Rusko povlačenje iz Sporazuma o izvozu ukrajinskog žita: Nova eskalacija, ili mrtvo slovo na papiru?

Piše: Igor Damjanović, dopisnik IN4S iz Donjecka

Nanon subotnjeg napada ukrajinskih dronova na glavnu luku ruske Crnomorske flote u Sevastopolju, ponovo je otvorena tema koridora za izvoz žitarica iz Ukrajine. Koliko je ovaj napad bio uspješan najvjerovatnije se u dogledno vrijeme neće konkretno saznati.

Ukrajina tvrdi da je pogodila moćnu fregatu Admiral Makarov, jedan od najboljih brodova ruske mornarice, sposoban da nosi krstareće rakete Kalibr, a ruska strana tvrdi da je većinu dronova uništila na vrijeme i da je štetu pretrpio samo stari minolovac „Ivan Golubec“. Istina je vjerovatno negdje između. Valja svakako istaći da je svega dan nakon napada na Sevastopolj navodno pogođeni „Admiral Makarov“ primijećen na bojevom dežurstvu.

Bilo kako bilo, ruski politički vrh demonstrirao je priličnu nervozu zbog napada na Sevastopolj. Predsjednik Vladimir Putin optužio je Ukrajinu da je za napad dronova koristila koridor za izvoz žita, dok je plejada političara i novinara bliskih Kremlju za napad na Sevastopolj pored zatvaranja žitnog koridora po svaku cijenu tražila i „osvetu istu kao za Krimski most“, misleći na potpuno uništenje luke u Odesi. Bez obzira na zvanično povlačenje Rusije iz sporazuma, žito iz Odese je nastavilo da ide kao da se ništa nije desilo, a politički vrh iz Moskve danas je ublažio svoju retoriku. Predsjednik Dume Vjačeslav Volodin izjavio je da „Sporazuma o žitu na prethodnim uslovima više ne može biti“.

Rusija izigrana vojno i ekonomski

Međunarodni sporazum o deblokadi luke u Odesi, koji je omogućio izvoz ukrajinskog žita 22. jula potpisali su predstavnici Rusije, Ukrajine, UN i Turske, koja je odigrala ulogu glavnog posrednika. Pored konkretnog sporazuma Rusija i UN tog 22. jula potpisale su i memorandum koji bi na 3 godine skinuo sve sankcije na izvoz poljoprivrednih proizovda i vještačkog đubriva iz Ruske Federacije. Za razliku od Sporazuma o izvozu ukrajinskog žita koji je sproveden odmah, sankcije na rusku hranu i đubriva prkatično su ostale na snazi do današnjeg dana. Štaviše, kada je Rusija ljetos ponudila da siromašnim zemljama Afrike donira vještačko đubrivo, Vladimir Zelenski je to uslovio puštanjem na slobodu boraca neonacističkog bataljona Azov. Ruku na srce, nekoliko mjeseci kasnije za puštanje neonacista iz Azova Rusija nije dobila bolji dil od skidanja sankcija za vještačko đubrivo, koje je ljetos nudio Zelenski.

Za nešto više od 3 mjeseca iz Odese je izvezena praktično polovina planirane količine ukrajinskog žita. Najveći udio ukrajinskog žita otišao je u EU (35%), Turska je uzela neznatno manje (34%), a u najsiromašnije zemlje otišlo je manje od 5%. Kako je to izgledalo u praksi primijetio je i predsjednik Putin u izjavi od 7. septembra: „Od 87 brodova sa žitom koji su isplovili iz Odese samo 2 su otišla u Jemen i Džibuti, zemlje u kojima i dalje hara glad“. Dakle, dobitnici iz sporazuma o žitu su Turska, EU i naravno Ukrajina. Ova poslednja najmanje po 2 osnova izvukla je korist. Prvo na ovaj način došla do dodatnih sredstava za finansiranje rata, a takođe oslobodila je svoju željeznicu i kopnene koridore za konvoje zapadnog oružja.

Siromašne zemlje nisu dobile ništa, a Rusija ne samo da je ostala pod sankcijama za svoje poljoprivredne proizvode i đubriva, već je i dobrovoljno predala kontrolu nad lukom Odesa. Posebno simbolično bolan ustupak za Rusiju bilo je povlačenje sa Zmijskog ostrva, preduslov da bi sporazum od koga nije dobila ništa bio potpisan. Rusija je do rata sa 37 miliona tona u 2020. bila ubjedljivo najveći svjetski izvoznik žitarica. Preko 20% ukupnog izvoza u svijetu bio je ruski, više nego dvostruko od udjela Ukrajine, koju zapadni mediji i njihove lokalne balkanske medijske ekspoziture uporno markiraju kao „najveću žitnicu na svijetu“.

Koridorom za žito išlo i oružje za Ukrajinu?

Štaviše, dva izvora iz ruske vojske sa kojima sam imao prilike da razgovaram sumnjaju da se u pojedinim brodovima koji su plovili ka Odesi moglo sakriti oružje za Ukrajinu. Svoje spekulacije zasnivaju na tvrdnji da poslije prolaska kontrole u Istambulu tankeri koji su za žito plovili ka Odesi, prolazili su relativno pored bugarskih i rumunskih luka, gdje su lako i brzo na otvorenom moru mogli da iz drugih manjih borova pretovare do 2000 tona muniicije, odnosno 10% nosivosti.

