Rihardov prsten

Piše: Tomaš Damjanović

“U blatnjavim rovovima Flandrije, Rihard razmatra uzaludnost rata. Na istom tom terenu, vekovima se vodila bitka za bitkom, sve iz veoma važnih razloga, kojih se više niko ne seća. Ko je imao koristi?”

Izvrsnom knjigom čuvenog novinara, Roberta Vajmanta (“Staljinov špijun: Rihard Zorge i špijunski krug iz Tokija”) napravljen je hvale vrijedan pomak u širenju interesovanja za život i djelo Riharda Zorgea, jednog od najčuvenijih sovjetskih i svjetskih agenata prve polovine HH vijeka. Biografija ovog intrigantnog čovjeka je preplavljena čestim lomovima – što u doslovnom, što u prenesenom značenju – kontradikcijama, neočekivanim promjenama interesovanja, ideologija, saradnika, neprijatelja, a sve to uz konstantan i razumljiv strah “korisnika usluga” da im neće biti dovoljno odan. Riječ je, dakle, o karijeri spram koje čak i Konerijeva interpretacija Flemingovog Džejmsa Bonda izgleda kao sterilna, nedovoljno maštovita, odveć blijeda predstava nečega što, u stvarnom životu, učili su nas, ne biva.

A bivalo je. Djetetu iz mješovitog braka – otac Njemac, majka Ruskinja – rođenom u azerbejdžanskom dijelu Ruskoga carstva, od samog početka se ukazivao put kojim se, jelte, rjeđe ide. Uprkos razumljivim željama njegove porodice. Na početku Prvog svjetskog rata – uvoda u tridesetogodišnju klanicu kojom je Evropa sebe, kao dar, prinijela na oltar interesa svojih konkurenata – Rihard Zorge se, kao i toliki drugi prije i poslije njega, javlja kao fanatični njemački nacionalista, željan slave i osvajanja. Nije mu, baš kao ni mnogim njegovim saborcima, bilo posve jasno – šta činiti ako plan “A”, jedan i jedini kog su na umu imali mladići što su lakomisleno pohitali na front, propadne. Niko ih, priznaće i sam Zorge, u osvrtu na svoje, kako ih zove, dječačke zablude, nije ni podsticao na razmišljanje o bilo čemu što ne služi na polzu “nesalomivog germanskog duha”, osuđenog na uspjeh.

I onda – krah.

“Niko od mojih prijatelja među običnim vojnicima nije poželeo aneksiju niti okupaciju. Nikom od njih nije bio jasan smisao naših napora. Niko nije znao koji je pravi cilj rata, a kamoli njegov duboko prikriveni značaj.

Veliki broj vojnika bili su sredovečni ljudi, fizički radnici ili zanatlije. Skoro svi su pripadali radničkim sindikatima, a većina je bila socijaldemokratske orijentacije. Bio je samo jedan pravi levičar među njima, stari zidar iz Hamburga, koji je odbijao da sa bilo kim priča o svojim političkim ubeđenjima.

Postali smo bliski prijatelji i on mi je pričao o svom životu u Hamburgu, o progonima i nezaposlenosti kroz koje je prošao. On je bio prvi pacifista koga sam sreo. Poginuo je u akciji na samom početku 1915.”

Tri ranjavanja, bolna preispitivanja, cio svijet se, poput stakla, razbio u paramparčad. Rihardu je, nakon takvog poraza – ličnog, porodičnog, ideološkog – preostalo tek toliko da pokuša da iznova osmisli svoj život. Premda je njegova impulsivnost nužno navodila na oprez svakog ko je sa njim imao posla – sumnjajući u postojanost njegovog opredjeljenja – postajalo je, kaže Vajmant, jasno da Zorge mora pronaći svoje novo “vjeruju”, ili ga neće biti. Šta bi to, zaboga, na koncu onakvog pokolja, nazvanog Velikim ratom, moglo da se usadi u njegov um, kao ideja veća od života kome daje dašak smisla, a da, istovremeno, ne ograničava njegovu čulnost?

Odgovor je stigao sa Istoka. Oktobarska revolucija i pobjeda “crvenih” u ruskom građanskom ratu, uz pozicioniranje novonastalog SSSR-a kao države sa svjetskom misijom, omogućavala je mnoštvu avanturista, ambicioznih, ali i dezorijentisanih ili zombiranih ljudi da, poput Hristovih apostola, pronađu svoj izgubljeni i obesmišljeni život i učine ga vrijednim trajanja. Potvrđivanje te vrijednosti, naizgled paradoksalno, katkad je uključivalo smrt kao conditio sine qua non.

“Po svom starom običaju, jedva da sam slušao ove (levičarske) rasprave ili postavljao pitanja, još nisam imao nikakvih ubeđenja ni odluka. Bilo kako bilo, bio je pravi momenat da pređem iz faze neodlučnosti u fazu donošenja konačne odluke.”

Nakon početnih, uobičajeno bezuspješnih i besmislenih, lutanja sa njemačkim sindikalcima, Rihard stupa u kontakt sa sovjetskim agentima koji su se, dakako poslom, našli u Berlinu. Nije im dugo trebalo da prepoznaju socijalno inteligentnog čovjeka, kojeg je, uz sve to, upravo ranije pomenuta dezorijentisanost i grozničava potraga za novim putem, činila savršenim za ulogu agenta. Ali, ne bilo kakvog. Iako mu novac nije bio mrzak, Riharda je, kao čovjeka iz dobrostojeće porodice, Moskvi privuklo prvenstveno osjećanje – makar i neutemeljeno u stvarnosti – da svom životu daje tračak smisla kroz učešće u realizaciji “svjetske revolucije”.

Ima nečeg vraški ironičnog u tome što je Zorgeov ključni period života – rad za sovjetsku obavještajnu službu – i mjesto u istoriji koje je svojim pregornim radom nesumnjivo zaslužio, omogućeno time što je država čije je interese branio u Prvom svjetskom ratu – carska Njemačka – dopustila njegovim budućim, nazovimo ih tako, poslodavcima da se vozom, bez ikakvih problema, domognu Rusije, takođe carske, gdje će započeti borbu za vlast.

Jedna tako filmična scena: ukrštanje puteva. Služite njemačkoj vojsci, iščekujući to Nešto, što vas, kao izuzetnog pojedinca, izdvaja iz mase, daje vam okvir antičkog heroja, za sva vremena, dok je ljudi i knjiga, a pored vas prolazi buduća istorija, naknadno vam pružajući šansu da, ako je prepoznate kao svoju religiju, budete bitan dio njenog toka. Skupina njemačkih vojnika (Riharda komotno možemo, filmičnosti radi, zamisliti kao jednog od tih, za posmatrače zaštićene vremensko-prostornom i emocionalnom distancom, bezimenih momaka, pukih brojeva) ajhmanovski izvršava naređenja, “gleda svoga posla” i propušta voz, ne pitajući ko ide niti kuda se zaputio, još manje sluteći da se u tom putovanju nalazi njihovo potencijalno otkrovenje, i da im slavu za kojom čeznu i punoću života za kojom žude neće donijeti uniforma koju je svako od njih 1914. ponosno zadužio.

Život se, otrcana je fraza, odvija i mimo velikih, makar i dobro razrađenih, planova.