San o Kaštelima

Tja, imam nešto preko četiri banke, nikad nisam bio u Dalmaciji, a godinama sanjam o tamošnjim Kaštelima i o 1244 ostrva (da nije bilo Rezulucije UN br. 1244 o Kosovu, ne bih ni zapamtio koliko tačno Hrvatska ima ostrva. Od 1999, eto, znam…).

Vjerujem da bi moglo da zvuči čudno kako neko ko je rođen MXCLXX nikad nije bio u Dalmaciji?

Primorci ne ljetuju. To je.

Bio sam u Dubrovniku, bome, ali Dubrovnik nije Dalmacija, i u susjedstvu je s Bokom Kotorskom, pa se nekad tamo išlo na kafu. Dalje od Dubrovnika moja noga nije kročila.

S vremena na vrijeme skoknem s Google Eartha, čisto da me želja mine, do Splita, i obližnjih Kaštela. U kući s vremena na vrijeme vižban splićanski, i sanjan dan ka` ću vidit Kaštele. Skidam kapu Dalmatincima čim ih ulovim na HRT-u, jer ne jebu sisteme i svi do jednoga u Zagrebu pričaju ikavski. Bog tog jezika (pustimo kodifikacije), Miljenko Smoje, humanist i humorist, zacementirao je ikavicu u djelima „Naše malo misto“, „Velo misto“, i s razlogom dobio ulicu u Splitu. „Misto bez mora nije za judsko živjenje. En ti svako misto di se ne moš njanci popišat u more“, kaže dobri Smoje…

Imaće tome i 10-ak godina kako sam u Kotoru gledao reportažu u kojoj je novinarski bračni par iz Splita, na motorciklu, odlučio da obiđe Mediteran i cijelog ga prikaže gledaocima. Krenuli su suprotno kazaljki na satu: Hrvatska, Slovenija, Italija, Francuska…

Kao čovjek koji putuje onoliko koliko i morski puž priljepak, bio sam priljubljen uz ekran, samo da bih okom obišao cijeli Mediteran – sve njegove konture, slike, boje mora, arhitekturu, religije… Sa zaista saznanjem da su autori bili i u Boki Kotorskoj kao u jedinom fjordu na Sredozemlju, spoznao sam da je od svih obala, kada se uzmu Bogom dana geografija i civilizacijsko nasljeđe, dalmatinska obala, s Dubrovnikom, i Bokom kao vrhuncem iz druge vrste priče – ono što lično smatram esencijom Mediterana.

Ako bih nasumično, iz sve te riznice ljepota, morao da izaberem destinaciju, odlučio bih se za Kaštelanski zaliv i neki od sedam Kaštela: Štafilić, Novi, Stari, Lukšić, Kambelovac, Gomilica i Sućurac. Kaštele vidim kao koncentrat bokokotorske arhitekture pod Mlečanima. Vidim ih kao pučku baroknu bajku, prenaglašeno lijepe i savršeno srasle uz Mare nostrum.

Ovog bih časa pohitao tamo, ali me sprečava saznanje da jedan lobotoniran fužbališt Šimunić, može da podigne baš tolike mase za dom spremne?! Baš tolike mase!

Ajme, meni. Opet moram da odgodim vižitu Dalmaciji. I moj san o Kaštelima…