Ruska himna, i himne naših “prijatelja”

Himna je pored zastave, grba i nacionalne valute, simbol države, kvintesencija istorije naroda, sakralna pojava. Mi postojimo. Postojali smo. Imamo svoj put, svoje lice i svoje prizvanje. Svoje grijehove, vrline, slabosti i talente. To je himna. U njoj se čuju stabilne psihološke karakteristike naroda.

Ako se mijenjaju način života i životni ciljevi, mijenja se i himna. Francuska je izvela Revoluciju i pjesmu u kraljevu čast smijenila je Marseljeza. To je prirodno. Njemačka se smiruje u Drugom svjetskom ratu, trpi podjelu i nacističku himnu mijenja novom, demokratskom. To je razumljivo. To se desilo i s Rusijom. To se uopšte sa svima dešava. U svakoj himni zemlja koja je pjeva pokušava da izrazi sebe ne za godinu dana, već u vjekove. Čujmo sad odlomke iz onoga što godinama i vjekovima pjevaju naša “tolerantna” braća.

Evo druge strofe engleske himne, upravo one u kojoj mole Boga da spasi kraljicu.

“Gospode Bože naš, ustani,
Rasij njene (kraljičine) neprijatelje
I otjeraj ih u pogibelj.
Posrami napore njihovih država,
Uništi njihova podla dovijanja,
U Tebe se uzdamo,
Bože, čuvaj sve nas”.

Jednom riječju, neprijatelji britanske krune su, kako se tvrdi u himni, nesumnjivo podlaci (njihova dovijanja su obavezno podla) i osuđeni su na pogibelj. I oni to pjevaju svaki bogovjetni dan. Eto, takav je njihov pogled na svijet. Mahatma Gandi u svojoj autobiografiji piše da je radosno pjevao himnu Velike Britanije dok nije počeo da se zamišlja nad tekstom. Kad se zamislio – odbio je da pjeva.

A evo Marseljeze. Poslije Oktobarske revolucije ona je na duže vrijeme postala himna i u Rusiji. Sve do četrdesetih godina, do El-Registana. Samo što je u umjetničkom prepjevu izgubila mnogo od svoje krvožednosti. Praktično, svirepost je ustupila mjesto snovima i maštanju o sreći cijelog svijeta. Ali evo njenog originalnog refrena.

“Na oružje, građani,
Postrojite se u bataljone,
Idemo, idemo!
Neka nečista krv
Natopi naša polja”!

Marseljeza ima mnoštvo strofa. I svaki put oni koji je izvode bodro i iz sveg grla viču o nečistoj krvi koja treba da natopi polja. Šta će na njima poslije toga izrasti? I to je glamurozna Francuska, zemlja galantnih kavaljera i prefinjenih pisaca, koja određuje zakone mode, najstarija i voljena kćerka Katoličke crkve.

Treba li onda da se čudimo krvavim bajalicama Tarasa Ševčenka o „neprijateljskoj krvi“ koja će napojiti zemlju i proliti se dalje, u plavo more? Evropski svijet iz XIX vijeka je svijet neskrivenog i pohlepnog nacionalizma. Kroz vazduh je provijavala žeđ za krvlju. A ako postoji žeđ, ona će vremenom biti i ugašena. Uzgred rečeno, ukrajinska himna takođe radosno obećava pogibelj neprijateljima i to je jedina stvar u kojoj je današnja Ukrajina jednodušna s Evropom XIX vijeka.

A pogledajmo, radoznalosti radi, himnu SAD.

I u njoj se u prvoj strofi pominje „ponosni odgovor podlim neprijateljima“. U trećoj: „Gdje je banda ubica koji su se hvalisavo zaklinjali?…“ „Čeka vas trulež groba, svi ćete dobiti po zasluzi.“ U principu, „trulež“, „grobovi“, „bande ubica“, „čik, izađi“.

