Rusija odgovorila Francuskoj: Bez naših energenata ekonomiju Zapada čeka stagnacija
1 min read
foto: Dmitriй Lelьčuk/Sputnjik
Član Komiteta za međunarodne poslove Saveta federacije Rusije Sergej Cekov u razgovoru za televiziju „RT“ je rekao da se ipak nada da će Pariz i Berlin formirati zajednički stav o gasovodu, ukazujući na to da je projekat ekonomski koristan. Cekov je naglasio da je Rusija pouzdan partner i apelovao je na Evropljane da budu isti takvi.
„Zašto su se pojavili ‘Turski tok’ i ‘Severni tok’? Da bi se garantovano isporučivao gas u Evropu i da bi se, u slučaju potrebe, te isporuke povećavale“, konstatovao je on.
Poslanik Donjeg doma parlamenta Artjom Turov upozorava da će bez isporuka energenata iz Rusije ekonomija zapadnih zemalja stagnirati.
„Isporuke ruskih energenata pouzdano obezbeđuju ekonomiju evropskih zemalja. Tako je bilo i u vreme Sovjetskog Saveza i moderne Rusije“, rekao je poslanik za televiziju „Duma TV“.
On je precizirao da će se stagnacija ekonomije posebno odraziti na Nemačku koja u budućnosti planira da odustane od nuklearnih elektrana.
Ekspert sa Instituta za Evropu Ruske akademije nauka Sergej Fjodorov, sa svoje strane, navodi faktore zbog kojih Pariz i Berlin imaju različite stavove o gasovodu.
Kako kaže, Francuska je manje zavisna od ruskog gasa, a i Pariz strahuje od jačanja ekonomske moći Berlina u slučaju puštanja u rad gasovoda, što bi, prema njegovim rečima, „dalo prednost Nemačkoj i u ekonomskoj sferi i u političkoj, koja je i bez toga lider u Evropskoj uniji“. Kao poslednji razlog navodi težnju Makrona ka „evropskom suverenitetu“ i strahovanje da će gasovod postati faktor podele unutar EU.
„Već je poznato da zemlje-rusofobi Poljska, baltičke zemlje i oni koji saosećaju sa njima podržavaju američku liniju što unosi razdor u ionako neskladne redove EU“, zaključuje ekspert.
Podsetimo, ranije je državni sekretar Ministarstva spoljnih poslova Francuske Kleman Bon izjavio da Francuska i Nemačka imaju različite stavove o „Severnom toku 2“ i pregovaraju kako bi došle do zajedničkog imenitelja.
Pročitajte JOŠ:
„Preduzećemo sve što je neophodno“: Kremlj o mogućoj pojavi američkih vojnika u Ukrajini
Francuska je ta koja je pružila ruku Nemačkoj nakod Drugog rata,ti odnosi su išli uzlaznom putanjom sve do dolaska nove gneracije političara u Francuskoj ali i u Nemačkoj.Prvo spoticanje tog nazovi stuba EU desilo se odavno skoro da se malo ko danas toga sjeća a proizvela ga je kriza u Njemačkoj izazvana Špigel aferom, koja je bila samo povod nečemu drugom.Savez je naprvnjen između država Francuske-Degol i Njemačke Adenauer ,taj savez dvije države je bio zamišljen i tako se formirao kao pandam Engleskoj i USA,iako danas mnogi analitičari pišu mnoge druge beznačajne stvri koje nijesu baš dobro prestvljene čitalačkoj publici.
Septembru 1939. Hitler je napao Poljsku. Velika Britanija i Francuska su tada objavile rat nacistima. Ali u početku se dogodilo: baš ništa! Ali tada, početkom leta 1940, nemačke oružane snage napale su Francusku
Francuski general Petain potpisao je ugovor o predaji istim onim železničkim vagonom u kome su nemački političari morali potpisati dokument o predaji 22 godine ranije. Tada su Hitlerovi pirotehničari digli u vazduh salon.
Slobodne Francuske više nije bilo. U ovoj situaciji, naš glavni junak Šarl de Gol je došao do mikrofona BBC-a u Londonu i proglasio: Ja sam slobodna Francuska. Ako imaš dupe u gaćama, pridruži mi se! Hrabro, hrabro, čoveče!