Deficit municije za minobacače, raketne sisteme Grad i artiljeriju naslijeđenu od SSSR-a, itekako i dalje upotrebljivu, Ukrajina je pokušavala da po svaku cijenu riješi kupovinom u skladištima bivših članica Varšavskog pakta, odnosno iz bugarske fabrike Arsenal, jedne od rijetkih u Evropi sposobne da proizvodi municiju po sovjetskim kalibrima i kalupima. Sovjetski Savez je u Ukrajini ostavio značajne strateške fabrike naoružanja, recimo tenkova, raketa, aviomotora i slično, ali samo jednu fabriku za proizvodnju municije u Lugansku, nad kojom vlada u Kijevu gubi kontrolu na proljeće 2014. Recimo, artiljerija koju Ukrajina dobija iz NATO zemalja koristi municiju od 155 mm, dok za sovjetske haubice Gvozdiku, Giancit i Akakcija potreban kalibar 152 mm.

Dakle, po mišljenju mojih sagovornika, blizina bugarske i rumunske obale žitnom koridoru predstavljala je mogućnost da se na moru lako ubaci municija iz Arsenala. Navode da se krijumčarenjem preko luke Odesa olakšala logistika ukrajinskoj armiji na linijama fronta u Hersonskoj, Zaporožskoj i Nikolajevskoj oblasti. Njima je sporan i zahtjev Ukrajine od 11. avgusta da se pored Odese za potrebe izvoza žita deblokira i luka u Nikolajevu. Upravo ovaj objekat smatraju da je strateški i funkcionalno još pogodiniji za dostavu municije iz Arsenala.

Može li Rusija sada stopirati izvoz ukrajinskog žita?

Novi jaki raketni udari u ponedeljak po energetskoj infrastrukturi Ukrajine po riječima predsjednika Putina predstavljaju samo „dio odgovora za napad dronovima na Sevastopolj“. Nekako u sjenci udara prošla je informacija da su pomorskoj bazi Odžakov u Nikolajevskoj oblasti uništeni centar veze i baza specijalnih jedinica ukrajinske mornarice. Zanimljivo je da je centar operativnog upravljanja u Očakovu bila finansijki najizdašnija investica SAD i NATO pakta na teritoriji Ukrajine do izbijanja rata 24. februara. Planirano je bilo da se u Očakovu izgradi poseban remontni centar za potrebe Mornarice SAD, a u dijelu luke gdje se nalazilo stalno raspoređeno američko osoblje Ukrajincima je bio zabranjen pristup. Od prvog dana Očakov je bio na meti krstarećih raketa Kalibr i većina infrastrukture baze je na samom početku zbrisana sa lica zemlje. Baza specijalaca je jedno od poslednjih ostataka u nekada perspektivnom objektu, za koji je NATO imao velike planove u budućnosti.

Uprkos jakoj retorici i prijetnjama ruskog vrha juče, koja danas iz izjave Vjačeslava Volodina popušta, izvoz iz žita iz Odese nastavlja se jednakim intezitetom. U datim okolnostima tri su moguća načina kako bi Rusija mogla u konkretnoj situaciji da postupi. Prvo, mogla bi da napadne brodove sa žitom koji se ogluše na upozorenja ruske flote. Malo vjerovatno, jer raketiranje i moguće potapanje civilnog broda sa žitom bio bi presedan, koji bi ostavio trajnu mrlju u istoriji i dokusurio rusku reputaciju na međunarodnom planu, ozbiljno okrnjenu napadom na Ukrajinu.

Drugo, mogli bi da se prave kao da se ništa ne dešava i verbalno ponavljaju da je izvoz ukrajinskog žita, koga su sami protivno vojnoj logici odobrili i omogućili u julu, ilegalan. Ova varijanta jednako je malovjerovatna kao i prva. Novim demonstriranjem nemoći Rusija bi uputila lošu poruku i neprijatelju da slobodno može da pojača pritisak na drugim poljima, ali i saveznicima, kod kojih bi se povećale rezerve prema perspektivama saradnje u budućnosti. Od početka ratnih sukoba samo jedna zemlja, izuzimajući Bjelorusiju, vojno je pomogla Rusiju – Islamska Republika Iran i zbog toga se suočava sa novim zapadnim sankcijama koje bi mogle da koštaju učešća i iranski fudbalski tim na predstojećem Svjetskom prvenstvu u Kataru. Druge, prije svega NR Kina osim prijateljske retorike i nesprečavanja komercijalnog izvoza civilnih dronova visoke rezolucije koji se mogu korisiti za vojno izviđanje terena, nije uradila ništa u korist Rusije.

Jedino smisleno što bi Moskva mogla da uradi u ovoj za nju prilično nepovoljnoj političkoj situaciji je blokada luke Odesa i brodova koji se tamo nalaze, dok se julski sporazum ne revidira.To bi moglo da uključi skidanje svih formalnih i neformalnih blokada na izvoz ruskih poljoprivrednih proizvoda i đubriva i eventualno pojača kontrolu brodova na žitnom koridoru. Da je to moguć plan i konkretan cilj, može se naslutiti i današnje izjave Volodina. Međutim, ostaje otvoreno pitanje konkretne implementacije i rizik da Zapad i Ukrajina na neki način iskoriste napetost za insecniranje incidenta sa brodom koji prevozi žito na koridoru. Efekti na političkom polju bili bi ravni provokaciji sa „prljavom bombom“ na koje ruski diplomate, političari i vojni vrh već 10-ak dana upozorava.

A možda, predsjednik Putin i ruski vojni vrh, s obzirom sa su inicijatori priče o zatvaranju žitnog koridora, imaju neki konkrentan, iz perspektive običnog posmatrača teško predvidiv plan.