Širi se!

Širi se! Kao virus, kao zaraza. Nezaustavljivo. Klica je posijana i niko je više ne može spriječiti. Otpor je postao sve glasniji. Kao kiša kada padne na žednu pustinju pa život skriven u pijesku nabuja.

Piše: Iva Pavlović

Ljudi su osjetili dah slobode. Progledali su. A slika koju su ugledali, i od koje su godinama sklanjali pogled nije ni malo lijepa. Ni nalik onoj koju serviraju medijski specijalci. Boli ta slika. Boli svakog iskrenog patriotu, bez obzira na naciju, vjeru, političku, ideološku pripadnost. Boli čovjeka u nama.

Ljudima više nisu potrebni ni lideri, ni vođe. Organizuju se sami. Kada vide da treba pomoći. Kada treba podići glas protiv nepravde. Kada treba pružiti ruku komšiji, prijatelju, nepoznatom čovjeku.

U Zagoriču prije nedjelju dana oko 200 ljudi se okupilo kako bi spriječili javne izvršitelje da nasilno iz kuće izbace njihove komšije. Iako je odluka stigla do izvršenja, ipak se postavlja pitanje zašto niko od nadležnih instutucija i gradskih službi nije reagovao 2001 godine kada je nelegalno kuća podignuta? I tada su postojale i komunalna, i građevinska, i svaka druga inspekcija. Odgovor je jednostavan – nije im bilo u interesu. Korupciija radi glasova i izbornih prevara aktuelna je bila tada kao i danas. Ali đavo vazda dođe po svoje.

Bjelopoljski roditelji koji su sedam dana štrajkovali glađu nisu ostali usamljeni. Kada su u martu mjesecu prvi put zahtjevali pravdu za svoju djecu bili su prilično usamljeni. Sjećam se da sam tada išla da ih obiđem. Zaledila me bezdušna apatija kojom su bili okruženi. Tačno prije godinu dana, 17 novembra 2014 godine organizovali smo prvu protestnu šetnju u znak podrške, od Ministarstva zdravlja do KBC. Bilo nas je na Rimskom trgu oko 50. Dok ih je dvadeset puta više sjedelo i ispijalo piće u obližnjim kafićima. Vjerovatno su se i čudili zašto tu stojimo. Zašto se mi nešto kao bunimo zbog nedostatka elementarne higijene u bolnicama u 21. vijeku?

Danas je otpor moguć. Roditelji ovoga puta nisu ostali sami. Njihov glas se čuo. Čuli su ga ljudi. Oni ljudi koji su riješili da više ne spavaju. I nikada nije lakše bilo reći : DOSTA JE! – nego ovih dana u Crnoj Gori. Jer represija, diktatura više ne nalaze plodno tlo da se prime. Nema straha. Strah je nestao sa prvim pendrekom upotrijebljenim nad mirnim demonstrantima. Strah je nestao kada je tridesetak ljudi pokazalo da se ne boji 500 do zuba naoružanih policajaca i kada su pružili otpor braneći Slobodnu zonu. Strah je nestao kada je grad zasut prvim suzavcima. Strah je odselio iz Crne Gore kada su takozvani Sajovci, u narodu poznati kao SS divizije krenula u hajku na demonstrante.

Nema više straha! Zaludu i sila, i komunalci, i teroristi – nema straha! A strah je bilo najteže pobijediti. U nama se to zmijsko jaje ugnijezdilo, i bilo ga je teško izbaciti. Ali je vrijedelo dočekati taj dan, dan kada čovjek izađe iz svoje ljušture i pokaže da ima kičmu. I ne samo to. Da još uvijek nije umrlo sasojećanje, empatija , potreba da se pomogne. Jer režim nije na to računao. Bio je ubijeđen u sopstvenu laž da ovdje nema naroda. Da nema ljudi. A ima ih jer je sloboda našla ljude.