Rušeći Lovćen i zavjet Najvećeg među nama

Piše: Teodosije

Crna Gora uvijek djeluje nestvarno iako je sve u njoj živo i stvarno, pobjede skrivaju njene poroke, porazi ih uveličavaju. No, na poraze Crna Gora kao da nije nikada ni računala, pa nije bila ni spremna da ih osjeti i prepozna, možda baš zbog toga što su se oni najviše ticali nje same, njenih unutrašnjih rana, nacionalne i ideološke isključivosti ,,pobjednika“. Od svih pobjeda Crna Gora je nekako najviše voljela onu domaću, nad bratom, komšijom, rođakom i prijateljem.

U tišini njihovih poraza dizali su se hvalospjevni epovi o nadljudskim vrlinama pobjednika, koji su se onda pretakali u prolazne i neorginalne mitove o njihovoj vječnosti. U svemu tome nevidljivo i bespovratno Crna Gora se udaljavala od istine i od mosta spasenja koji bi pomirenjem dvije obale postao dvosmjerno živ i otvoren za grijeh i oprost.

I danas se po Crnoj Gori ,,ćeranje“ ne zaustavlja, iako je veliki pjesnik prognan zbog poetskog svjedočenja o toj vanvremenskoj istini, bolu i tragediji bratoubistva i bratomržnje crnogorske, koja je započela da niko i ne zna kada, i za koju se ne zna kada i da li će ikada završiti.

Kao prokletstvo istorije, kao kletva majke i nevidljiva suza oca, ova muka kao da je zarazila sve živo u Crnoj Gori, posebno one koji su se uspeli na vrh njene Vavilonske kule, rušeći Lovćen i zavjet umom najvećeg koji se u njoj ikada rodio.

Crna Gora ne može bez isključivosti kao da joj je to vazduh kojeg diše, hrana bez koje je ni žive nebi bilo, pa eto sada i na Crkvu juriša mimo cijelog savremenog čovječanstva, suprotno svemu razumnom i bogodarovanom da čovjek uredi i to sve ne želeći da vidi dvije tako očigledne stvari.

Prvo, da ti juriši dolaze od jedne Crne Gore, one bezbožne manjinske koja se hrabri varljivom podrškom, kako kažu, manjinskih naroda na onu drugu Crnu Goru većinsku i tradicionalnu, okupljenu oko vjere, Crkve, grobova i nade bratske.

Ljute jedna na drugu, usančene u svoje trvrđave kao da je ona druga prognana i zatvorena za svaki napredak i budućnost – vlast kao da od toga i živi, plašeći svoje onim drugim, a drugima uzimjući i ono što je bilo oduvijek njihovo.

I ono drugo što ne vide ovi na vlasti, da nema cijele Crne Gore ako je nema u zajedništvu, u jednome. Ne po diktatu i volji gospodara, već po duhu sporazuma i mira koje će svakog uvažiti, svačije poštovati i svakome dati. U nezadovoljstvu jednih nema sreće drugima.

Muka i protivljenje većine neće izliječiti strah od moći onih oko nje skupljenih, niti će pobjede Crne Gore ikada više moći biti pobjede samo jedne Crne Gore protiv one druge, protiv nje same, jer ništa se ne vidi bolje i ne čuje razgovjetnije danas nego glasovi iz ovih izolovanih domova i gradova što ih je ovaj nevidljivi osvajač gurnuo u svoje egzile – da nema zdrave Crne Gore, one slobodne i svoje, sve dok se ne pomire sva braća, zagrle svi rođaci, pruži ruka onom najbližem i onom daljem. I to što prije. Odmah!

Za to nijesu prepreka ni fizička distanca ni prostorna udaljenost, to će biti stvar duha, morala, emocije i prije svega svijesti. Poželjeti dobro svakom, iskreno i strpljivo biti otvoren za razgovor o svakoj nepravdi i osjećaju uskraćenosti. Razgovor sa onim prvim tu u tvojoj ulici, gradu, skupštini.

Skupiti snage i volje da prvo promijeniš sebe da bi od drugog to očekivao i biti iskren i priznati sebi da nijesi uvijek i samo ti u pravu, štaviše da si u tome znao više i krivo odabrati i pogrešno suditi. Tada bi možda Crna Gora konačno oduhnula i svom dušom osjetila sebe i prepoznala svoju zalutanost tuđim putevima.

Do tada litije će svojim mirotvornim hodom plemeniti i prostor i ljude, činiti ih mimo interesa vlasti, sve bliže jedni drugima, kako reče jedan seoski mudrac negdje ispod jedne lipe u kolašinskom kraju, a da niko nije ni zapisao, niti zapamtio kada je to i kojim povodom izrekao – prije ili poslije ove zloslutne korone.

Pročitajte još:

Đavolje kolo je započeto