Relativizacija

Piše: Batrić Babović

Relativizacija je najjednostavnija imenica sa najsloženijim značenjima. Multipolarnost ovog pojma pomjera zemlju i gradove. Kao polusrušena planeta, izopštena i izrovana misao ili pomisao, relativizacija sabira oduzeto, oduzima sabrano, dijeli umnoženo i umnožava razdijeljeno.

O diobama oduzetoga i umnošcima sabranoga, hibridnim kombinacijama relativizacije postiže se mnogo. Multipolarnost se definiše kao pojam da je sve dozvoljeno, ili sve se dopušta da se ostvari cilj. Crna Gora je etalon takvog nedovršenog i iznova obnovljenog procesa. Može se krenuti redom i sijasetom primjera to dokazati, kao javno gledište noviteta u starim glavarskim sjedištima. Od prvih civilizacija pa do danas, sve vlasti liče jedna na drugu. Ipak kao jedinstveni izuzetak,sve vlasti u Crnoj Gori su kao sijamski blizanci. Nešto je u vazduhu i vodi što je prijemčivo, za glave koje narod vozdiže na cetinjske i nemanjinoobalske pijedestale, krugom ili kvadratom oko rednog broje neke od usvojenih izbornih lista. A u konačnom sve zapravo jeste, četiri ili pet godina zadesa za birače i izabrane narodne predstavnike. Nije sve tako crno. Bijelog nema. Prednjače korisne nejasnoće i sive zone. U mutnim vodama najgori ljudi su zapravo najbolji lovci. Ispada kao zaključak, da je legitimno ući u politiku zbog novca, stana, slave, značaja i liječenja kompleksa. Isto tako, legitimno je prikazivati snagu sopstvenih političkih ideja kao mesijanstvo, a da kao uporište u tom stajalištu promoter nema statističku značajnost. Jedan čovjek, može primjera radi, postati kumulativno političko biće i u sebi sabrati nekoliko državnih funkcija ili političkih nespojivosti. Isto tako, takav pojedinac može oko sebe rotirati od 37 do 77 poslanika. Šta bi bila relativizacija u ovim slučajevima?

Postoje li uporedne tačke ili analize sličnog fenomena u svijetu? Za sve je potrebno dvoje. Čak i za relativizacije svih tipova. Nekome je biti gospodin ministar sve na svijetu, a nekome je biti vječita opozicija cijeli svijet. Nema spojeva između ove dvije kategorije. Kod nekih političara preovladava stav ako ne budem ministar, biću guverner Centralne Banke ili predsjednik Olimpijskog Komiteta. Sve je dozvoljeno, ali da li je sve na korist? Uz sve to potrebne su proste i kvalifikovane većine da bi neko bio nešto. Albert Ajnštajn u politici ne postoji. Postoje samo obesmišljavanje sistema i vrednovanje nebitnog. Objasniti mlađim naraštajima kako je neko sa 10 % podrške vršio 100 % izvršne vlasti, tražiće uspostavljanje novog istraživačkog pravca. Možda će se vršiti i specijalizovana zdravstvena vještačenja. Primjera radi,poslanik možete biti u osmoj deceniji, ljekar i profesor Univerziteta samo uz saglasnost nadležnog ministra ili ustanove. Dežurstvo ljekara subspecijaliste interne medicine ili hirurga vredi tri kilograma borovnice ili četiri kilograma trešanja. Tuđa njega i pomoć vrijede nešto više od tri kilograma borovnica. Pravilnik o dodjeljivanju iste nema dvojnika, smisao i apsolutnu vrijednost. Koliko košta entuzijazam u fanatizovanom društvu? Ima li paralele za poređenje? Je li relativizacija kad ista osoba obavlja premijersku i spoljnopolitičku misiju? Ili kad isti pandam spaja dvije vrste odbrambenih poslova? Relativizacija palog sistema zove se Vlada. Ostalo su dodaci.
Izražavanje sumnje u tačnost nečega, uslovljavanje nečega i upoređivanje vrijednosti zove se relativizacija. Kako se zove Crna Gora u kojoj su politički mikroni glavari još nije odgonetnuto. A do odgonetanja svi ostaju ušančeni u svojim rovovima čekajući svjetlost… Relativizacijama nikad kraja