Sinovi i očevi

Piše: Emilo Labudović

Andrija Mandić, zamislite, ima sina!!! Nečuveno. Okud Andriji Mandiću, kao i svim Srbima, pravo da imaju porod, sinove pogotovo, kad Srbi  treba da nestanu, kao Hazari, pa da „Vijesti“, Cetinje, Ukrajina i Kurti i vaskoliki svijet odahnu?

Sin Andrije Mandića je, za divno čudo, odrasto i stasao da dizgine života iz očevih uzme u svoje ruke, što je, takođe, za zaprepašćenje, jer srpski sinovi, ako ih i ima, treba zauvijek da ostanu nedonoščad. Zaprepašćenje toliko da je to onaj čuveni „lovac na zmajeve (a liči više na guštera) tu vijest uvrstio u sam vrh svojih „priopćenja“ i posvetio joj pola jedne emisije!?

Da bi preuzeo odgovornost za svoje danas i sjutra, sin Andrije Mandića je odlučio da se – zamislite – zaposli!? O, Bože, strašnog li užasa!!! I ne samo da se zaposli nego, ni manje ni više, u državnu, crnogorsku firmu. Srbin pa u crnogorsku državnu firmu??? Da nije istina, bila bi svjetska zajebancija za sve pare. Jer, šta ima Srbi, osvjedočeni državni neprijatelji, da traže u crnogorskim državnim firmama?

Da stvar bude još tragikomičnija, sin Andrije Mandića se zaposlio u predstavništvu crnogorske državne firme u Beogradu. Predstavništvu koje je ta firma osnovala u mrskom, okupatorskom i neprijateljskom Beogradu još dok je bila 110 posto bila crnogorska. A otkud sin Andrije Mandića, sin Srbin od oca Srbina, u toj firmi, još uvijek dominantno crnogorskoj, uzalud proba da objasni onaj Đukanović koji joj je (gle čuda, opet Srbin) na čelu: morali smo da počnemo da zapošljvamo „naše“ jer su „njihovi“ listom već bili zaposleni. Ili su imali svoje firme, naslonjene na državna jasla. Ili širom svijeta bludniče i troše očeve „krvavo zarađene“ novce.

I eto, dođe red i na pokojeg Srbina, pa i na sina Andrije Mandića. Ili je, baš zato što je Andrijin sin, trebalo da bude kažnjen višegodišnjim stažom na Birou za zapošljavanje. Dušu na srce, ne znam da li je za sina Andrije Mandića bilo konkursa ili ne, ali pouzdano znam da se ni „njihovi“ sinovi nijesu pretrgli pišući SV i šaljući ih od konkursa do konkursa.

Andriju Mandića znam. Znam mu, doduše nešto manje, i sina. Čestito i vrijedno momče. I znam da su Srbi i da su čestita familija. I da nijesu članovi ni jedne druge „familije“. I znam da Crnoj Gori nijesu učinili štetu i nažao ni koliko crno pod noktom. I ne znam zašto onda sin Andrije Mandića, kao i svi drugi srpski sinovi, ne bi imaopravo na posao u bilo kojoj državnoj, crnogorskoj firmi kad je Crna Gora i naša.

A priča o nepotizmu, odnosno da će košulja, dok je nas, i jednih i drugih, uvijek biti bliža od džempera, drugo je ime Crne Gore. Pa zašto bi sin Andrije Mandića, kao i svi drugi srpski sinovi, bio izuzetak?

A kad smo već kod toga, moj stariji od dvojice sinova koji još čekaju da mi se skinu sa platnog spiska, intezivno uči njemački. Jer, mada je skoro pa arhitekta, na žalost, moj je.