Referendum i jedinstvo: Zašto je Dodikov kurs jedini put za Srpsku

Kad se danas osvrnemo na položaj Republike Srpske unutar BiH, jedna stvar postaje očigledna – Srpska je gurnuta u ugao. Pritisci, nametanja i arogancija dijela međunarodne zajednice, uz servilnu politiku Sarajeva, doveli su do toga da je opstanak institucija Republike Srpske doveden u pitanje. U toj situaciji, nije stvar izbora već nužnosti da se stane iza politike Milorada Dodika.

Odbrana institucija nije radikalizam, nego obaveza

Već godinama slušamo kako je svaki korak Republike Srpske u pravcu očuvanja svoje samostalnosti „separatizam“ ili „radikalizacija“. Međutim, ko je taj koji je prvi prekršio Dejton? Da li je to Republika Srpska, koja insistira na slovu sporazuma, ili oni koji preko lažnog visokog predstavnika nameću zakone i odluke bez ikakvog legitimiteta?

Kad Sud BiH pokušava da sudi predsjedniku Srpske, suprotno ustavnim odredbama, onda je jasno da više nije riječ o pravu, već o goloj sili. U takvom ambijentu, jedini odgovor ostaje – braniti institucije svim legalnim sredstvima, uključujući i referendum.

Referendum kao politički štit

Mnogi će reći da je najavljeni referendum „opasan“. Mi bi rekli da je opasno ne održati ga. Narod mora imati priliku da svojom voljom kaže – prihvatamo li da strani činovnik ukida naše nadležnosti, da nam nameće zakone, da poništava izbornu volju?

Time se ne traži ništa više nego što je jasno definisano u Povelji UN: pravo naroda na samoopredjeljenje. I nije riječ o izdvajanju iz BiH, već o potvrdi unutrašnjeg statusa Srpske, o crtanju jasne linije preko koje više niko ne može gaziti.

Vlada nacionalnog jedinstva – potreba vremena

Dodikova ideja o Vladi nacionalnog jedinstva možda je nekome zvučala kao politička floskula. Nama je, naprotiv, očigledno da je to najracionalniji potez u ovom trenutku. Kad su institucije napadnute spolja, unutar Srpske ne smije biti partijskih rovova.

Političke razlike mogu i moraju postojati, ali kad je ugrožen sam temelj Republike Srpske, onda se mora pokazati jedinstvo. Ako je ikada bilo vrijeme da se nacionalno saberemo, to je sada.

Ko hoće dijalog, a ko diktat?

Često čujemo da je dijalog jedino rješenje. Slažemo se. Ali dijalog ne može značiti da jedna strana diktira uslove, a druga mora sve prihvatati. Dijalog se vodi ravnopravno, a ravnopravnost je upravo ono što se Republici Srpskoj uskraćuje već decenijama.

Zato je logično da Srpska gradi svoju poziciju snage. I ta snaga nije u oružju, nije u praznim prijetnjama – ona je u institucijama, u legitimitetu i u podršci naroda.

Narod kao konačni arbitar

Dodik je jasno rekao – izabrao ga je narod, a ne strana vlast. I upravo tu leži suština. U svakoj demokratiji, volja naroda je iznad svake druge volje. Ako to neko u Sarajevu ili Briselu ne želi da prihvati, to je njihov problem. Srpska nema luksuz da pristane na tuđi diktat.

Zato ovaj kurs nije avantura, nego nužnost. Bez jedinstva, bez referenduma i bez jasne poruke da institucije Republike Srpske ne mogu biti srušene, u budućnost bismo ušli kao talac tuđe volje.

A to je, ubijeđeni sam, nešto što srpski narod nikada neće dozvoliti.