jer nijesam vičan ovakvim situacijama, ali pošto mi je pokojni Marko Vukov Đukić bio prijatelj i očinski se odnosio prema meni imam i obavezu više da kažem par riječi o njemu. Ponajprije da kažem da je nemoguće sa nekoliko riječi kazati sve o čovjeku kakav je bio Marko, jer je na našim prostorima čovjek posebna priča i istorija. Svaki čovjek ima svoje rođenje, život i kraj.
Marko Đukić, rođen je 11. 09. 1950. u Savinom Selu kod Vrbasa od oca Vuka i majke Poljke. Otac Vuk doselio se u poznatoj kolonizaciji 1946. u Savino Selo – tada Toržu, iz Meteha kod Plava. Marko je završio osnovnu školu u Savinom Selu, a srednju ekonomsku školu u Vrbasu. Završio je prvu godinu Ekonomskog fakulteta u Subotici, ali je studije prekinuo kako mi je i sam govorio zbog nepovoljnih ekonomskih prilika.
Radio je u MUP-u Republike Srbije na poslovima prekršajnog postupka, odsjek policije u OUP-U Vrbas. Bio je aktivan društveno-politički radnik i obavljao dužnosti člana predsjedništva i sekretara u omladinskoj organizaciji Vrbasa. Bio je i član SKJ od 1968. do raspada partije. Kao penzioner živio je u Savinom Selu. Bio je osnivač i prvi predsjednik Udruženja Vasojevića u Savinom Selu i Generalni sekrtar Udruženja Vasojevića punih 25 godina.
Bio je pravi Vasojević i znao je za najbolju definiciju o Vasojevićima koju je dao je književnik i političar Milovan Đilas koji je napisao: „Vasojevići su bili – držim da su i ostali – okrenuti sviješću ka Srbiji i životom vezani za Crnu Goru: svijest je često omanula, veze još češće bile nepravične i nasilne – tako se trajalo i pretrajalo“.
O Vasojevićima pisao je Pavle Apolonovič Rovinski koji kaže: „...Iz cjelokupne prošlosti Vasojevića, vidi se da su oni stalno težili ka Srbiji, kojoj su željeli da se oslobode Turaka i u čemu su joj pomagali. Zatim, kada je Srbija postala slobodna, ranija politička težnja pojačana je ekonomskim uslovima. Počeli su da traže i nabavljaju u Srbiji hranu za sebe i svoju stoku. Drugi, opet, nemaju ni uslova za život kod kuće, sasvim su se preselili.“
Uvijek se težilo prema Srbiji tako je bilo i prije 70. godina kada su se preci mnogih od sadašnjih stanovnika Savinog Sela naselili u ovu pitomu panonsku ravnicu oko 600 porodica iz Beranskog i Andrijevičkog sreza, 7000 iz cijele Crne Gore. Iako su napustili zavičaj nikad ga nijesu zaboravili. Znao je to Marko Đukić i zato je sa grupom dičnih Vasojevića u Savinom Selu formirao Udruženja Vasojevića prije dvadeset pet godina. O skupovima koji se svake godine organizuju priča se gdje god se Vasojevići sretaju. Ta saborovanja su jedinstven primjer među crnogorskim-srpskim plemenima, posebno za ovakva kao što su Vasojevići, koji za sebe posebno ističu da su srpskog roda, a da im je Crna Gora zavičaj i ishodište iznad svega. Nije slučajno što se upravo ovi događaji odigravaju baš u Savinom Selu, jer se ovdje, bez dnevnog reda, doselilo veliki broj ondašnjih žitelja bivšeg Andrijevačkog i Beranskog sreza. Rađa se već četvrta generacija potomaka kolonistâ koji i dalje govore istim Srpskim jezikom i vasojevićkim dijalektom kojim su govorili njihovi preci prije sedam decenija, kojeg su prenijeli iz zavičaja u ovu vojvođansku ravnicu.
Dvadeset pet godina je naš Marko radio da nas okupi u Savinom Selu i živio je on i svi iz podružnice Udruženja za taj dan.
Kada sam pitao jednom prilikom Marka zašto su osnovali Udruženje Vasojevića on mi je rekao:
„… osnovani smo iz razloga što se ukazala prijeka potreba, jer se naslućivao nasilni raspad Jugoslavije praćen velikim zlom naša namjera bila je da se tome suprostavimo po onoj Njegoševoj ‘…Udar nađe iskru u kamenu bez njega bi u kam očajala’. Najkraće rečeno, čvrsta veza sa zavičajem-Vasojevićima u Crnoj Gori. Očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, jezika, dijalekta, običaja i kulture. Povezanost svih srpskih zemalja i svih naroda…“
Tako smo se sretali svake godine kao stari znanci, rođaci i bratstvenici, učvršćavali smo i sklopili nova prijateljstva i oživljavali uspomene i sjećanja na naše slavne pretke.
Svojstveno je svima sa ovih naših prostora da njegujemo tradiciju i običaje ali, rekao bih, niko to ne čini sa toliko ljubavi i posvećenosti, kao moji Vasojevići, posebno u Savinom Selu. Zato mi je čast što sam 15 godina uzastopno dolazio sa raznim delegacijama iz zavičaja na Sabore Vasojevića u Savinom Selu koje je organizovala podružnica Vasojevića na čelu sa Markom Đukićem, i uvijek mi je drag bio poziv kad ga dobijem od Marka Đukića i Vuka Dedovića, a poziv koji sam sinoć kasno dobio od Vuka Dedovića, potpredsjednika i saradnika Marka Đukića mi je bio najteži i nijesam vjerovao da je naš brat Marko otišao u vječnost iznenada. Ali, svjesni neumitnosti Božjih, prirodnih i boloških zakona po kojima smo svi smrtni, opraštamo se i na ovaj način od čovjeka koje je pored velikog djela, iza sebe ostavio i punu kuću zdravog i uzornog potomstva, koje će na dostojanstven način znati da nosi teret života onako kako je on to radio.
Sve ovo što sam do sada kazao govori da je Marko zbog svojega opredjeljenja da služi časti i imenu, da bude ponosni izdanak Velikog Vasovog roda, da ne obruka pretke i potomke, imao ovakav častan životni put. Imao sam prilike da sa njim razgovaram o njegovom životu kojega sam pokušao ukratko da vam saopštim u par rečenica.
Marko je bio čestiti Vasojević, Crnogorac i Srbin i istinski potomak onih vasojevićkih ratnika i junaka kakav je bio Rade Đukić i drugi srpski junaci i vitezovi „koji žive dokle sunce grije“.
Veliki Njegoš je rekao: „Blago tome ko dovijek živi, imao se i rašta roditi“.
A Marko će uvijek biti sa nama i uvijek ćemo ga se sjećati dok postojimo i dok se okupljamo u Savinom Selu na skupove Vasojevića koje je on utemeljio.
Marko slava ti!
Tvoj brat Goran Kiković
