Sa Ristom, na dočeku Srpske nove godine

Proročanstvo Sv. Justina: „Pred kraj zemnog života, bićeš na božjoj službi među svojim zemljacima, ali i pored mnogih bogougodnih djela, „krv ćeš propljuvati“!

Piše: Jovan Lakićević

Dok je naš Portal u znaku tek upokojenog, a neumrlog Mitropolitita Amfilohija, sjećanja naviru. Jedno drugo sustiže. Valjda se tako, bar za trenutak, nenamirljivi ovozemni izgub lakše podnese…

Tako smo jedne prilike, Momir Vojvodić i ja, u studentskim danima, došli na doček Srpske nove godine, kod našeg brata Rista, koji je tada bio predsjednik Saveza studenata Teološkog fakulteta i naš domaćin. Bilo je tu i nekoliko desetina djevojaka sa Medicinskog fakulteta, a sve u okviru njihove već tradicionalne saradnje.

I muzika i pjesme, mahom duhovne, bili su za pamćenje. Osvanuli smo ispunjeni bratskom ljubavlju i vanvremenim božanskim nadahnućem, u atmosferi nesvakidašnjeg druženja i proslave Srpskog praznika, vjerovatno pod budnim okom Gospoda i – Udbe.

Nešto slično doživio sam samo još dva puta, na Palama i na Jahorini, kod naše srpske braće, tokom potonjeg rata.
Mnogo godina kasnije, dok je prvi Joilov hram na Bjelasici bio u izgradnji, tamo smo se iz Kolašina zaputili Mitropolit, naš brat Danilo Lazović, glumac, i ja sa nekim mojim „pađerom“, po šumskom putu, na kome smo se, po sniježnoj vijavici, više klizali nego kotrljali.

To nam nije smetalo da se prisjećamo naših đačkih i studentskih dana, mada je Mitropolit, po godinama, bio bliži već spomenutom Vojvodiću, našem bratu i mome kumu, nego meni.

U jednom trenutku, Mitropolit će reći: „E, moj Dačo, viđi ti ovog mog Jovana… On je sa nama šesdesetih godina, čekao Srpsku novu godinu na mom Fakultetu, mada je u to vrijeme bio sekretar komiteta (SKJ) na svom, Filološkom fakultetu… Za tako nešto trebalo je mnogo kuraži…“

„Za tako nešto trebalo je mnogo gluposti, moj Vladiko, a toga kod mene nikad nije manjkalo“, rekao sam, zatečen.

Ali, to sjećanje i taj zagrnjaj nakon mog smetenog odgovora, nikad neću zaboraviti! Čega se sve Visokopreosvećeni nije sjećao, čak i ovih , da kažem, banalnih zgoda, koje sam vam upravo saopštio.

Možda je prilika da kažem da su ga na, donekle planirano, a donekle prinudno stranstvovanje od 13 godina, ispratitili upravo Momir Vojvodić i Jovan Lakićević. Osvanuli smo nas trojica u beogradskoj „Prešerenovoj kleti“, kada su dva ideološka antipoda ( a sve vrijeme dva brata i prijatelja), prvi i jedini put, razmijenili na tu temu nekoliko rečenica. Zapravo, tu nije bilo nikakve polemike.

Tada sam, otprilike, rekao Ristu:“Teško tebi, burazeru, ako dođeš u priliku da se razočaraš, jer je tvoja „ideologija“ i čvršća i dugotrajnija, a ja ću takvo razočarenje, valjda, lakše podnijeti , pošto moja „ideologija“ ima tek nešto više od sto godina…“

Budući monah i vladika je samo digao obrve i nasmiješio se: “Pa dobro, vidjećemo…“

Otišao je da uzme kofer iz Doma, a Momir i ja smo ga sačekali na Željezničkoj stanici, da ga ispratimo put Švajcarske, znajući, sva trojica, da se dugo nećemo vidjeti…

Evo još jedne, zapravo dvije priče iz Ava Justinovog manastira Ćelija od prije nekoliko godina. Kada su me iz Manastira pozvali da sa guslama dođem na osvećenje nove, tek izgrađene crkve, veoma sam se obradovao. Pogotovo kada sam čuo da će sa Cetinja doći Amfilohije.

Dok je Svetlanu Stević i mene put Ćelija vozio sjajni sportista, košarkaš i liturgijski vjernik, Dejan Tomašević, javio se Mitropolit: „Prenesi moje veliko izvinjenje mati Glikeriji, ali nije bilo šanse da dođem!“

Kad smo stigli u Ćelije i kad sam igumaniji Glikeriji, koja je tada imala 86 godina, prije Liturgije i programa prenio pozdrav i izvinjenje Mitropolita, bila je neutješna tokom cijele svečanosti.

