Savindan u Nikšiću
1 min read
Bećković
Piše: Bogić I. Bulatović
Noć hladna, kao i uvijek oko Savindana! Srećom, Sava nas je naučio da se ogrijemo, oko čega da se okupimo i kako prozore da otvorimo i magluštinu istjeramo! Bilo je i pasa lutalica, onih odmetnutih, razdomaćenih, sa lanca puštenih i divljih. Srećom, Sava nas je naučio kako da se krstimo i tim znamenom da rastjerujemo lavež i lažu. Bilo je i gladi, i bolesti, i epidemije, srećom, Sava nas je naučio „hljebu nasušnome“ i kako vid da izvidamo.
Sala Nikšićkog pozorišta bila je mala da bi primila sve one koji su htjeli o Savindanu da čuju i vide Matiju! Neko iz gomile dobaci da idemo u Sportski! Holovi su bili puni, Slovočitači sada ovaj tekst razlažu, prikupljaju dokaze i oštre krivične prijave- Samo sinko radi svoj posao!
Galerija u vazduhu parala je drugo nebo. Umjesto paketića, Pesnik je hitao Riječi, mjesto ljuštura sjemenki – Seme Nebeske Njive, u brazde našeg uma sijao je Slova. Namjesto praznoslovlja, klijali su u nama arhetipski Svjetovi, Gradovi i Ljudi, Dablinci koji više ne postoje. Gledali smo Pesnikovim očima i svet grlili umom Pesnika, i tjeskobu vremena, prostora i istorije širili Pesnikovim vidikom i periskopima, i svoju besciljnost smještali u Cilj Pesnikovih strelica odapetih u Nebo i Vječnost. I onima kojima dugujemo premnogo, čak cijeli jedan život duhovni i nezalazni, pred čijim darovima ostasmo zatečeni, nemušti i nedostojni – onom Dečaku iz Morače i da, svagda nam dragom Nastavniku, Nebom osijanom, dostojno zablagodarismo kroz Pesnika. Kroz Pesnika, nasmijasmo se svim našim zadrtostima i sa mozgom ucijelo, iznova, otvorismo se za ono nejuzvišenije u nama i svijetu.
Dok Pesničku Liturgiju služismo, ispred Hrama negodovalo je nekoliko onih koji znaju šta neće, samo ne znaju zašto neće i pritom ne znaju šta hoće. Bilo ih je desetak i na svakoga je valjalo staviti po tri policajca – takva stručna procjena! Toliko bjesnila bilo po glavi desetak noćobdija promrzlih u mraku. Htjeli su nekuda, ali nisu znali kuda. Htjeli su bilo kuda, besciljno, ali odlučno i srdito. Htjeli su glavom u zid, u vrata, kroz staklo. Srećom, organi gonjena pokazaće visok stepen poznavanja medicine – mjesto pendreka, pružiše im prvu pomoć. Blokiraše obilno izlivanje suvišnosti pomanjkanja! Istrpješe napade bjesnila – odoše kućicama bez odžaka, prozora i svijeće, odoše šumi, u azil ili egzil, ko će ga više znati ko je odakle, čiji je i od čega bježi, šta ga proganja.
I ništa nema tu strašno- ispred svake zgrade, pa i ispred Hrama, i na groblju igraju se i svađaju djeca. Grle se i ljube, i rastaju, i nadaju možda…Ništa strašno da ujutro, u odaniju praznika Svetoga Save, ne pročitah, kako javljaju mediji, da je „Matija podijelio Nikšić“, podijelio Crnu Goru….Pomislih jeste – podijelio nepravo, podijelio bolno, podijelio na ogromnu, grandioznu većinu i neznatnu, presitnu, beznačajnu, jadnu, stidnu i pod mikroskopima umnoženu manjinu.
Već sjutra, diplomatski korovi horski će ponavljati stidni glas medijskog dirigenta: Crna Gora je podijeljena! Drugi dio rečenice ostaje samo nama znan – Crna Gora je podijeljena na izrazitu, dostojanstvenu, skromnu i tihu većinu koja strpljivo, u redu čeka dva sata da joj Pesnik potpiše Knjigu o gradovima i Građanima koji su duboko u nama; i histeričnu, razjarenu i obijesnu, dobrostojeću manjinu koja garantovano, samo očekuje grantove.
A trebalo je pustiti Zekovica da udje, nek se prosvijetli. Ja sam siguran da bi izašao sa uzdignuta tri prsta!
Oni koji ništa ne znaju o Matiji Bećkoviću ili ono što i znaju , znaju da je on za takve ostavio ograđen neveliki prostor da se u njemu nekako snađu i iz njega izađu . Takvi sebi uzimaju za pravo da ga kritikuju junački se krijući iza nekoliko tačaka kao zamjena njihovom imenu koje nikome ništa ne znači .
A Matija kao Matija , odmahnu im rukom trudeći se da ih ne uvrijedi i nadajući se da će i njima jednoga dana preći iz pete u glavu .
SLAŽEM SE DA JE MATIJA PODIJELIO NIKŠIĆ I NIKŠIĆANE NA PISMENE I NEPISMENE , OBRAZOVANE I NEOBRAZOVANE, KULTURNE I NEKULTURNE…JER DOK SU SE U NIKŠIĆU PITALI PISMENI, OBRAZOVANI I KULTURNI GIMNAZIJA JE BILA U CENTRU GRADA A NE NA PERIFERIJI….
jel bila Draginja
Nekako je ipak previše poistovjećivati pjesničko veče sa liturgijom i bilo koje pozorište sa hramom Božijim. Uostalom, doličnije bi bilo da je na Savindan držana svenrodna svetosavska akademija čija je tema Sveti otac naš i učitelj puta koji vodi u život Sava Srbski, a ne umjetnost bilo kog pjesnika, makar to bio i veliki Matija čije je veče moglo prethoditi ili posljedovati akademiji.
Trotačko, liturgija je služenje,blagodarenje i slavljenje Tvorca.Poezija,prava poezija jeste i To.Treba izaći iz začaranog kruga denotativnog značenja riječi i istinski uploviti u Univerzum!!!!
SVAKA CAST MATIJA SVAKA TI JE BOGOM DANA
Ko se jednom docepa Beograda ne napušta ga ni za živu glavu, pokazuje nam zo dijelom.,, slavni akademik, Bećković. Zaboravio je taj i oca četnika i majku Crnu Goru.
NI kćerke i sinovi Zdravka Krivokapica se ne odriču sise beogradske kao ni nas Mima Karadza.
A nama u Crnu Goru sada trebaju Srbi. Crnogorski Srbi nam trebaju da ,, očistimo zemlju od ne krsta,,.kako reče Njegoš.
Ko je Srbin i srpskoga roda sada će doći u crnogorski krš da vratimo zemlju narodu srpskom od raznih DRITANA, Becica i slicnih
Bravo!Tako je.
Pjesnici su oči naroda……
Tako bi trebalo da bude.
Kako nam je narod u Crnu Goru podijeljen, zaveden, zavadjen i zagubljen, pokazuje da da ovaj pesnik Bećković nije uradio posao koji se očekivao od njega.
Bilo bi jako korisno da Beckovica vratimo iz bogatog Beograda u Crnu Goru da se on OVDJE uhvati u koštac sa uzdizanjem svoga crnogorskog naroda.
Lako je u udobnosti Beograda dobar biti. Dodji ti Beckovica ovde u ljuti krš da zajedno u srpstvo vratimo zaludjele crnogorce i da se zajedno Mila ustasu dovedemo u zatvor u Spuzu, da nam narod progleda a Crna Gora procveta.