Ruzmarin, snjegovi i šaš

Otkako je sudija Trešnjev pročitao kako se Dragoljub Draža Mihailović ima „smatrati neosuđivanim“, mnoge je „zasvrbjelo“ pero te su riješili da isto „počešu“ o pokojnog Dražu. Taj svrab nije ni mene zaobišao i otud pred vama i moje mišljenje o tome. Štaviše, pravo je čudo kako ste i ovoliko izdržali bez moje mudrosti i stoga se nadam oduševljenju i divljenju u komentarima. Za one koji se malo manje dive – e, pa i tu ima lijeka – hvala Bogu na administratoru sajta i na adminovom razumijevanju za moj vulnerabilni Ego.

Iako poštujem pravnu struku, moram da priznam da me uvijek i iznova iznenađuje njen formalizam koji izvjesne aspekte samog obrazloženja presude čini krajnje ciničnim. Ovo, da odmah naglasim, nije nešto za šta su pravnici krivi – prosto, pravnički formalizam i strogo pridržavanje pravila i procedure jesu neophodni djelovi njihovog posla, možda čak i sama srž profesije, i tu se ništa ne može – ko ima nešto protiv toga neka se pravom ne bavi. Ali, ipak, kako se može „smatrati neosuđivanim“ čovjek kome je upravo nakon „suđenja“ i „presude“ skinuta glava sa ramena?!

Inače, sudija Trešnjev očigledno nije glup čovjek čim je naglasio da se sud nije bavio time da li su postupci Draže i njegovih saboraca tokom rata bili rodoljublje ili izdaja, već samo pravnim aspektima suđenja u kome su, po onome što ja znam a i sud tvrdi, prava pokojnog Mihailovića zaista bila najgrublje kršena. Sudija očito nije ni mazohista čim se ne bavi time šta je i kakav je Draža bio – šta će mu ta bijeda za vratom! – već je Đenerala prebacio istoričarima da se oni oko njega nadalje pate i tako omogućio pravnicima da, golom u nadoknadi vremena, konačno odnesu pobjedu u meču u kome su ih istoričari, fanatično bodreni od strane partizana, četnika, njihove djece i unuka, potom i političara i politikanata svih vrsta, pošteno namučili. Gospodin Trešnjev sad može obrisati znoj sa čela i mirno se vratiti svome poslu.

Da li je Dragoljub Mihailović, koga su komunisti poslali Bogu na istinu na osnovu presude koja je ovih dana proglašena nepostojećom, iako je 17. jula 1946. bila itekako postojeća i djelatna – zaista rehabilitovan? Odgovor je: ne. Da li on to zaslužuje? Ne znam – ako vas to interesuje, pitajte istoričare – na kraju, nisam ni ja mazohista, bar ne više od časnog sudije. A ako se istoričari ne mogu dogovoriti između sebe ni ja im pomoći ne umijem.

Ne vjerujem da sudske odluke mogu da mijenjaju istoriju – sve to oko „rehabilitacije“ me je neobično jako podsjetilo na onaj esdepeovski zakon – o dinastiji Petrovića, čini mi se – u kome se pisalo kako je Podgorička skupština bila – šta ti ja znam – nelegalna, okupatorska, kakva li već… I? Šta se desilo? Da li je iko na osnovu toga promijenio mišljenje o istoj? Da li je ijedan ozbiljni istoričar promijenio ijedan red koji je napisao o Velikoj skupštini srpskog naroda?

Stoga, trijumfalizam tzv.“ravnogoraca“ i ogorčenost tzv.“partizana“ nakon čitanja presude – toga dana ispred Palate pravde iz opravdanih razloga nije bilo pravih ravnogoraca i pravih partizana, jer su, u ogromnoj većini, ili mrtvi (pa nastavljaju građanski rat na onome svijetu) ili im je Nada Macura sugerisala da devedesetogodišnjaci ne treba da izlaze na javne manifestacije po jakom suncu, čak ni uz laku odjeću i dovoljnu količinu tečnosti – stvari su potpuno besmislene. Ako sve to stavimo još i u kontekst današnjeg nezavidnog stanja našeg naroda i vremena u kome se Albanci, po svemu sudeći, ponovo spremaju da nam i jednima i drugima, a naročito onima sa upotrebljivim bubrezima, „odmjere jednom do lakta“, besmisao već počinje da boli iole razumnog čovjeka.

Konačno, kakav je moj emotivni odnos prema presudi sudije Trešnjeva? Pošteno rečeno – nikakav. Presuda može da donese emotivnu satisfakciju samo Dražinim biološkim potomcima – ideološki će morati da sačekaju istoričare da daju svoj konačni sud, manje o Draži kao pojedincu, više o čitavom njegovom pokretu, i tada ćemo, najvjerovatnije, doći do saznanja da to što je neko činio zločine, ne znači da je taj automatski kvisling i fašista, a da to što neko nije kvisling i fašista ne mora da znači da nije bio i zločinac.

No, to će se nas koji živimo danas i ovdje malo ticati, ma šta mislili o Draži i JVO, i u tome vam je to famozno „nacionalno pomirenje“ . Naši živi bubrezi su ipak važniji od mrtvog Draže. Današnje vrijeme postavlja pred nas teška pitanja i izostanak odgovora se neće moći pravdati onim što je prije 70 godina činio Tito ili onim što nije učinio Mihailović. Na kraju, Draža je izazove koje je pred njega stavila istorija rješavao kako je najbolje znao i umio i sa teškim bremenom činjenja ili nečinjenja odavno izašao pred Sudiju čija se ne poriče.
A to je jedina presuda koja se računa i jedini sud koji izbjeći nećemo.