Rudolf Cistler: Sve kipi osvetom i mržnjom prema atentatoru i narodu kojem pripada

Prije sto godina gimnazijalac, član Mlade Bosne, Gavrilo Princip, ubio je austrougarskog prijestolonaslednika Franca Ferdinanda. Istorija će ga surovo raspeti, stavljajući na bremen njegovih mladih leđa sve zločine Prvog svjetskog rata. Branio ga je, istoriji već zaboravljen (a nama ne bi smio biti) mladi austrougarski advokat Rudolf Cistler. Nakon suđenja Cistler je prognan iz Sarajeva.

Tri mjeseca nakon ubistva austro-ugarskog prijestolonaslednika počelo je suđenje Mladobosancima pred sarajevskim Okružnim sudom. U dvorani Vojnogarnizonskog suda tužilac Franjo Svara optužio je 24 osobe. Optužnica ih je teretila za ubistvo cara i za veleizdaju: da su na silu htjeli da otcijepe BiH od Austrougarske i pripoje je Kraljevini Srbiji, te da su zbog toga ubili prijestolonaslednika Ferdinanda.

Da zastupa optužene biva angažovan mladi i neiskusni advokat, ne bi li se održala farsa i privid pravde (nešto slično vidimo i u današnjem Haškom tribunalu). Jer, Austro-Ugarskoj nije trebala ni istina ni pravda već izgovor da pokrene rat i cio svijet uvuče u njega. Bilo je potrebno pronaći opravdanje za objavljivanje rata Srbiji, koji je u tom trenutku već prerastao u svjetski, pa su i sudbine optuženih već odavno bile riješene i to u Beču, a ne u Sarajevu.

Međutim, dešava se neočekivano: umjesto da ćuti i čeka da se proces odvija već zacrtanim tokom Rudolf Cistler počinje da brani klijente koji su mu povjereni. Iako mu je povjeren samo jedan broj optuženih njegova odbrana je takva da obuhvata sve Mladobosance.

On pobija dvije ključne tačke optužnice: Mladobosancima se može suditi za ubistvo ali ne za ubistvo prijestolonaslednika jer zakon u BiH ne poznaje posebnu zaštitu prijestolonaslednika.

Cistler osporava i optužbu za veleizdaju pozivajući se na Sanstefanski mir po kojem je Turska 1878. g. pristala na okupaciju BiH ali je suverenitet ostao na strani sultana. „Pošto BiH nije u sastavu monarhije, optuženi nisu mogli da je otcijepe i pripoje Kraljevini Srbiji. Uz to, aneksija BiH nije pravno utemeljena jer nije ratifikovana u austrijskom i ugarskom parlamentu,“ izjavio je Cistler, iz čega proizilazi da se oslobađanje BiH ne može smatrati činom veleizdaje.

Tvrditi tako nešto u carevini, koja svijet gura u svjetski rat, zahtijeva ogromnu hrabrost za koju je Cistler platio veliku cijenu: atentatori su dvije nedelje kasnije, 28. oktobra 1914.g. osuđeni a on je, samo 24 sata nakon presude Mladobosancima, prognan iz Sarajeva jedva izbjegavši linč austrougarskih oficira.

Cistler će saznati da Austro-Ugarska nije država kakvom je on mislio da jeste, već kakvom su Mladobosanci znali da jeste

Cistler je do kraja života ostao borac za pravo i pravdu a kao takav smetao je svakom režimu, ne samo austrougarskom. Ustaše ga hapse odmah poslije 6. aprila 1941. g. u Zagrebu i deportuju u zloglasni logor Kerestinec. Poslije Drugog svjetskog rata bezuspješno je pokušavao da dokaže da je nacionalizacija švajcarskog rudnika boksita u Širokom Brijegu u Hercegovini nezakonita. Bio je optužen za saradnju sa Nijemcima i osuđen na sedam godina zatvora. Oslobođen je na intervenciju Švajcarske.

Pogledajmo austrougarskog građanina, advokata Cistlera, kako govori u sudnici:

„Sav javni život, čitava naša štampa, sve institucije, svaki pojedinac, ispunjen je moralnom indignacijom nad ovim događajem… Sve kipi osvetom i mržnjom protiv atentatora i nacije kojoj on pripada. Svi viču: ‘Ubijte ih, vješajte!’ Gospodo suci! Vi ne smijete čuti viku ulice i čaršije. Sud mora biti hermetički zatvoren od politike i njenog oportunizma,“ govorio je Cistler u odbrani Mladobosanaca.

On će proći i kroz svoju ličnu dramu: u toku ovog procesa saznaće da Austro-Ugarska nije država kakva je on mislio da jeste, već kakvom su Mladobosanci znali da ona jeste. Moral i pravda biće ideali kojima će posvetiti svoj život i braniće ih u svakom državnom uređenju u kojem će živjeti.