Šema je ista. Narodi kao da su još uvijek očarani krvavim sukobima iz prošlosti. Amerikanci – ratom za nezavisnost; Francuzi – revolucijom i republikom; Englezi – svjetskom vlašću iz vremena nepregledne imperije. Poljska himna prijeti da će protiv Njemaca i Rusa biti isukan mač. Italijanska himna, koja je rođena u ratu za nezavisnost i ujedinjenje Apenina, prožeta je riječima o borbi i smrti. „Umrimo, umrimo,“ svako malo se čuje u njenom refrenu.

Može se navesti veliko mnoštvo primjera. Nacije su se mentalno potpuno zaglibile u vremenima nacionalnog samoopredjeljenja i po navici svakodnevno pjevaju krvave pjesme, čiji smisao danas teško mogu objasniti. Ali su svejedno Rusi zbog nečega proglašeni krvožednima.

A mi smo, naprotiv, izašavši iz vremena bezumlja, odrekavši se svjetske revolucije, očistivši rane unutrašnjih krvoprolića, osvojivši teške pobjede na spoljašnjim frontovima, svaki put mijenjali simbolične tekstove, izražavajući spremnost za promjenu života. Prestajali smo da opjevamo bajonet i sablju, ranu i crvenu krv, komesara na konju i Rozu Luksemburg. Počeli smo da pjevamo o mirnom radu, o poštovanju starijih, o ljepoti zemlje. Ipak, u očima onih koji ili nisu umjeli ili nisu mislili da treba da se odreknu krvožednosti, mi ostajemo konfliktni, zlobni i opasni ljudi. Apsurd!!!

U doslovnom prevodu riječ „apsurd“ znači „od gluvog“. To su besmislene riječi koje se izgovaraju van konteksta. Čovjek koji ih izgovara ili sam sebe ne čuje i ne razumije s kim razgovara; ili radi svoj posao i pravi se lud. Na svoj način je apsurdan, ali i koristan za samog lopova povik na pijaci: „Drž’te lopova!“ A naši tolerantni susjedi se u zvaničnim razgovorima takođe ponašaju kao gluvi. Premda sve lijepo čuju i prosto uporno rade svoj posao. U sopstvenim očima su toliko dobri da predstavljaju etalon, a mi smo nezamislivi divljaci. Samo što uzorni pravednik neće pjevati o krvi od jutra do večeri i neće stavljati ruku na srce kad njegov omiljeni tim stoji na postolju i kad se podiže zastava. Neće.

Budimo pravedni. Zemlje su različite. Recimo, letonska himna je vrlo miroljubiva. U njoj se navode samo riječi o miru, o tome da treba pjevati i igrati pod suncem rođene i slobodne Letonije. Šta može biti ljepše? Sličan je smisao i današnje himne ujedinjene Njemačke. Ovaj izvor dva svjetska rata i prećutni gospodar Evrope – Njemac – u tekstu himne samo što nije biljožder. Pjevamo, osmjehujemo se i želimo svojoj zemlji slavu. I to je sve.

Postoji još i himna ujedinjene Evrope na stihove Šilera i muziku Betovena. Njeno pisanje su naručili masoni iz Drezdena. To je za sada himna Evropske unije. „Za sada“, zato što im budućnost ne obećava ništa čvrsto, između ostalog, ni sudbinu nedonoščeta – Sjedinjenih Evropskih Država. Ali ne treba samo nešto da pjevamo i nešto da slušamo. Treba pažljivo da slušamo svakodnevne melodije i riječi. One će nam često bolje od bilo kakvog naučnog traktata reći nešto o suštini pojava i pokazaće nam skrivenu tajnu.

Sudeći po himni, Rusi ne žele rat. Sudeći po himnama pola Evrope je ludo za ratom. A riječ nije ptica. I nije para, i nije vazduh. Ona je hljeb i lijek. Ili je gvožđe i kamen. U zavisnosti od toga kakva je riječ.

Potojerej Andrej Tkačov: NOVI POLIS