Jer je celo rukovodstvo francuskih oružanih snaga kapituliralo pred Hitlerovim poslušnicima i sasvim se udobno smestilo u ulozi potčinjenog zameničkog agenta nemačkog diktatora. General Petain je bio vođa isparene Francuske po Hitlerovoj milosti, u južnom francuskom gradu Vichi. A Petain je odmah odsudio de Gaulle-u na smrt u odsustvu.
Petain je ranije bio očev mentor ambicioznog oficira de Gaullea. Posle Prvog svetskog rata, pozvao je na brzo uspostavljanje sopstvenih francuskih tenkovskih jedinica. Ali generali su mislili da je dovoljno urađeno sa Maginot Line-om, ogromnim zaštitnim zidom protiv Nemačke. I tako su francuske oružane snage brzinom pregazile Hitlerove tenkovske jedinice. Na nesreću, De Gaulle je bio u pravu.
Posle svega. De Gaulle je uspeo da se osvrne na oko 100 000 francuskih vojnika koji su bili u egzilu u Engleskoj. Zahvaljujući Hitlerovom zagonetnom nalogu za zaustavljanje uspeli su da se spasu od Dunkerka do britanskog ostrva. Međutim, de Gol je dobio malo podrške od američkog predsednika Franklina Delana Ruzvelta. Umesto toga, oslanjao se na nacističke saradnike u Višiju. A engleski premijer Vinston Čerčil takođe je izgubio interesovanje za idiosinkratskog de Gola. Ali de Gaulle je uspeo da Francusku izvuče iz afričkih kolonija. Kada je Churchill prekinuo radio kontakte vlade de Gola u Londonu, francuska vlada u egzilu mogla je da nastavi da radi iz Alžira.
De Gaulle takođe nije bio uključen u planiranje invazije savezničkih trupa na francusku atlantsku obalu. Francuzi su ubrzo shvatili zašto: Ruzvelt i Čerčil nameravali su da oslobođenu Francusku pretvore u angloamerički protektorat. Sasvim slično onome što se kasnije dogodilo sa Zapadnom Nemačkom.šu sasvim druge stvari.
U Sjedinjenim Državama su francuski administratori posvećeni angloamerikancima već obučeni. Takođe su štampani i kovani novi novčanice i kovanice koji su distribuirani tokom invazije na Normandiju. Ali de Gaulle je sedeo na čelu marša koji je trijumfalno umarširao u Pariz 25. avgusta 1944. godine i oterao naciste. Samo de Gaulleova energična intervencija mogla je da spreči Francusku da postane podređeni protektorat Sjedinjenih Država i Engleske
Logično, de Gaulleova reč imala je veliku težinu u oblikovanju sada zaista oslobođene Francuske. Uspeo je da osigura da ženama konačno bude dozvoljeno da učestvuju na izborima u Francuskoj. Ali, posle izvesnog neslaganja sa novom političkom klasom u Francuskoj, de Gol se ogorčeno povukao na svoje skromno seosko imanje severno od Pariza. Ali njegovo veliko vreme tek dolazi.
Kada su oružane snage Francuske, Velike Britanije i Izraela napale Egipat 1956. godine kako bi sprečile nacionalizaciju Sueckog kanala, retka koalicija SAD i Sovjetskog Saveza energično ih je otpustila. Velika sramota ne samo za Britansko carstvo, već i za naciju Grande. Pored toga, u francuskoj koloniji Alžir izbio je rat za nezavisnost između lokalnih Berbera i Francuske. Gubici na obe strane su ogromni. U ovoj pat situaciji političari u Parizu kapituliraju i sada traže od legendarnog generala Drugog svetskog rata de Gola da ponovo izvuče kolica iz prljavštine.
Petom republikom je stvoren novi ustav posebno za generala. Kao novi francuski predsednik, De Gaulle sada ima stepen moći koji bi inače imao samo predsednik Sjedinjenih Država. A de Gaulle je zapravo stavio alžirski rat pod kontrolu: 1962. godine severnoafrička država je dobila nezavisnost. To je mogao da podnese samo de Gaulle. Cena je bila visoka. Jer je de Gaulle u nebrojenim pokušajima atentata za dlaku izbegao smrt.
