Sanjam tako: Ujedinile se Srpska i Crna Gora, najbolji Srbi nekad i sad

Sanjam tako: ujedinile se Crna Gora 2.0 i Republika Srpska 19.v. To jeste: Srpska i Crna Gora, najbolji Srbi nekad i sad.

Prestonica na pola puta – u Ljubinju. Zasjeda Narodna skupština Republike Srpske Crne Gore. Ionako su Petrovići Njegoši tvrdili da su iz Zenice (šta ćeš, pripalo Federaciji) a svi u SAO Romaniji i Hercegovini dođoše iz Crne Gore kada je slavni predak ubio bega.

Svi lijepo obučeni. Kape crnocrvene zavratke stavili i na njima zlatom izvezeno M1.

Diskusije konačno na nivou. Skupštinu vodi opet Igor Radojičić, nacionalni Crnogorac i banjolučki negdašnji gradonačelnik. Nije mrzak ni jednima, ni drugima, čak se i stari DPSovci sjećaju da je njima bio gost na kongresima stranačkim.

– Za diskusiju se javlja gospođa Vuksanović Stanković.
– Njegoš je reka…

Predsjednik Skupštine:
– Klub poslanika Domovina prigovara. Izvolite – riječ ima poslanik Senad Bratić:
– Molimo da se ne spominje ime tog inspiratira genocida i velikosrpskog šoviniste!

Vuksanović Stanković:
– Nije Njegoš bio posrbica, on je srbova jer ga je tome naučio Sima Milutinović Sarajlija!

Poslanik Senad Bratić:
– Ali tada u Bosni ne bijaše Srba. Nije ga mogao Sarajlija tome naučiti.

Poslanica Vuksanović Stanković:
– Dosta je nama bilo vas Bratića! Nemojte mi se ništa prčiti ođe!

Predsjedavajući Radojičić:
– Poslanica Radulović ima riječ!
– Ja govorim u ime Sindikata prosvetnih radnika crnogorske nacionalne većine u Republici Srpskoj. Samo da kažem: Gospođo Vuksanović Stanković – ne zbori se „prčiti“ već „obadati“. Nemojte mi se ođe obadat’! Saću vas poizbačiti, čuješ li me, tebi zborim!

Predsjedavajući Radojičić:
– Izvolite gospodine Kneževiću!

Milan Knežević:
– Uvaženi predsjedniče Narodne skupštine, vidim da ste nacionalni Crnogorac. A s obzirom da je moja ujčevina iz katunske nahije, da vas pitam: iz koje ste vi nahije?

Predsjedavajući Radojičić:
– odgvooriće gospođa Radulović, ipak ona mnogo bolje pjeva „Korita Ivanova“…

Gospođa Radulović:
– Ja sam rođena u Pirotu, ali mi smo ipak starinom iz najstarije crnogorske nahije – iz banjalučke nahije!

Zadovoljan je odgovorom predsjednik, koji je ipak krajem oka vidio podignutu ruku poslanika Raška Konjevića:
– Gospodine Konjeviću, izvolite!
– Želim da govorim u ime svih građana i građanki zajednice iz koje sam potekao…

Iz redova koalicije „Domovina“ čuje se žamor:

– Vi ne predstavljate autentičan glas srednje Bosne! Jeste li nekad slušali šargiju?

Ustaje poslanik Branko Radulović:
– ja bih samo da izjavim da sam prihvatio prezime Bošnjak jer sam čuo da je mjesto upravnika trebinjskog aerodroma predviđeno za Bošnjaka. Ili može gospođa Bošnjak da se tu zaposli, ona vam je autentičan pivski Bošnjak.

Predsjedavajući:
– Ali to za nacionalne Bošnjake!

Radulović-Bošnjak:
– A onda ništa, hvala na informaciji…

Iz koalicije „Domovina“:
– Kakav je to pivski Bošnjak? Ako piješ pivu, nisi dobar Bošnjak…

Predviđanja su bila da će združivanje dvije srpske države i dva parlamenta konačno riješiti problem lošeg izgovora srpskog jezika kod poslanika iz zapadnih srpskih krajeva („nećte vi meni vodit probosonsku polit`ku“) sa jedne strane a crnogorske poslanike sa druge strane prisjetiti da su im majke, očevi, braća i sestre bili, kao i oni Srbi, prije nego što ih je DPS/SD/SDP zaposlio. Desilo se, međutim, kako obično biva, da se faktor nepoželjnoga samo umnožio. Kao i opšta zbrka i zabuna.
Jedino se hercegovački poslanici osjećaju prijatno i na pauzama u skupštinskom restoranu puštaju Đorđija Koprivicu koji im, uostalom, svakako zvoni kao rington na telefonima. A poslanici koalicije „Domovina“ i BS ulažu proteste konobarima – otkuda pravo telefonima narodnih poslanika da podstiču na vjersku i nacionalnu netrpeljivost!

Tako su dvije najbolje srpske države krenule u sretno združivanje. Poslanici su diskutovali i diskutovali, do kasno u noć kada se očekivalo da im mišljenje iznese Gospodar. Tada će vlast da glasa a opozicija da mu se suprostavi. I svi će na zasluženi san pravednika i umornih ljudi.