Kad se svetkovina završila, poduže smo ostali u manastirskom konaku. Mati Glikerija se, do detalja sjećala mnogih pojedinosti vezanih za dolaske grupice studenata teologije iz Beograda, među kojima su se posebno isticale buduće vladike, Amfilohije i Atanasije.

„Sjećam se, kad su njih dvojica prvi put došli, Ava Justin je skočio sa stolice, uz neobičan pozdrav:“Bago meni jutros i dovijek, u moju Ćeliju je upravo kročio budući patrijarh srpski!“

Treba li naše čitaoce uopšte podsjećati da je Mitropolit Amfilohije, sa velikim poštovanjem i ljubavlju, nekoliko godina zamjenjivao bolesnog Patrijarha Pavla, praktično obavljajući sve njegove dužnosti i obaveze Patrijarha?
Između mnogih detalja vezanih za njihove razgovore, (dva izuzetna i prozorljiva duhovnika) mati Glikerija mi je zaista potvrdila nešto što sam odranije znao. Sveti Justin, govoreći o Ristovom predstojećem životnom putu, prepunom uzbudljivih i važnih događaja, rekao je svom odabranom učeniku, da će potonje godine svoga zemnog, duhovnog i crkvenog života provesti među svojim zemljacima u Crnoj Gori, da će tamo učiniti mnoga dobra i Bogu ugodna djela, ali da će od njih „krv propljuvati“!

Svjedoci smo da se i ovo proročanstvo Ave Justina, nažalost, ispunilo.

Kada sam Mati Glikeriji, nakon razgovora u Konaku, predao u ruke reljefe Lovćenskog Tajnovidca i njegove zavjetne kapele, koje već godinama radim, igumanija (desna i lijeva ruka Ave Justina za njegova zemnog života) me je uz suze zagrlila:“Bezmjerna hvala, dijete moje, uz Njegoša će mi biti lakše da dočekam sledeći dolazak našeg Mitropolita…“

Desilo se to već sledeće godine, kad smo iz groba, pored stare crkve pod borovima, prenosili zemne ostatke našeg svetitelja do kripte novosagrađene svetinje. Nebo se prolomilo i mlazevi kiše zasipali su zemlju satima. A prisutno je bilo više hiljada vjernika, razložnih poklonika Sv. Justina.

Od predviđenog programa nije, naravno, bilo ništa, Ostale su jedino gusle i to u crkvenom domu, gdje se smjestilo tridesetak vladika, naših i bratskih, uz Patrijarha. Mati Glikerija, još ranije kad smo se sreli, kao glavni i autoritativni domaćin, rekla mi je da je čekan za njenim stolom u Konaku.

Samnom je bio i Atanasije Radović, diplomirani teolog, sinovac Mitropolitov, inače izvanredan fresko slikar i pjesnik, koji me je je, uz neprestani pljusak kiše dovezao iz Beograda.

U takvim okolnostima, srpske gusle bile su jedina tačka programa.

Pozdravljajući naše duhovnike, uz kratko podsjećanje na ono što oni znaju bolje od mene, šta nam Ava Justin, uz lelićkog vladiku Nikolaja znači, otpjevao sam stihove koje je Hadži Radovan Bećirović, uz nemjerljivo poštovanje oca Justina, ostavio svome domaćinu prilikom boravka u Ćelijama. Epski bard, duhovnom bardu.

Ispisaću ih ovom prilikom i nešto skraćenoj verziji, u nadi da će ih neko od mlađih guslara (ili njihovih bližnjih) naći na ovom časnom Portalu, kako bi ih jednog dana i oni ZAPJEVALI!

Ocu Justinu

Oj, Justine, srpske crkve sine ,
Bog veliki s nebeske visine,
Po velikoj njegovoj milosti,
Sačuvo te od ljudske pakosti,
Da stoluješ u njegove dvore
Zajednice ljudske dobrotvore!
Što proživje osamdeset ljeta
Sve pišući znamenija sveta,
Dokle ljudska zajednica ide-
Nek buduća pokoljenja vide.
Sve si svoje mučeničke dane
Privijao na Hristove rane.
Služio si istini i pravdi,
A živio u razumnoj nadi –
U spasenje i i u vaskrsenje!
Ooo
Pa te molim, duhovna svjetlosti

Da oprostiš mojoj malenkosti
Što sam ima toliko smjelosti…
Da ja pjevam o tvojemu liku,
O velikom bogougodniku!“