General je 1958. godine prešao direktno na svoj omiljeni projekat – naime da Francusku ponovo učini svetskom silom. Bio je dovoljno pametan da zna da sama Francuska više nema potencijal da se takmiči sa SAD ili Sovjetskim Savezom. Tako je tiho pozvao nemačkog kancelara Konrada Adenauera na svoje seosko imanje. Kaže se da Adenauer u početku nije mnogo razmišljao o svom francuskom kolegi. S druge strane, Adenauer je bio odlučni pristalica odvajanja Zapadne Nemačke od Pruske pod francuskim protektoratom u periodu posle Prvog svetskog rata. Dvojica stare gospode brzo se dogovore. De Gaulle zu Adenauer: „Moramo Evropu učiniti nezavisnom od Sjedinjenih Država“.
Odmah počinju grozničave pripreme sa obe strane Rajne za ništa manje nego za savezništvo Nemačke i Francuske na vojnom, ekonomskom i kulturnom nivou. Planirano je spajanje dve ranije zaraćene nacije u jedinstveni politički organizam. Jezgro evropske kompenzacione moći SAD. Francusko-nemačka konfederacija sa zajedničkim državljanstvom, zajednički vode ministarstva spoljnih poslova, finansija i odbrane. Dve zemlje takođe treba da zajednički upravljaju Force de Frappe, „drugačijim NATO-om“. Sledeći sastanak u Bad Kreuznachu u novembru 1958. godine, gde su de Gaulle i Adenauer već sa sobom doveli svoje najvažnije ministre specijaliste, pokazuje koliko je projekat bio ozbiljan. A ono što se do sada tajno promovisalo, odvija se tokom Adenauerove državne posete de Golu u zamku Rambuje. Jula 1960. javno i sa svečanom pompom.
U ušima Engleza zaista odzvanjaju. Jer se kaže da je Adenauer u privatnom krugu rekao jasno i nedvosmisleno. Nemačka i Francuska su lideri kontinenta “.
De Gaulle je na turneji po Nemačkoj 1962. Pred masama oduševljenih slušalaca, De Gaulle miluje depresivnu psihu Nemaca hvaleći njihova kulturna dostignuća.
Ali druga strana ne spava. Da bi torpedirale francusko-nemačko zbližavanje, tajne službe vrte svoje spletke. Cilj napada je tadašnji ministar odbrane Franz Josef Strauss. Pretpostavljalo se da je Štraus drugi najvažniji zagovornik saradnje sa Francuskom posle Adenauera. Agenti Savezne obaveštajne službe preneli su hamburškom časopisu Der Spiegel analizu neuspešnih NATO-ovih manevara koja je bila namenjena samo za domaću upotrebu. Der Spiegel izneo je sramotnu indiskreciju naslovom: „Uslovno spreman za odbranu“. Štraus je video crveno i pustio izdavača Rudolfa Augsteina i njegovog glavnog urednika Konrada Ahlersa
s lisicama na rukama iza švedskih zavesa. To je očigledno bilo nezakonito, naravno. Štraus je morao da podnese ostavku.
Usledio je agent triler sa Saveznom obaveštajnom službom, koja je proglašena podružnicom CIA-e, s jedne strane; i Savezno tužilaštvo zajedno sa Vojnom kontraobaveštajnom službom s druge strane. 12. novembra 1962, ostareli Adenauer je i sam postao glumac u ovom kriminalnom trileru. Ima lidere BND Gelena, Vorgitzkog i Vintersteina zatvorene u odvojenim prostorijama u kancelariji.
Zatim poziva ministra pravde: „Gospodine Stammberger, morate da uhapsite Gehlena!“ Međutim, osoba kojoj se obraća objašnjava da ne može da uhapsi trojicu gospode. Tada savezni tužilac Kuhn izlazi na lice mesta i ispituje ljude iz BND-a. Usledila je solidna racija u sedištu BND-a u Pullach-u od strane Saveznog tužilaštva i zvaničnika Bonn Securiti Group.
Osvrćući se na 1970. godinu, autori bestselera „Pullach Intern“, Zolling i Hohne događaje vide kroz Gelenove naočare kad pišu: „Gehlenovi progonitelji nikada se nisu umorili od starog gospodina u Palais Schaumburg [u to vreme sedište Savezne kancelarije u Bonu] da naslika strašnu sliku izdajnika Gelena. Njihova zaverenička teza postajala je sve beskrajnija, sve sablasnija: Ubrzo su videli svetsku zaveru od CIA u Vašingtonu do Gehlena u Pullachu do Augsteina u Hamburgu, rešeni da svrgnu Adenauera i Straussa “.
Možda „Gelenovi progonitelji“ uopšte nisu toliko pogrešili?
Ali takođe je proameričko udruženje uglednika Atlantikbrucke nateralo članove Bundestaga svih partija da prisile vladu da uvrsti preambulu u francusko-nemački ugovor o prijateljstvu. U ovoj se preambuli naglašava potreba za bliskom saradnjom ugovornih strana sa SAD i za pridruživanjem Velike Britanije Evropskoj ekonomskoj zajednici.
Dakle, upravo ono što je de Gaulle hteo da spreči na bilo koji način. To znači da je ugovor izgubio pravi smisao. Kada se Adenauer konačno povukao, francusko-nemački savez je bio gotov. Erhardov naslednik na položaju daje de Golu hladnoću. Propuštena je istorijska prilika.
Posle ovog neuspeha, De Gol je tražio bliži kontakt sa Sovjetskim Savezom. 1966. godine, De Gaulle je izbacio NATO iz Francuske. To je bio težak udarac za zapadnu vojnu alijansu. Ne postoji drugi način da se to kaže. Jer su najveći francuski vojni kontingenti bili okupljeni u Francuskoj. Konačno, de Gaulle je pokušao da se postavi na čelo nesvrstanih država. Ovo je spajanje država koje nisu želele da se pridruže Zapadu ili komunističkom istočnom bloku. Ali nijedna od ovih opcija nije bila ni približno uporediva sa onom vezom de Gaulle sa Adenauerom.
1968, de Gaulle je konačno dobio priznanicu za svoju pobunu protiv anglo-američke hegemonije. Dok je razgovarao sa lokalnim šefom države Čaušeskuom u Rumuniji, velika pobuna izbila je u Parizu. Studenti i radnici pobunili su se protiv loših uslova studiranja i niskih zarada. Zbog de Gaulle-ove sile de Frappe, Francuzi su morali da plate mnogo veća poreska opterećenja od Nemaca. Životni standard je znatno zaostajao za Nemcima. Stanovništvo to više nije želelo da prihvati.
De Gaulle više nije mogao privući ljude iz zemlje na svoju stranu. Vreme mu je isteklo. De Gaulle se oprostio od politike i povukao na svoje seosko imanje. Tamo je umro 1970, verovatno duboko razočaran.
Budući francuski predsednik Giscard d’Estaing takođe se izuzetno dobro slagao sa nemačkim kancelarom Helmutom Schmidtom. Međutim, ovo francusko-nemačko zbližavanje predstavljalo je zbližavanje dvojice čvrstih transatlantičara. To znači: oni su se bezuslovno potčinili angloameričkoj hegemoniji.
Francuski predsednik Jackues Chirac, galista, i nemački kancelar Gerhard Schroder težili su još malo nezavisnosti početkom 2000-ih. Osovina Pariz-Berlin-Moskva gotovo je postajala očigledna, jer se znalo da je Schroder u prijateljskim odnosima sa predsednikom Putinom.
Ali to je ostala epizoda. Danas vidimo francuskog predsednika Emmanuela Macrona kako beži i kancelarku Angelu Merkel, koji takođe vode amok protiv sopstvenog društva, ponekad u bliskim vezama, a zatim opet u najluđoj neslozi razbijajući Kinu. Sad su krivi samo Francuzi.
Zato što je francuska farmaceutska kompanija Sanofi zakazala u sve vreme blagovremenom isporukom koronskih vakcina.
Možemo se samo nadati da će se dim iz ovih okršaja uskoro raščistiti. Tako da možemo u miru i tišini započeti novo izdanje francusko-nemačkog prijateljstva